Ako ne znate nijednu jutarnju molitvu, prava je prilika da ju naučite. Evo jedne:
Gospodine, dolazim k Tebi u tišini ovoga dana koji se rađa
da Te zamolim za mir, mudrost i jakost.
Danas želim gledati svijet očima punim ljubavi,
strpljivo, razumno, blago i razborito.
Želim gledati Tvoju djecu kako ih gledaš Ti sam
ne obazirući se na njihovu vanjštinu.
Zatvori moje uši od svake klevete!
Čuvaj moje jezik od svake zlobe!
Ispuni moj duh mislima koje blagoslivljaju
da budem tako dobrohotan/na i radostan/na
da svi koji mi se približe osjete Tvoju prisutnost!
Zaogrni me svojom ljepotom Gospodine
da Tebe otkrivam svakoga časa u ovome danu!
Ako Tebe znam
Ništa na svijetu nije mi strano.
Tada mi dani dolaze u susret
Kao davnašnji prijatelji.
Iza svih vrata, iza svakog zida,
Tada se otvara nepoznat čas
I širi
Čašku moga srca.
Ako Tebe nosim,
Svaki mi kamen na duši je lak.
Ako Tebe želim,
Slobodna sam da svaku stvar
Uzmem i ostavim -
Da uzmem kao da ostavljam,
Da ostavim kao da uzimam.
Svakoj je travki ime: Ti.
A Ti sam nemaš imena:
Kao ni ja.
Daj mi to što mi daješ...
Daj mi to što mi daješ.
I daj mi ono što ćeš mi dati.
I ne usliši ako Te ikad molim
Nešto treće.
A ne zaboravi dati snagu
Da primim sve to što mi daješ;
Da ne odbijem što ćeš mi dati,
Ne zaištem što nećeš dati.
Svuda sam te tražila...
Svuda sam Te tražila
Osim u svom srcu.
Sve sam bila
Osim Tebe.
Potonule lađe su me vozile,
Zmajske su me spilje zatvarale,
Mutne su me vode ispijale.
Mislila sam, to je cijena za Tebe.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da ne može platiti.
Svuda sam Te tražila,
A Ti si već bio nađen.
Sanjala sam da Te osvojim
Svojim stradanjem,
Da Te zaslužim dugim hodočašćem:
Nisam Te htjela bez plaće i truda.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da nema takovg stradanja
Kojim će te zaslužiti.
Gola pjesma
Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
Pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili, nisu me pitali
Ne bih li više voljela javu.
Dobri Bože, nisam pristala da budem drukčija od Tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin, kao što mudri vele,
Ja nisam pristala na pričin, na sebe.
Dobri Bože, tako mi se čini. Ali ako Ti znaš i kriješ od mene
Moj pad, moj potmuli pristanak
Na sve ove rastanke, na sav taj svijet od sjene,
Tad uzmi, preuzmi me Ti, koji si pristao na mene.
Je li Bog stvorio sve što postoji? Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo?
Zanimljivo pitanje, ne slažete se?
Bilo bi prilično zanimljivo čuti vaše odgovore prije nego pročitate ovaj tekst dolje. No, nikamo nam se ne žuri!
Bog je stvorio čovjeka (slažete li se s time.. ), davši mu pamet! Je, je.. Zapitajte se onda što vaš odgovor donosi sve sa sobom.. Nije li Bog tvorac apsolutno svega? Ili ipak za neke stvari ne možemo reći da postoje same po sebi... Postoji li zlo samo po sebi da se ono može stvoriti? Pažljivo čitajte, molim:
Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: Je li Bog stvorio sve što postoji? Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve što postoji! Bog je sve stvorio? upita profesor jos jednom. Da, profesore - odgovori student.
Profesor će potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao! Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je vjera zapravo mit.
Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nesto pitati. Naravno, odgovori profesor. Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoca? Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno? Studenti su se zahihotali na kolegino pitanje. Mladić je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.
Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama? Profesor odgovori: Naravno da postoji. Student će na to: Opet ste u krivu, profesore. Ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo mozemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se dogadja kada nema svjetla.
Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo? Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima… u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo. Na to ce student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.
Profesor je sjeo.
Mladić se zvao Albert Einstein.
