ponedjeljak, 28.01.2008.
PONOSNI I UZDIGNUTE GLAVE
Sređujući dojmove, dok sam prospavao noć, razmislio o svemu, šta drugo reći nego, HVALA, BRAVO, SAVRŠENO I DOSTOJANSTVENO!!!
Naši veliki divni dečki vraćaju se kući i u ruci drže srebro koje ovoga puta stvarno ima zlatan sjaj. Ne treba sada biti tužan jer nismo uspili ugrabiti i europsko zlato, jer sjetimo se samo kako su se stvari odvijale prije 15 dana. Nadao se jesam, optimističan bio jesam, ali da ćemo ovako i u ovom stilu doći do finala, teško je bilo za očekivati.
Srce mi je veliko i puno kada sam gledao te dečke kako su ginuli na terenu, davali sve sve sve, ali baš sve od sebe!!onda kada tako igraju, kako da čovjek ne bude ponosan što je Hrvat!! Ne bih ulazio u sudačke odluke, ali samo bacam bubu u uho "Kad smo počeli pritiskati Dance španjolski suci nisu nam dali da priđemo na manje od dva gola zaostatka. Ova generacija mogla je osvojiti četiri ili pet zlata zaredom, samo da su nas pustili igrati rukomet. Sjetite se samo SP-a u Njemačkoj. Sve je bilo u redu do četvrtfinala, kada su ona dva ruska suca Francuzima dopustila tučnjavu, a prvo isključenje dosudili su u 41. minuti."Zar je teško pustiti boljega da pobijedi?
ali želim istaknuti jednu stvar:-"Moram reći da je ponos igrati za našu državu i zastavu. Ovo nije posao, posao me čeka za dva dana kada se vratim u Ciudad Real, ali ovdje igram jer to želim i trudim se dati sve od sebe. Za sve ljude koji nas gledaju i bodre, i na kraju krajeva za svoju djecu. Nije sramota izgubiti od ovakve Danske", poručio je Petar Metličić
Danska , čestitamo, bili ste bolji, zasluženo imate zlato, ali NITKO NEMA SRCE KAO ŠTO IMA HRVATSKA!!!!
- 20:59 -
