Iako sam malo prije napisala post, opet me uhvatila želja da nešto napišem.

Potaknula me na to ova fotografija na fejsu (© Marina Puzyrenko)

Vratila me jedno 15ak godina u nazad kada sam jedva čekala večer, krevet i priče.
Dan danas u ormaru čuvam razne knjige sa bajkama i basnama koje su mi roditelji čitali kad sam bila mala.
Debele tvrde kore, miris develog recikliranog papira i krasni crteži koji krase svaku stranicu.

Dječja je mašta ono nešto što nam svima najviše zafali kad postanemo odrasli. Izgubimo onu nevinost uma i razmišljanja, previše smo zauzeti sa svakidašnjim riješavanjem problema kako bi bili slobodni odlutati negdje gdje je lijepo i posve pozitivno.

Divne su bile one noći kad bi se mama sjela na krevet i uzela jednu od tih knjiga u ruke i krenula sa čitanjem. Ja bih, kao svako dijete umorno od cijelodnevnog igranja barbikama i crtanja, zaspala te bih pola toga loše pohvatala. Ali lijepo se zaspalo.. uz glas drage osobe, toplinu pokrivača i taj fantastični svijet pričljivih jelki i rasplesanih životinjica.

Uz knjige često je moj sam tata znao izmišljati razne priče. Sjećam se da sam imala krevet na kat.
Ja sam spavala na doljnjem a na gornjem su "spavale" sve moje plišane životinjice koje nitko nije smio dirati. A niti ja jer su se samo punili prašinom a ja alergična! No, da se vratim na tatu. Umjetnik je, kreativac koji je uvijek radio po noći a po danu spavao tako da ga se ne sjećam puno u mom djetinjstvu niti mogu reči da sam ustanovila jaki odnos ljubavi sa njim. Ali sjećam se tih trenutaka priča za spavanje.
Legla bih se u krevet, zamotala se sva i bacila njemu jastuk na pod. Jer je tako trebalo biti.
Trebao je leć na pod pored kreveta i pričati priče. Ne sjećam se sada tematike, al znam da sam tad bila zadovoljna, pretpostavljam da su se priče odvijale u nastavcima ali sada se stvarno nemogu sjetiti niti jednog lika. Sjećam se samo sreće koju mi je u tim trenutcima stvarao. A to je najbitnije pošto sada te sreće više nema. Postao je nervozan i bolestan čovjek (iz sve te drame prozvala sam ga Grinchem) kojeg osmjeh krasi samo u mojim sjećanjima.
Sve je bilo perfektno, od njega do atmosfere u sobi: imala sam (i dan danas je spremljena) lampu u obliku mjeseca sa curicom gore i nema teorije da sam ja zaspala bez da je ona bila upaljena. Imala sam te neke svoje "rituale" kao svako ostalo dijete.
Ponekad mi sve to zafali, ona vedrina, ona lakoća postojanja koju samo dijete može osjetiti a tada misli da je život zeznuta stvar jer ne znaš koju lutku odabrati za igranje. E da je danas kad sam odrasla život takav, ne bih se bunila :)

Danas nema lutki, danas su to sve ljudi... država.. računi... zavodi za zapošljavanje... Gledam sve to, živim na vlastitoj koži i kajem se što sam tako brzo htjela postati velika. Kad god mi netko kaže od tih klinaca koje znam da žele što brže postati odrasle osobe ja im odgovorim da lijepo uspore i da upiju u sebe svaki lijepi trenutak naivnosti koji im se pruža i neka ostanu što duže neiskvareni sa strane društva kojem se sve više približavaju.

Biti dijete je stvarno dar... Možda je smisao života uspjeti zadržati dijete u sebi do njegovog kraja... Samo što smatram da su rijetki shvatili kako to učiniti.

Pročitala sam jučer jednu izreku Woody Allena...Smatram da je više nego prikladna za zaključiti ovaj post i pozdraviti vas :


“In my next life I want to live my life backwards. You start out dead and get that out of the way. Then you wake up in an old people's home feeling better every day. You get kicked out for being too healthy, go collect your pension, and then when you start work, you get a gold watch and a party on your first day. You work for 40 years until you're young enough to enjoy your retirement. You party, drink alcohol, and are generally promiscuous, then you are ready for high school. You then go to primary school, you become a kid, you play. You have no responsibilities, you become a baby until you are born. And then you spend your last 9 months floating in luxurious spa-like conditions with central heating and room service on tap, larger quarters every day and then Voila! You finish off as an orgasm!”

Do čitanja!

Oznake: bajke, Basne, tata, knjige, klinci, djeca