FRAMA Karlovac

subota, 03.07.2010.

Ekologija duha – čistoća misli

Molitva

Briga za okoliš velika je stvar. To postaje imperativ ispravnog života na zemlji. Katkada mi se čini da se u tome vide i pomaci i da se ostvaruju neke inicijative. Ne ide mi iz glave pomisao da je ipak u svemu tome najvažniji svaki čovjek, u svojem srcu i u svojoj savjesti.

Često je biblijski čovjek molio za čisto srce. Time se mislilo na srce oslobođeno ružnih misli o svojim najbližima. Tada je srce slobodno za ljubav, sve može gledati dobronamjerno. Isus je isto tako govorio da su blaženi oni koji su čista srca. To su svi oni koji nastoje na dobro tumačiti postupke svojih bližnjih, koji nastoje u njima vidjeti ono lijepo i pozitivno, koji gledaju dobre strane ljudi oko sebe. To su svi koji na taj način i svojim gledanjem i svojim mislima pročišćuju okoliš koji se sastoji od živih ljudi, od osoba.

Treba nam ekologija misli i srca. Treba nam upravo takvo unutarnje gledanje kojim ćemo moći ispravno i ljepše promatrati sve oko sebe. To je prvi preduvjet one druge, duhovne ekologije. Ako dopustimo da otrov sumnje i otrov mržnje uđe u naše srce, u naše misli, u našu dušu, onda će biti nemoguće živjeti s ljudima u slozi i ljubavi. Tada život s drugima postaje pakao. On je onečišćen problemima koji su zaraženi i koji su plod sumnje i mržnje. U takvom svijetu nemoguće je živjeti, nemoguće je disati slobodno i radosno.

Isus je na jednom mjestu rekao kako ne onečišćuje čovjeka ono što u njega ulazi, nego ono što iz njega izlazi, misleći pritom na sve ono što se kao nečisto rađa u njegovu srcu. To ugrožava ljudski život, to svako zajedništvo stvara nemogućim.

U borbi za idejama koje su vlastite ekološkim željama mnogih ljudi po cijelom svijetu, Isus nas zove najprije očistiti ono što zaista ovisi samo o nama. To je naša vlastita nutrina. Ona može biti čista i može biti nečista. Može biti zaražena krivim i ružnim mislima o sebi i drugima oko nas. To je onda nečistoća koja zagorčava život. To su misli koje nas razaraju jer ne služe ljubavi. To su naši porivi koji izlaze iz ranjenog srca koje ne prašta.

Tada je naša nutrina zagađena, naše vlastito biće, naše srce i jasno je da iz njega onda ne mogu izići ispravne misli niti dobri osjećaji. Ako se to nama dogodi, onda smo i mi zagađivači svoje okoline, one duhovne, one koja je daleko važnija od drugih dimenzija našeg okoliša, budući da o njoj sve ovisi.

Postanimo ekolozi koji će pokret za boljim i čišćim svijetom započeti pročišćenjem vlastitih misli i osjećaja. Daj nam, Bože, čisto srce!

fra Zvjezdan Linić, OFM