FRAMA Karlovac - Uzori



Sveti Franjo Asiški (1182–1226)



Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, »kralj gozbâ i zabava«, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Perije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Katolički publicist Karl Färber ovako opisuje Božji poziv upravljen Franji: »Kod Franje nas zanima ponajprije razvoj, a to znači, što se to u njegovu mladenačkom životu i njegovoj duši dešavalo da je slijedio Božji poziv? Zov, poziv u njegovoj mladenačkoj dobi bijaše prekriven bezbrižnim, veselim, pustopašnim ponašanjem bogata trgovčeva sina usred prijatelja, pred očima svega gradića u kojem je svatko svakoga poznavao. On je imao svojstva srca koja je kasnije milost mogla samo upotrijebiti u jednoj višoj službi, na primjer, velikodušnu nutarnju slobodu u odnosu prema novcu i posjedu; on je mogao olako trošiti novac jer mu srce s bogatstvom nije imalo nikakva dodira; u krugu prijatelja on je uvijek morao biti vođa. Izvještaj trojice braće Leona, Rufina i Anđela, njegovih kasnijih pouzdanih sudrugova, govori da je Franjo bio po naravi prijazan i otmjen te da nikad nije izgovorio uvredljive ili sramotne riječi. U dobi od 20 godina upao je u ratno zarobljeništvo te punu godinu dana trpio udes ratnog zarobljenika. Tada je stalno nastojao razveseljavati svoje turobne i potištene plačidrugove. I baš tada je jednom izrekao riječ da će ga poštivati u čitavom svijetu.« Ta se riječ i ispunila.


Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Perie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.


Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: »Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!« Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.


Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: »Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.«


Od tog čina presudne važnosti u životu sv. Franje stari su svečevi životopisci njegov život podijelili u tri jasno uočljiva odsjeka: 1) traženje i potpuna spoznaja Božje volje (taj su odsjek nazivali: Prema Bogu! – a trajao je do god. 1209.), 2) apostolski život s Bogom (do godine 1224.) i 3) savršeno sjedinjenje i mistična preobrazba u Bogu (do svečeve blažene smrti godine 1226.)


U prvom je odsjeku kroz dvije godine provodio pustinjački i lutalački život, hodajući odjeven u odijelo pustinjaka te nazivajući se »glasnikom velikoga Kralja«. Kasniji su ga pjesnici i pisci okrstili »Božjim trubadurom«. Tada je svojim rukama obnovio tri crkvice u asiškoj okolici: San Damiano, S. Pietro della Spina, koja danas ne postoji, te glasovitu crkvicu Porziuncola (Procijunkula) ili S. Maria degli Angeli – Gospa od anđela.


Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: »Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!« (Mt 10,9–10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: »To je što tražim, to je što svim srcem želim!« Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.


Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio »minoritskom« – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: »jednostavnom riječju al’ velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje«. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.


Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.


Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.


I sada počinje drugi, tzv. apostolski odsjek Franjina života, onaj njegov »s Bogom«, u kojem je sav u službi Boga i duša. To je on i preko Reda manje braće, kojim je upravljao kao živi uzor novoga načina evanđeoskoga života, kao zakonodavac i kao poglavar. Svetac i sam mnogo putuje, propovijeda krstareći čitavom Italijom. Svojim nastupom očarava, osvaja i zanosi mnoštvo. Plemići i učeni ljudi, klerici i oni u svijetu, sve to hrli da čuje njegovu riječ, koja rađa velikim plodovima. Gospodin njegovo propovijedanje potvrđuje i čudesnim znakovima.


Naviještanje »novog evanđelista« može se sažeti u poruku »mir i dobro« svim društvenim slojevima, koji tada često bijahu u neprestanim napetostima i borbama, poziv svima bez razlike na obraćenje, pokoru i duhovni preporod. Na jednoj svečanosti vitezova u dvorcu Montefeltro u Sv. Leonu kod San Marina svetac je 8. svibnja 1213. nakon mise i svečanosti u crkvi izišao van te okupljenom mnoštvu počeo ovako govoriti: »Toliko je dobro što ga očekujem da mi je svaka patnja užitak.« Student prava, Toma iz Splita, sjeća se jedne Franjine propovijedi u Bologni na blagdan Velike Gospe 1222., u kojoj je govorio o temi »Ljudi, anđeli i demoni«. Bio je to jednostavan, ali u isto vrijeme vatren i dubok govor, kao uostalom sve propovijedanje novoga apostola Italije. Govor je snažno potresao nebrojene slušatelje od kojih neki bijahu profesori i studenti.


Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili »Siromašne dame od sv. Damjana«, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana AlMalik alKamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.