Zavrti malo film unazad i sjeti se svoje prve rođendanske čestitke na ovome blogu kad si bila još vrlo malena i tek framašica. Tko ju je napisao - ne znamo, ali donosi jedan lijep tekst Phila Bosmansa.
Tekst govori o nečemu vrlo važnome - o jednostavnome životu. O radosti življenja. Dobar je taj Bosmans, stalno nas uvjerava da moramo živjeti punim dahom, ali ga slabo nešto slušamo.
E sad, kad bi to bilo tako jednostavno. Vidi čuda - nije jednostavno živjeti jednostavno. Ili je? Ipak smo mi framaši, a ti si jedna od nas. Pa sveti je Franjo živio jednostavno.
No nešto tu opet nedostaje. Čemu mi uopće živimo, bio taj život složen ili jednostavan? Odgovor na to pitanje je tajna - to jest, još ga nitko nije dokučio.
A uostalom, zar nije Bog najveća tajna? Zašto se Bog skriva? Možda nam želi reći - ono što je vrijedno ne pokazuje se! I tada, skrivajući se tjera nas da ga još više tražimo. Svi ga traže, samo toga nisu svjesni.
Sretan ti rođendan! - žele ti tvoji framaši!
. . . Sada slijedi onaj dio kada mi tebi, Tena, nešto želimo . . . I mislimo i mislimo, i jako se trudimo, ali ništa nam ne pada na pamet . . . I nije da smo lijeni,ali jednostavno nam baš i ne idu ovakve stvari . . . Samo prazna glava i kojekakav glas u njoj, koji govori: ''Sladoled . . . '' , ali to nema veze sa čestitkom!
Ne znam, bilo bi najbolje da smo samoj tebi dali zadatak da si napišeš čestitku za rođendan - ti imaš dara za to, znaš što ti treba i što bi si zaželjela, najbolje se poznaješ i bila bi to najbolja čestitka. Šteta, trebali smo se toga ranije sjetiti . . .
Ipak, smogli smo snage (a bilo je prilično naporno) zaželjeti ti za ovaj tvoj rođendan sve najbolje - puno zdravlja, uspjeha, mudrosti i ljubavi u životu. A sreća? Ona dolazi postepeno, u paketu s ovim blagoslovima.
Čuli ste možda nekad za „buhe skakačice“. Evo kako ih treniraju.
Buhe zatvore u posudicu sa staklenim poklopcem. Buhe ko buhe, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu skakati niže. Kada počnu skakati niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buhe bi mogle iskočiti, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže. Mnoge od nas su učili „skakati“ samo do određene visine. Cijelog života nam obitelj, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vrijedan. Samo si prosječan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“
Naučeni tako, kao i one buhe, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se poskočiti malo više. Strah da ćemo udariti glavom u poklopac bude preveliki.
A vi? Skačete li onoliko visoko koliko vam dopuštaju vaše sposobnosti ili ste se predali zbog vaše okoline i negativnih primjedbi? Jedini način da izbjegnete kritike je ne govoriti ništa, ne raditi ništa i ne biti ništa.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete mahnuti iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što čovjekov um može zamisliti i povjeruje u to, može to i postići. Dvije glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protuotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplicirano, ali nije.
Sve dok čovjek uči i ima želju da se usavršava u bilo kojoj oblasti, on može uspjeti. Uvijek ima nešto novo za naučiti, da se nadogradi znanje, da se postane stručniji i da se to znanje iskoristi u prave svrhe. Ovakav princip može se upotrijebiti u bilo kojoj oblasti života.
Ciljaj na Mjesec! Ako i promašiš – bit ćeš među zvijezdama!
Pronaći nas možete svakog petka u 20h u vjeronaučnoj dvorani župe Presvetog Trojstva u Karlovcu (ulaz iz Ulice kralja Tomislava, vrata prije glavnog ulaza u crkvu). Nedjeljom pjevamo na večernoj svetoj misi u 18.30h, a probu imamo u dvorani od 17.30h. Dobrodošli!
), davši mu pamet! Je, je.. 
Zapitajte se onda što vaš odgovor donosi sve sa sobom.. Nije li Bog tvorac apsolutno svega? Ili ipak za neke stvari ne možemo reći da postoje same po sebi... Postoji li zlo samo po sebi da se ono može stvoriti? 
Pažljivo čitajte, molim:
