Ljubav naznačuje stanovit odnos prema čovjeku, i to nešto osobno i intimno. (...)
Uključuje spremnost da čovjek otputuje u nepoznatu zemlju drugoga; u rizik iznenađenja.
Kad već govorimo u slici putovanja, onda mi se čini da bi, kao prije svakog putovanja, i ovdje valjalo obaviti neke predradnje, pripremiti put. Usudio bih se tvrditi da je u mnogih temeljna pogreška što polaze na to putovanje kao osvajači tuđe zemlje, kao kolonizatori ili konkvistadori; kao Evropljani novoga vijeka koji su upadali u Ameriku i drugamo uvjereni u apsolutnu i isključivu vrijednost vlastite kulture, vlastitih nazora i vrednota s velikom čežnjom da se tamo nešto ugrabi. Otkriveni Indijanac morao je uvidjeti da uglavnom ima krivo, prihvatiti sve što se u ime europske kulture tražilo te zauzvrat mogao biti sretan što smije pridošlici služiti i što mu se daje velikodušna dozvola da prihvati tuđe bez obzira odgovaralo mu to ili ne.
Ako se kaže da se s nekim volimo, pretpostavlja se da postoji neka mogućnost komunikacije, nekog razumljivog govora. Kažemo da ljudi posjeduju zajednički jezik kad im je uspjelo da se otvore jedan drugomu, da nađu zajedničke interese. (...)
Dakako da je učenje tuđega jezika dugotrajan i često mukotrpan posao koji zahtijeva mnogo strpljivosti. No to je jedini put da se dođe do zajedničkog jezika. Prije svega valja shvatiti da uopće postoji neki tuđi jezik i da drugi ljudi govore svojim, a ne našim jezikom. To je pak na kraju pitanje naše odvažnosti, talenta, Božjega dara, stvar onoga koji ima uši da čuje.
Mnogo zapreka proizlazi iz straha da se predamo, da se učeći pokažemo pred drugima kolike smo neznalice, da ispadnemo smiješni u našoj siromaštini (kao da smo se je time oslobodili). Pri tom previđamo da je za druge upravo najdragocjenija naša spremnost da razumijemo i ono što nam nikada neće uspjeti razumjeti.
Kršćani se hvale da ljubav prema drugom čovjeku u svom životu stavljaju na pravo mjesto. I njihov Bog se potrudio da nauči ljudski jezik postavši i sam čovjekom.
Nezgoda je samo što mnogi upravo taj njegov govor niti uče niti razumiju.
Vjekoslav Bajsić
Strah za granicu (Kana, studeni 1977.)
Moram priznati da mi je bilo teško razumjeti Isusovu riječ: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! To znači da moram najprije znati što to znači ljubiti samoga sebe. Ne vjerujem da je pritom Isus mislio na neki narcisoidan osjećaj udivljenja svojim izgledom; jednako tako znam sigurno da Isus nije nipošto mislio na bilo koju vrstu sebične okrenutosti prema sebi, a prema onoj ljudskoj varljivoj uzrečici koju čak neki pripisuju Bibliji: I Bog je najprije samom sebi bradu stvorio!
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi.
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne.
Ne pružaj miso u praznu daljinu.
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.
Uskrs se događa tamo gdje ga ljudi navijeste!
Je li u tvome kvartu netko već bio – je li tamo stiglo praštanje?
Jesu li dvojica iz Emausa stigli u tvoj kvart, na tvoj faks, na tvoje radno mjesto?
Jesi li sreo sretne nasmijane ljude – jesu li stigli učenici iz Emausa u tvoj dom, tvoj kafić, tvoje društvo?
Je li ti se dogodila neopisiva radost – jesu li stigli dvojica iz Emausa u tvoja buđenja, učenja, igre, poslove, druženja??? Ako nisu, da nisi ti taj? Je li tebi srce gorjelo?
(...)
Ovaj svijet vapi za glasnicima Uskrsa! Ljudi su tužni baš zato jer ga se rijetko naviješta, dojavljuje, svjedoči, prenosi. Ovaj svijet je kao stvoren za uskrsnuće! Toliko puno je pokopanih tuga, tužnih priča, pjesama i slika... već su i umjetnici posustali, i čekaju vijest – inspiraciju za nova stvaranja. Samo zato jer im uskrsnuće nije dojavljeno, predugo, predugo slikaju, pjevaju i pišu o smrti ideala, predugo slikaju veliki petak čovječanstva. Jer je žedan umjetnički i znanstveni svijet, žedan vijesti o Uskrsnuću, i jer predugo čeka dvojicu iz Emausa... Kao da pitaju: jesu li stigli dvojica iz Emausa... i kao da gledaju baš u tebe, kao da te pitaju: Da možda tebi nije srce gorjelo? Bi li se možda ti mogao nasmiješiti prvome kojeg sretneš? Bi li ti možda znao svrnuti pogled na drugoga, i pitati se kako mu je, ohrabriti ga, udijeliti osmijeh? Što kažeš?
Je li tamo stigao Uskrs? Ako nije - javi ti! ...Ako ti je srce gorjelo!