Kako će obavljati taj rad, sv. Franjo je naveo u Pravilu: »Braća koja iz ljubavi prema Kristu polaze u misije među nevjernike mogu se ponašati na dva različita načina. Jedan je način u tome da se ne upuštaju u raspravljanje s nevjernicima te da se ponizno podvrgavaju svakome stvorenju za ljubav Božju, pokazujući na taj način da su kršćani. Drugi je način: kad braća spoznaju kako je volja Božja da oni navijeste nevjernicima Riječ Božju, učine to pozivajući nevjernike da vjeruju u Presveto Trojstvo, da se krste i postanu kršćani. No potrebno je da se braća trajno sjećaju kako su posvetili sami sebe, kako su svoja tijela predali Isusu Kristu te se zbog toga moraju za njegovu ljubav izložiti vidljivim i nevidljivim neprijateljima, jer Gospodin govori: ’Tko izgubi svoj život poradi mene, sačuvat će ga za život vječni’.«


Sam sveti Franjo izabrao je prvi način na svome putovanju u Palestinu 1219., premda je on »željan mučeništva pred oholim Sultanom navijestio Krista« (Dante, Raj XI, 100). Drugi je način izabrao, na primjer, gorljivi učenik i sljedbenik Franjina Pravila, prvi hrvatski svetac Nikola Tavelić i njegovi drugovi u Svetoj zemlji.


Papa Pavao VI. povodom proglašenja svetima Nikole Tavelića i njegova tri subrata franjevca rekao je: »U cijeloj izvornoj franjevačkoj duhovnosti nalazi se značajna težnja da se doslovno nasljeduje Gospodina, sve do krajnjih posljedica, pa i u onome što nije neophodno za spasenje.«


Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: »Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.«


A sada recimo nešto o molitvenom životu sv. Franje, o njegovoj familijarnosti u molitvi s Bogom, o njegovu životu »u Bogu«. Među tekstovima što ih je napisao sam sv. Franjo nalazi se Prvo pravilo manje braće. I ono je prožeto preporukama i propisima koji se odnose na prosidbenu molitvu. Tako se klericima propisuje moljenje Božanskoga časoslova te zapovijeda da mole »za žive i mrtve«. Braća koja nisu klerici moraju često moliti Očenaš u pojedine časove dana. Prosidbena molitva, dakle, u Franjinu pravilu gajila se kao nešto temeljno. To isto Pravilo završava prošnjom Bogu, trojstvenomu i jednomu, da »dade svoj blagoslov svima onima koji poučavaju i koji uče… i onima koji na spasenje budu činili ovo što je napisano«. I Drugo pravilo sv. Franje propisuje opet istu molitvu. Molitva prošnje je, prema tome, nešto što mora prožimati i oplođivati sav život i rad redovnika. Ona je kao lagana kiša što natapa Božja polja i vinograde da donesu što obilniji urod.


Sam sv. Franjo sastavio je obrasce veoma toplih molitava kao što su Pohvale, u kojima je dao svoje tumačenje Gospodnje molitve, pa Časoslov Gospodinove muke i onu krasnu molitvu: »Molim te, Gospodine, da goruća i medotečna snaga tvoje ljubavi zahvati dušu, dijeleći je od svih stvari, da umrem od ljubavi prema tebi, jer ti si se udostojao umrijeti od ljubavi prema meni.«


Sv. Bonaventura u takozvanoj Legenda maior svjedoči koliko se serafski Otac služio molitvom ponizne i žarke prošnje. »U samoći je vapio k Ocu... ondje su ga i braća mogla čuti kako glasnim uzdisajima moli za grješnike božansku blagost…« Svetac je bio uvjeren da se za grješnike valja boriti i u molitvi. Kao Isus i on je proboravio u žarkoj i neprekidnoj molitvi cijele noći. Njegova molitva, kao i Učiteljeva, nosi pečat apostolske dimenzije. On je duboko uvjeren da dobar, jednostavan, ponizan, siromašan, skroman redovnik svojim molitvama i krepostima druge neprestano pobuđuje i izgrađuje te ih svojim bolnim uzdasima rađa Bogu. Po njemu mora, dakle, svaki redovnik biti apostol, u prvom redu kreposnim životom, a onda neprestanom žarkom molitvom koja prodire u nebesa.


Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: »Smrt je pjevajući primio.« U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj »Pjesmi brata Sunca« smrt je nazvao »sestricom«, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.


O svetom je Franji mnogo pisano. Ovaj prikaz je iz života njegove bogate ličnosti iznio samo nešto i stoga je jasno da mora biti nepotpun jer je u kratkom obliku teško sve prikazati. Tko želi upoznati Franjinu prisutnost među Hrvatima, neka posegne za vrijednim Zbornikom radova franjevačkih zajednica prigodom 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, a koji je izdan u Zagrebu godine 1976. Glavni je urednik tog vrijednog i za poznavanje franjevaštva veoma korisnog Zbornika franjevac fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, tadašnji profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju.



(iz knjige "Duhovni velikani", autora p. Josipa Antolovića, DI)


na vrh




Sveta Klara Asiška (1193–1253)



Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu.


Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće.


Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana – kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. U tome je bila novost u ženskom redovništvu jer su i benediktinke davno prije klarisa pojedinačno obdržavale siromaštvo, no kao zajednica su mogle posjedovati nekretnine. Klara je s Franjom u siromaštvu išla do krajnjih mogućnosti.


Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući se u isto vrijeme za redovničku stegu, osobito pak za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri. Franjo je veoma volio Klaru i smatrao je prvorođenom kćerkom svoga duha. Fioretti su taj stav ovjekovječili.


Polazeći od najskromnijih svagdašnjih stvarnosti, oplela se oko sv. Franje prava legenda »malih cvjetova« – to Fioretti u talijanskom i znače – koji asiškog Siromaška stavljaju u njegovu okolinu sa svom svježinom njegova šarolikoga života. Daleko od toga da bi izdali pravi lik sv. Franje, polulegendarni Fioretti prikazuju ga u svoj jednostavnosti, u draži što očarava, pa su zato kao posebna književna vrsta ušli u povijest svjetske literature. Fioretti nam otkrivaju sv. Franju kao čovjeka koji se znao šaliti, biti duhovit, a koji je u isto vrijeme bio čovjek duboke i proživljene vjere, najuzvišenije – serafske – ljubavi, odricanja i mističnoga žara. Kad u vezi sa sv. Franjom spomenemo legendu, neki se odmah uplaše. Mislim da je taj strah neopravdan jer ga ona prikazuje u još istinskijem svjetlu. Svetog se Franju bez Fioretta uopće ne bi moglo razumjeti.


A sada u želji da se približimo i Franji i Klari i što bolje ih upoznamo, navedimo iz Fioretta dražesno opisan jedan njihov zajednički obrok.


»Kad je sveti Franjo boravio u Asizu, često je posjećivao svetu Klaru i davao joj svete pouke. A ona je imala živu želju da bi jednom mogla s njime jesti, pa ga za to često molila, no on joj nikad nije htio priuštiti tu utjehu. Stoga njegovi drugovi, vidjevši želju sv. Klare, rekoše sv. Franji: ’Oče, čini nam se da ta strogost nije prema božanskoj ljubavi, što nećeš uslišati sestru Klaru, tako svetu i od Boga ljubljenu djevicu, u tako maloj stvari kao što je da jede s tobom, a pogotovo ako promisliš da je na tvoju zapovijed ostavila bogatstvo i sjaj svijeta. Uistinu, kad bi te zamolila kudikamo veću milost nego što je ta, morao bi je dati tvojoj maloj duhovnoj biljci.’


Na to je sv. Franjo odgovorio: ’Zar vam se čini da je moram uslišati?’


A njegovi drugovi: ’Da, oče, opravdana je stvar da joj pružiš tu utjehu.’


Tada reče sv. Franjo: ’Budući da se vama čini tako, meni se isto čini. No da je još više utješimo, želim da se taj obrok priredi kod Svete Marije od Anđela: jer ona je već dugo vremena zatvorena u San Damianu, pa će joj biti radost da opet malo vidi samostan Svete Marije, gdje je ošišala kosu i postala zaručnica Isusa Krista; ondje ćemo u ime Božje zajedno jesti.’


Budući da je došao izabrani dan, Klara je s jednom družicom izišla iz samostana te u pratnji drugova sv. Franje došla u Svetu Mariju od Anđela. Nakon što je ispred njezina oltara pobožno pozdravila Djevicu Mariju, gdje je ošišala kosu i primila redovničku koprenu, odveli su je da vidi samostan sve do sata u koji će biti obrok. Kroz to je vrijeme sv. Franjo dao pripremiti stol na samoj zemlji, kako je to i inače običavao. I kad je došao čas obroka, posjedaše skupa, sveti Franjo i sveta Klara te jedan od drugova sv. Franje s pratilicom sv. Klare; zatim su svi drugi drugovi ponizno zauzeli mjesto kod stola. Već kod prvog jela Franjo je počeo govoriti o Bogu s toliko slatkoće, uzvišenosti, tako divno, da je božanska milost silazila na sve u obilju te svi bijahu zaneseni Bogom.


