FRAMA TRSAT

Dragi framaši (i svi ostali čitatelji ovoga blogića),
jučer je bila jedna posebna subota (13.02.2010), suncem obasjana, ne samo zato što je za promjenu stvarno bio jedan lijep i sunčan dan u ovom nizu zimskih tmurnih dana, već zato što su nam srca bila zaista radošću obasjana družeći se sa štićenicima psihiatrijske bolnice Lopača. Nadasve sam radosna što nas je prilikom druženja sa štičenicima spomenutog doma bio nadasve veliki broj framaša, FSR-ovaca i njihovih simpatizera, te se nadam da će se ovako lijep broj ponavljati i prilikom budućih druženja u Lopači.

U nastavku se nalaze riječima sročeni dojmovi koje je zabilježio naš trsatski framaš Domagoj Brozičević:

Posjet Lopači


Jučer, u subotu 13.02. odlučili smo svoje vrijeme posvetiti onima koje je život odveo nešto drugačijim putem. No, oni su dio nas i ne smijemo ih zaboraviti niti odbaciti zato što su bolesni, zato što imaju raznih zdravstvenih (pa neki i psihičkih) problema. Kako bi im pokazali da nisu sami, uputili smo se jučerašnje subotnje jutro prema Lopači. Pozvali smo članove FSR-a (iako nam oni pomažu oko pripreme naših posjeta) te framaše sa Žabice da nam se pridruže te da tako u što većem broju posjetimo tu ustanovu i unesemo malo radosti među štićenike spomenute psihijatrijske bolnice Lopača. U 10 sati smo animirali sv. misu radosnim sviranjem, pjevanjem i pljeskanjem (kod pojedinih pjesama), a nakon mise smo se ostali družiti sa štičenicima. Jedna (manja) grupa framaša otišla je posjetiti zatvoreni odjel maloljetnika, gdje su smještena djeca, a druga grupa je ostala svirati i plesati sa odraslim osobama (barem onima koji su na otvorenim odjelima). Meni je ovo bio prvi posjet Lopači, a najviše me je iznenadila ta radost na licima osoba (koje su tamo smještene) kad smo im došli u posjetu. Kad smo krenuli svirati domaće narodne pjesme počele su se redati želje. Tada smo pjevali pjesme od Gibonni-a, Zečića, Miše, Joleta, Grdovića, pa koju slavonsku, pa koju domoljubnu. Gospođa Estera (štićenica doma) je tako pokušala uhvatiti naš ritam skakanja i pjevanja pa ju je umor svladao, no zanimljivo je bilo vidjeti kad je ona rekla: ''Dosta je meni bilo, ne mogu više'', pa onda kad bi zasvirali novu pjesmu opet bi nam se pridružila i tako nekoliko puta. Meni je bio najbolji trenutak kad smo zaredali par pjesama od Miše-bome su me iznenadili kako su pjevali, svaka im čast. Druga grupa je odnesla razne igre djeci, te su se sa njima igrali, pričali, družili. Tako smo zajedničkim snagama svima razbili monotoniju te pošli radosno svojim kućama znajući da se po jutru dan poznaje, po jutru koje će oni pamtiti i koje će im značiti više nego nama.




Eto, nadam se da su vas ove riječi potaknule da nam se pridružite slijedeći kada budemo išli u posjet Lopači.

Svima božji blagoslov.

(DT)