četvrtak, 04.05.2017.

SHKM u Vukovaru!

Iz Zagreba smo krenuli s dva autobusa jer je jedan dio framaša išao sa zborom Kolbe koji je nastupao taj vikend u Vinkovcima. Iz tog razloga imamo dva različita iskustva Susreta mladih u Vukovaru 2017. godine. Svi smo bili smješteni u Vinkovačkom Novom Selu te smo zajedno s još 5 hrvatskih župa sudjelovali u predviđenom programu. Župnik župe BSM, fra Željko Klarić, omogućio nam je vidjeti kakvi domaćini su Slavonci.sretan
Nakon smještaja i ručka njami sudjelovali smo u katehezi koju nam je pripremio fra Stjepan Brčina, uz svjedočenje dvojice franjevaca konventualaca te smo zajedno slavili svetu misu koju je predslavio fra Josip Blažević. Prva postaja našeg hoda Vukovarom bilo je vukovarsko groblje gdje smo, usprkos hladnoći i gužvi, neometano sudjelovali u molitvi. Ohrabreni riječima mons. Mije Gorskog, krenuli smo prema dvorcu Eltz. Upravo mi se taj dio susreta najviše urezao u sjećanje jer sam tamo zaista doživjela sliku ratom ranjenog Vukovara. Iz kuća, na kojima su rupe nastale gelerima pokrpane običnom žbukom, pozdravljali su nas Vukovarci. U njihovim sam pogledima vidjela upravo nadu o kojoj smo na susretu promišljali, nadu koju im, nakon svega proživljenog, može dati samo Krist. To su ljudi kojima je rat oduzeo najdraže, ljudi koji svaki dan vide posljedice rata. Ako ništa drugo, samo pogled na vlastitu kuću podsjeti ih na proživljene strahote. S nadom da ćemo upravo mi mladi izgraditi bolji svijet, svijet u kojemu nitko neće morati proživljavati što su oni proživjeli, pozdravljali su nas i ohrabrivali u našem hodu. Mnogi su o nadi progovarali. Slušala sam o njoj na raznim katehezama te su često i svećenici u svojim propovijedima o njoj govorili. Ali nitko do sad nije rekao o nadi to što se moglo vidjeti u pogledima vukovarskih baka i djedova. sretanhrvatska

S druge strane...

Zbor Kolbe, u čijem sastavu je nekoliko svetoduških framaša, uputio se u Vukovar na SHKM u ranim subotnjim satima. Doduše, zbog dvije izvedbe u Vinkovcima, nismo mogli sudjelovati u cijelom programu, ali evo kako je nama bilo. Nakon odrađene pjevačke probe, smjestili su nas po obiteljima te smo imali ručak s našim divnim domaćinima. Potom smo došli natrag pred crkvu gdje je fra Josip Petonjić predslavio svetu misu koja je za nas bila motivirajuća. yes Kada smo se nahranili Duhom Svetim, uputili smo se u Vukovar gdje smo najprije išli do vodotornja – spomenika grada heroja. Tamo smo, puni nekog žara u srcima, nabacili koji selfie i krenuli prema groblju gdje smo se pomolili. Brzo smo stigli i do bolnice gdje nas je dočekala ljubazna gospođa koja nam je pustila kratki film o tim groznim danima kada je padala kiša bombi. Nakon tog potresnog filma, imali smo čast iz prve ruke saznati kako je to zapravo bilo. Jedan gospodin nas je dalje proveo po bolnici i ispričao svoju priču. Proveo nas je kroz 4 sobe u kojima su boravili svi ranjenici, neovisno o nacionalnosti. Pokazao nam je i hodnik gdje su vodili evidenciju koliko je ranjenika primljeno taj dan te mjesto gdje je pala bomba. Odmah mi je za oko zapela pločica na kojoj piše „Operirana teško ranjena 2,5 mjesečna beba“. Briznula sam u plač. Suze su same tekle.cry Nešto snažno me stegnulo oko srca i nisam mogla doći do zraka. Svuda oko sebe vidjela sam te ranjenike, čula jecaje i vapaj za pomoć, a nisam mogla ništa učiniti. Nastavila sam hodati za grupom i promatrala reakcije ostalih. Svi su bili u toj nekoj tišini i stajali sami. Slušali smo vodiča i pažljivo upijali svaku njegovu riječ. Zadnja soba bila je najbolja, ali i najtužnija. Bila je u staklu, crvena, a u sredini je gorilo svijetlo dok su se u pozadini čuli glasovi svih preminulih i stradalih pacijenata. Suze su još jače potekle. Nikada prije se nisam toliko veselila što ću izaći iz neke prostorije. Tada više nitko ni s kim nije pričao. Čulo se samo kako nam je Iva govorila da idemo prema Ovčari i da će spomenuti gospodin ići s nama te nam ispričati malo i o tom mjestu. Sa sigurnošću mogu reći da su svi "Kolbići" bili potreseni. Na putu do Ovčare „čula se“ samo tišina i riječi vodiča. Kada smo stigli, prvo smo se pomolili za sve žrtve i zločince te spas njihovih duša u nadi da će se obratiti. Poslije nam je gospodin iz bolnice povjerio što je doživio u logoru. U njegovom glasu osjetila sam bol i muku, ali i veliku snagu. Ispod sve te tuge spajala nas je neka posebna povezanost i želja za istim – da se takvo zlo više nikada ne ponovi! Pozvali smo ga u Vinkovce na izvedbu mjuzikla Život za život u kojem je fra Maksimilijan Kolbe dao svoj život za jednog od zatvorenika logora Auschwitz. Gospodin i njegova supruga su se odazvali te su bili dirnuti našom izvedbom što je nama bio velik poticaj za daljnji rad. Ponosni smo na njegovu hrabrost u ratu te odvažnost da s nama podijeli nešto tako osobno i bolno. Puno nam je pomogao i imat ćemo ga u molitvi. sretanhrvatska

04.05.2017. ...12:31 [ Komentari (0) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se