I dok su oni bili tako zaneseni, očima i rukama uzdignutim prema nebu, ljudi su iz Asiza i Bettone te oni iz okolnih krajeva promatrali kako Sveta Marija od Anđela i cijeli samostan i šuma, što bijaše tada oko samostana, bijahu u plamenu, te im je izgledalo kao da je sve samo jedno veliko garište. Zbog toga su ljudi iz Asiza potrčali onamo u velikoj žurbi da bi ugasili vatru, vjerujući čvrsto da sve bijaše u plamenu. No došavši do samostana te videći da ništa nije izgorjelo, prodriješe unutra te nađoše sv. Franju sa sv. Klarom i sve njihove drugove kako se zaneseni Bogom nalaze u kontemplaciji, sjedeći oko poniznoga stola. Tada su sa sigurnošću shvatili da je to bio božanski a ne materijalni oganj, koji se čudesno pokazao, kako bi ukazao na oganj božanske ljubavi kojim su plamtjele duše tih svetaca i svetih redovnica; i tako se svi raziđoše srcem ispunjenim velikom utjehom i sveto potaknuti na dobro.«


Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše.


Kakav je duh prožimao tu veliku i svetu ženu svjedoči i njezino pismo blaženoj Janji Praškoj, u kojem je potiče na siromaštvo, poniznost i ljubav prema Kristu. Pročitajmo pozorno što joj je pisala!


»Blažen onaj kome je dano biti dionikom svete gozbe i svim srcem prionuti uz Onoga čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete: njega ljubiti usrećuje, njega motriti odmara, njegova dobrostivost ispunja, njegova slatkost hrani, njegov spomen blago rasvjetljuje, na njegov miomiris mrtvi uskrisuju, a od njegova gledanja blaženi su svi građani višnjeg Jeruzalema. On je sjaj vječne slave, odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto. Stoga, svednevice motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice Kristova, i u njem se sveudilj ogledaj, pa ćeš se sva iznutra i izvana uresiti haljinama zlatom izvezenima, od veza šarena, cvijećem i odjećom svakovrsnih vrlina, kako dolikuje prečistoj kćeri i zaručnici višnjega Krista. U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav, kao što ćeš Božjom milošću moći u tom zrcalu zapaziti.


Gledaj, velim, pri dnu toga ogledala siromaštvo Djetešca koje je položeno u jasle i povijeno u pelene. O čudesne poniznosti, siromaštva što zapanjuje! Kralj anđelâ, Gospodar neba i zemlje sklonio se u staju. Pored ogledala promatraj poniznost što se očitovala u blaženom siromaštvu, silnim naporima i patnjama što ih je On podnio za otkupljenje ljudskoga roda. Na vrhu toga ogledala promatraj neizrecivu ljubav koja ga je nagnala trpjeti na stupu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom smrću. Stoga je to ogledalo, postavljeno na drvo križa, opominjalo prolaznike ovako: Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja? A mi mu na njegov vapaj i jauk odgovorimo jednim glasom: Bez prestanka na to mislim, i sahne duša u meni. Kraljice nebeskoga Kralja, gorjela sveudilj sve više tom vatrom!


Dok zatim promatraš njegove neizrecive radosti, vječna bogatstva i časti te od silne želje i ljubavi u srcu uzdišeš za njima, zavapi: Povuci me za sobom, trčat ćemo za miomirisima tvojim, nebeski Zaručniče! Trčat ću bez predaha, dok me ne uvedeš u vinogradarevu klijet, dok ne doživim sreću te mi bude tvoja lijeva ruka pod glavom, a desnica me tvoja zagrli, i dok mi na usne ne utisneš svoj sretni cjelov. U tom motrenju ne zaboravi mene, svoje sirote majke, i znaj da sam i ja sretan spomen na te neizbrisivo upisala na ploče svoga srca i da si mi milija od svih.«


Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima. I sveta Klara je uz svetoga Franju bila vatrena ljubiteljica Isusa Krista, zato je kao i on iz čiste ljubavi prihvatila potpuno siromaštvo. Htjela se što više suobličiti sa siromašnim Kristom.



(iz knjige "Duhovni velikani", autora p. Josipa Antolovića, DI)


na vrh




Sveta Elizabeta Ugarska (1207-1231)



Kad čitamo hvalospjev ljubavi sv. Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima, 13. poglavlju, ostajemo zadivljeni nad tom himnom u prozi. Kad čitamo životopis sv. Elizabete Ugarske, odmah nam se nameće misao da je ta svetica svojim životom napisala najljepšu himnu ljubavi. Njezin život i nije ništa drugo do Pavlov hvalospjev ljubavi u prozi. I za nju, kao i za onu Tabitu u Jopi, o kojoj pišu Djela apostolska, možemo reći: »Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila« (Dj 9,36). Upoznajmo taj kratki, ali lijepi i kršćanskom ljubavlju bogati život. U njemu ćemo otkriti i svu ljepotu djela ljubavi što je po primjeru te svetice i danas u Crkvi i u svijetu čine tolike Elizabete, redovnice što se žrtvuju po bolnicama, sirotištima, ubožnicama, staračkim domovima, osobe što rade u karitativnim ustanovama, plemenite duše koje same na svoju ruku pomažu siromasima, starcima, bolesnicima, osamljenima. O, hvala Bogu, i danas ima još Elizabeta, jer ima kršćanske ljubavi, jer ih ima koji su kao i sv. Elizabeta usvojili Kristove riječi, izrečene na posljednjoj večeri: »Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas! Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam« (Iv 15,12-14).


I danas ima Elizabetâ »jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan« (Rim 5,5). Ta je ljubav bila naročito obilno izlivena u srcu sv. Elizabete te bila duša svih njezinih dobrotvornih djela i pothvata.


Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan. Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!« I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.« Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je i izvana bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Medu plemićkim napirlitanim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je vec s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku. Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227. Ludovik je pošao na križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro. Elizabeta je tada zabugarila: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.«


Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist svojte koja je nikad nije pravo podnosila. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. Samo 4 godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom.


U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: »Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća.


Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata.


Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evandelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol.


Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake.


Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi. Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula.«


U svojoj knjizi "Putovi živoga Boga" poznati francuski teolog, dominikanac Yves Congar, piše ovo: »Crkva ima za svoju misiju reproducirati i nastavljati Isusa Krista; to zvanje čitavog tijela Crkve također je zvanje svakoga od njezinih udova; no kako je Isus Krist jedini savršen, sveci imaju zvanje reproducirati, svaki od njih, naročito jedan vid, nastavljati na osobit način jedno od njegovih velebnih djela. Tu se nalazi ono žarište u svjetlu kojega valja ispitivati i shvaćati njihov život...


Naročito je zvanje svete Elizabete bilo pokazati svijetu kako kršćanska ljubav nije samo neko jednostavno čovjekoljublje, jednostavan pothvat dobrotvornosti, već kako ona mora nositi biljege Kristove ljubavi te se suobličavati bitnim uvjetima života s Kristom. A Kristova je ljubav - ljubav križa, ljubav koja vodi na križ: I nema veće ljubavi nego dati svoj život za one koje ljubimo; Kristovo kraljevsko dostojanstvo zadobiva na križu svoj najveći uspjeh: ondje se on izjašnjuje kao kralj, tamo je proglašen kraljem, s križa on privlači srca da bi nad njima kraljevao. Krist na križu, kad je bio gol i kad je umro, nas je obogatio i oživio. Tako se na temelju života u Kristu, kao i u životu Krista samoga, nalazi neka vrsta protuslovlja, onoga što sv. Pavao naziva baš ludošću križa. I to nije čudno jer je život u Kristu mjesto gdje se susreću Bog i covjek i Božja se snaga ne može pokazati uspješnom, osim u siromaštini i osrednjosti ljudskih sredstava.


Svako kršćansko djelovanje, sav život u Kristu, mora na neki nacin nositi na sebi taj Kristov biljeg; no čini nam se da je Elizabetin život na osobit način bio ostvarivanje protuslovlja što je vezano uz kršćanski život, neprestano napredovanje u onoj Pavlovoj: 'Kada sam slab, onda sam jak', nasljedovanje gologa Krista na križu, koje čovječanstvo obogaćuje u samoj njegovoj golotinji. Elizabeta je, kao i Franjo, toliko željela nositi Kristove rane: ona ih je nosila na svoj nacin u vršenju svoje ljubavi.


U času svoje smrti u srcu nije imala drugo do plamena svoje ljubavi kojim je izgarala za svoga Boga i sebi slične: za savršenstvo ljubavi, koja je najveće blago, svega drugoga bila je lišena. Napokon je napustila svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev; nakon toga je rekla: 'Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!' Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi. Ako živimo od Kristove smrti, njegova je smrt za nas počelo novog života, onoga za koji se valja nanovo roditi da bismo postali Božja djeca.«


Ivan Pavao II. primio je 27. listopada 1979. u audijenciju sudionike plenarne sjednice Papinskog vijeca Cor Unum. Kako je poznato, to je Vijece osnovao papa Pavao VI. sa zadatkom da usklađuje svu karitativnu pomoć i djelatnost Crkve, kako bi je na taj način učinilo što uspješnijom. U svom nagovoru članovima Papinskog vijeća Cor Unum Ivan Pavao II. je naglasio kako Crkva, vršeći djela ljubavi, mora osjetiti i onu duhovnu ljubav koja je duša tih djela, a plod Duha Svetoga. Svoj je nagovor zaključio željom da bi se preko svih karitativnih djela očitovala Gospodinova samilost prema mnoštvu što trpi.


Sveta Elizabeta Ugarska zaštitnica je kršcanskoga Caritasa. I pravo je tako jer je njezin život za sve kršćane pravi izazov - izazov na djela kršćanske ljubavi i milosrđa.



(iz knjige "Duhovni velikani", autora p. Josipa Antolovića, DI)


na vrh




Sveti Ljudevit, kralj (1214–1270)



Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića (Capet). Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270.


Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.


Želimo li upoznati lik svetoga kralja Ljudevita onda će nam u tome najbolje pomoći Jean de Joinville, koji je napisao knjigu Sveti Ljudevit, kralj Francuske. Kad je sir Jean de Joinville (1224–1317) napunio 19 godina života, stupio je u službu šampanjskoga grofa. Kasnije se i on ukrca za križarsku vojnu na kojoj je susreo sv. Ljudevita te postao njegov pouzdanik i prijatelj. Bio je on čovjek koji je više volio pero i knjigu nego sablju i rat pa je nakon prvoga kraljeva križarskoga pohoda ostao na njegovu dvoru u krugu najbližih ukućana.


Na molbu Ivane od Navarre, žene kralja Filipa Lijepoga, Joinville se g. 1305. latio pera da napiše svoje uspomene. I tako je nastalo njegovo vrijedno djelo, jedno od prvih na francuskom jeziku, koje se smatra remekdjelom srednjovjekovne literature. Pisano je jednostavnim i živahnim stilom, obiluje iskrenim i prostodušnim razmišljanjem. U njemu pisac prirođenim čarom opisuje lik velikog kršćanina, sv. Ljudevita kralja, njegovu ljubav prema Bogu, nježnost prema narodu i hrabrost u ratu.


Evo, barem malenkosti iz toga djela!


»Sveti je kralj Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem te nasljedovao njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod i on je više put svoje tijelo izložio avanturi iz ljubavi prema svome narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. Ljubav što ju je imao prema svome narodu očituje se u onome što je rekao svome najstarijem sinu.« I sada Joinville navodi taj lijepi tekst.


»Sine, molim te da ljubiš narod svoga kraljevstva. Ja bih, uistinu, više volio da jedan Škot dobro i pošteno vlada nad narodom, nego da ti pred očima sviju zlo vladaš.« I Joinville dalje nastavlja: »Sveti je čovjek toliko ljubio istinu da ni Saracene nije htio prevariti u onome što im je obećao.


U jelu je bio tako umjeren da ga nikad u životu nisam čuo govoriti o jelima, kako to inače čine mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.


Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Više put sam vidio kako im sam reže kruh i daje piti.


Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan. U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u predvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe sa svim gore spomenutim stvarima, dok sam ne bi jeo ni pio. Sa svim tim svaki je dan imao na ručku i večeri starih i hromih ljudi, dajući im od one hrane koju je sam jeo. A kad bi jeli, odnijeli bi sa sobom svotu novca što su je dobili. Povrh svega toga kralj bi svaki dan davao tako veliku i obilnu milostinju siromašnim redovnicima, siromašnim bolnicama, bolesnicima i drugim siromašnim zajednicama, siromašnim malim plemićima i plemkinjama, palim ženama, siromašnim udovicama i bolesnicima, onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli raditi ni voditi svoj zanat, da bi se sve to jedva moglo izbrojiti. I tako možemo reći da je bio sretniji od Tita, rimskoga cara, o kojem stari spisi pripovijedaju da bi se jako žalostio i bio zbunjen u onaj dan kad nije učinio nijedno dobro djelo.«


Ideal je sv. Ljudevita, prema vlastitom priznanju, bilo poštenje. On kaže: »Toliko bih želio nositi ime ’čestit čovjek – poštenjačina’, uz uvjet da to zaista i budem, jer je ime poštenjakovića tako veliko i dobro da već samo izgovaranje toga napunja usta.« Za Ljudevita je poštenjaković čovjek u kome vlada ljudska uravnoteženost, kod koga je svaka stvar na svome mjestu, koji služi Bogu i bližnjemu, kod koga se pobožnost i vladanje stapa u skladnu cjelinu, koji se zna držati nad svim i u sreći i u nesreći. Takvo nešto može se postići jedino uz duh vjere i pobožnosti, a kralj je upravo iz svoje povezanosti s Bogom crpio onaj čudesni mir i uravnoteženost, čime bijaše prožeta sva njegova osoba.


Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. I sam bi sa svojim kapelanom recitirao psalme i himne. Časoslov bi na pobudu svima molio i na putovanju. Svaki dan bi pribivao dvjema misama: tihoj, rano ujutro, u korist duša preminulih te pjevanoj, koja bi bila kasnije. Ono što je svome sinu preporučivao i sam je činio. »Moli Boga srcem i ustima, osobito za vrijeme mise u času pretvorbe!« Bogoslužju bi kralj pridodavao i duge privatne molitve koje bi sam molio klečeći na klecalu.


Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršio. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj praksi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu. Činio je to s najvećim poštovanjem.


Kralj je strogo postio u Adventu i Korizmi, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, u kvatrene dane, petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.


Kralj se bio oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.


Njegova duhovna oporuka sinu najbolje nam govori u kakvom je duhu odgajao svoju djecu. Čujmo je!


»Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.


Sine, od svega se trebaš čuvati što znaš da se Bogu ne sviđa, to znači od svakog smrtnog grijeha, tako da radije moraš dati da te muče svakovrsnim mučenjem nego da počiniš smrtni grijeh.


Osim toga, ako ti Gospodin pripusti neku poteškoću, blago je i sa zahvaljivanjem podnesi. Misli da je to za tvoje dobro i da si je, možda, zaslužio. K tome, ako te Gospodin podari bilo kakvim blagostanjem, moraš ponizno zahvaliti, bojeći se da ne postaneš lošiji zbog isprazne slave ili na koji drugi način. Boga ne smiješ napadati ili vrijeđati u njegovim darovima.


Rado i pobožno slušaj crkvenu službu. Dok si u crkvi, ne gledaj naokolo rastreseno i ne govori ispraznosti, nego moli Gospodina pobožno ustima ili razmatrajući u srcu.


Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. Posebice nek to vrijedi za crkvene i redovničke osobe.


Budi odan i poslušan našoj majci Rimskoj crkvi i vrhovnom svećeniku kao duhovnom ocu. Nastoj da se iz tvoje zemlje ukloni svaki grijeh, nadasve pak bogohulstvo i krivovjera.


Predragi sine, na kraju te blagoslivljem svim blagoslovom što ga odani otac može podijeliti sinu. Nek te cijelo Trojstvo i svi sveti čuvaju od svakog zla. Dao ti Bog milost da vršiš njegovu volju te ga služiš i častiš. Na taj ćemo način poslije ovoga života dospjeti skupa k njemu da ga gledamo, ljubimo i slavimo bez kraja. Amen.«


I kraljevo pismo kćerki Izabeli odaje oca, brižnog odgojitelja.


»Svojoj predragoj kćerki Izabeli, navarskoj kraljici, pozdrav i očeva ljubav!


Draga kćerko, jer mislim da ćeš zbog ljubavi prema meni od mene primiti ovo drage volje i radije nego od ikoga drugoga, došao sam na pomisao da ti svojom rukom napišem nekoliko pouka.


Poučavam te da ljubiš našega Gospodina Boga svim svojim srcem i svom svojom snagom: jer bez toga ne može vrijediti nijedna stvar, ne može se dobro ljubiti nijedna stvar, a ni pravo ni korisno. Gospodin je onaj kome sve stvorenje može reći: ’Gospodine, ti si Bog moj, komu nisu potrebna moja dobra.’ Gospodin je onaj koji je poslao na zemlju svoga blagoslovljenoga Sina i žrtvovao ga u smrt da nas oslobodi od smrti pakla. Ako ga ljubiš, ti ćeš imati koristi od toga. Stvor koji svoju ljubav drugome daje, a ne njemu, na krivom je putu. Način je na koji moramo ljubiti Boga, da ga ljubimo bez mjere. On je zaslužio da ga ljubimo jer on nas je prvi ljubio. Htio bih da znaš razmišljati o djelima što ih je blagoslovljeni Božji Sin učinio za naše otkupljenje. Imaj veliku želju da mu se svidiš i brižno nastoj kloniti se svih stvari koje bi mu se mogle ne svidjeti.


Draga kćeri, ako te progoni bolest, podnosi to drage volje i zahvaljuj Bogu, jer ti je vjerovati da ti on to šalje za tvoje dobro. Ako pak imaš sreću tjelesnoga zdravlja ili što drugo, opet ponizno zahvaljuj Gospodinu. Čuvaj se da tobom ne ovlada oholost ili koja druga opačina!… Ako ti je što teško u srcu, reci to svom ispovjedniku ili drugoj čestitoj osobi!


Prema ljudima imaj dobro srce, rado pomaži dijeleći milostinju. Pomaži i one koji su radi Gospodina odabrali siromaštvo.


Pazi da budeš savršena u svakom dobru pa da oni koji te vide ili čuju o tebi govoriti, budu potaknuti tvojim dobrim primjerom. Čini mi se kako nije dobro da imaš odviše odjeće i nakita, tobože prema svome staležu. Baš obratno od toga, bit će bolje ako mjesto toga budeš davala milostinju. Nemoj trošiti odviše vremena i brige da se ukrasiš i čuvaj se pretjeranosti u nakitu. U tome je bolje manje nego više…«


Sveti je Ljudevit bio i veliki prijatelj prosjačkih redova: franjevaca i dominikanaca. Pomagao im je da dođu u Pariz. Dominikanci su u ulici sv. Jakova otvorili svoj glasoviti samostan i školu, koju su pohađali sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski.


Uz svetog Ljudevita vezana je i gradnja glasovite SainteChapelle, toga ogromnog staklenog kovčega – tako je nazivaju zbog mnogih vitraja – sagrađene u najčistijem gotičkom stilu, a koja je služila kao relikvijar Kristovoj trnovoj kruni.


Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio g. 1297. papa Bonifacije VIII. Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Sav je njegov život veliki ideal, pun poleta za ono što ima vječnu vrijednost.



(iz knjige "Duhovni velikani", autora p. Josipa Antolovića, DI)


na vrh




Sveti Rok (1295–1327)



Iako je sv. Rok od konca XV. do početka XIX. stoljeća bio jedan od najviše štovanih svetaca Katoličke crkve – kad nas je u nekim župama to još i danas – ipak hagiografi o njemu ne znaju mnogo. Popularnost je svetog Roka bila tolika da su se oko njegova lika stvorile razne legende koje su ga, s jedne strane osvijetlile, a s druge na njega bacile sjenu, pa je u njegovim životopisima teško razlikovati ono što je povijesno zajamčeno, a što je opet kasnije nadodano.


Nastojmo stoga – koliko je to moguće – upoznati život sv. Roka, a onda iz njega povući zaključke i primjene koje se same od sebe nameću. Svečev život djeluje kao kakav roman koji bi bio zahvalna građa i za jedan prilično dinamičan i zanimljiv film. Ne čudimo se tome jer se u njemu – kao uostalom i u nama – očituje čudesna snaga Božje milosti, darežljivosti i milosrđa, koja stvara herojska djela.


Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.


Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo.


Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: »Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje« (Mt 19,21–22).


Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Njegova se ljubav nije zaustavila na stupnju erosa, na stupnju onoga što će on steći i zadobiti, već je prešla u agape, gdje se, ljubeći, Bogu sve daje, sve bez pridržaja. On je prigrlio ideal tolikih svetih ljudi: »Peregrinari pro Christo.« Iz ljubavi prema Kristu postati hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. A nije li to bolje, uzvišenije, plemenitije nego trčati za užicima, zabavama, bogatstvom, negoli se predati potrošačkom mentalitetu, kojem su se danas toliki, a osobito mladi predali?


Na svome hodočašću u Rim Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I opet se u Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: »Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!« (1 Iv 4,20–21).


Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.


Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.


Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.


Današnji kritički duhovi smatraju da je pas koji sv. Roku donosi kruh legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a ta je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to svakako nije nikakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega?


Ne čitamo li u Starom zavjetu da je Gospodin proroku Iliji uputio ovu riječ: »Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz toga potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.« I nastavlja Sveto pismo: »Ode on i učini po riječi Jahvinoj, i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večeram mesa; iz potoka je pio« (1 Kr 17,2–6).


Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.


Štovanje se najviše uvriježilo u okolici Montpelliera. Prvi pismeno sačuvani podaci o tom kultu potječu iz g. 1420. Iz južne Francuske štovanje se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Kad je g. 1477. opet izbila kuga, u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Odande je kult prešao i k nama u Dalmaciju. U Korčuli postoji još i danas jedna veoma stara bratovština Rokovaca, pod zaštitom svetoga Roka.


U Rimu postoji još od godine 1499. Bratovština svetog Roka, koja je svom zaštitniku na Ripeti sagradila crkvu, a ona se ondje, u blizini hrvatske crkve Sv. Jeronima nalazi još i danas. Za vrijeme velike pošasti kuge g. 1522., 1527. i 1530. bolnica je, uz crkvu Sv. Roka – mislim po pripadnosti – u gradu Rimu odigrala važnu ulogu jer su u njoj našli utočište brojni bolesnici.


Sveti Rok je općenito bio biran kao zaštitnik protiv kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko 3.000 crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktično po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio je ime sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII.


I kod nas su svetom Roku podignute brojne crkve, kapele i oltari. Pobožni ga narod još i danas štuje, a njegov je blagdan dan okupljanja na bogoslužje mnogih vjernika. Možemo to samo podržati naglašavajući one poruke što ih svetac svakomu daje.



(iz knjige "Duhovni velikani", autora p. Josipa Antolovića, DI)


na vrh

ISPRINTAJ STRANICU

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se