Uskrsni je ponedjeljak, deset sati ujutro, kiša lagano pada, a petero framaša stoji pred ulazom u starački dom Sv. Antuna. Najavljeni smo u stacionar- čekaju na nas, a nas je samo petero i to jedna gitara, četiri muška glasa (svaka čast dečki!!) i samo jedna cura. Posljednje provjere su u toku – hoće li će još netko doći ?!? Ne, izgleda da je kiša uspavala i ono malo framaša što je za Uskrs ostalo u Karlovcu. U košarici svega dvanaestak pisanica, hm.. neće ih biti dosta. Razvijamo strategiju – oni koji na stoliću pored kreveta imaju pisanicu ti je neće dobit, a oni koji nemaju niti jednu ti će imati prednost.
Na ulazu samom ulazu su nas dočekale ljubazne sestre i ,pošto su utvrdile da nismo opasni, krenuli smo u akciju – od sobe do sobe, od kreveta do kreveta. Stisak ruke, osmijeh, pjesma i led je probijen! Ulazak u svaku sobu je na svoj način zanimljiv – sve su na prvi pogled iste, u svima je tišina, ali samo mali znak pažnje i naši domaćini nam otkrivaju cijelu svoju prošlost od davne 1915. pa sve do sada ( „...a kaj ćeš!“) . Odjednom izvlači se harmonika koja je do našeg dolaska bila spremljena ispod kreveta. Svi pjevamo „...u to vrijeme godišta...“ ! U trenutku se odnekud vade note crkvenih pjesama i glazbenim željama se ne nazire kraj! Jedna bakica je zaželjela da joj damo note naših novih pjesama, a kad smo joj mi i izveli jednu našu modernu pjesama (Živog Isusa slavi) ostala je bez teksta (dalje smo nastavili s tradicionalnim)! Vrijeme uz razgovor i pjesmu prolazi brzo, a soba je puno – moramo požuriti, uskoro će im vrijeme ručka! A pisanice – nakon što smo obišli prvih par soba one su se jednostavno umnožile! (ištite i dat će vam se) Jedna bakica je izišla iz sobe i dala nam sve pisanice koje je u svojoj sobi mogla nać tako da smo za ostale sobe imali i više nego dovoljno!
Stvarno je prekrasan osjećaj čuti od nekoga da smo mu uljepšali dan! To je tako lako, mogli bi to češće raditi, zar ne?
na početku korizme pozvali smo vas da se okrenete Radosnoj Novosti (okret=obrat>obraćenje!).
I, jeste li se obratili?
Šalimo se, znamo da to nije pitanje trenutka, nego životni projekt, proces koji traje dok smo živi. Samo se ne dajte obeshrabriti!
A poticaji za obeshrabrenje, nažalost, dolaze s mnogih strana.
Imamo osjećaj kako sa svih strana stalno pokušavaju svrnuti našu pozornost na loše vijesti, loše postupke, loša predviđanja, loše statistike,...
Ne dolazi ta obeshrabrenost samo izvana.
I sami smo itekako svjesni svojih nedosljednosti, svojih nedorečenosti, svojih propusta i promašaja...i pitamo se je li Isus zbilja mislio na nas kad nam je povjerio da budemo znak radosti i nade u 21. stoljeću.
Još se više pitamo je li moguće da je mislio na sve one za koje nam je već odavno jasno da svojim postupcima ne služe na čast kršćanstvu.
Ali, baš se o tome radi kad govorimo o Uskrsu.
Vjeruješ li da Bog baš sve i baš svakoga može učiniti novim, živim, zdravim, upotrebljivim?
"Kamen koji odbaciše graditelji,
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo,
kakvo čudo u očima našim!"
(Ps 118)
Ne samo da može, On to neprestano radi. Ako ti se čini da ti tako nešto ne primjećuješ, možda da se pokušaš okrenuti... prema Dobrome?
(...), Tvoja šutnja nije odsutnost,
nego prisutnost.
Uronjena si u Gospodina
i ujedno pažljiva s braćom, kao u Kani.
Nikada nije susretanje tako duboko
kao kad se ništa ne zbori,
i nikada nije šutnja tako rječita
kao kada se ništa ne kaže.
Daj da shvatimo
da šutnja nije nehaj za ljude,
već vrelo snage i zračenja;
nije zatvaranje, nego otvaranje srca,
razvijanje krila; i da uzmognemo
rasipati bogatstva, moramo ih prije zgrnuti.
Svijet se davi u moru rastresenosti,
a nije moguće ljubiti braću rastresenim srcem.
Učini da shvatimo
da je apostolat bez šutnje, otuđenje;
i da je šutnja bez apostolata: udobnost.
Ogrni nas plaštem šutnje
i udijeli nam snagu Tvoje Vjere,
visinu Tvoje Nade
i dubinu Tvoje Ljubavi.
"Zaključio sam da Veliki tjedan iscrpljuje; bez obzira koliko sam puta doživio Isusovo raspeće, moj se nemir zbog njegova uskrsnuća ne smanjuje - bojim se da se ove godine neće dogoditi; da se ove godine nije dogodilo.
Svatko može biti sentimentalan u pogledu Isusova rođenja; svaka budala se na Božić može smatrati kršćaninom.
Ali Uskrs je glavni događaj; ako ne vjerujete u uskrsnuće, niste vjernik."
Pitamo se danas: Kakav je to Bog,
koji je uprljao ruke zemljanim prahom
i našim znojnim koracima?
Kakav je to Bog koji se zanima
za naše strmine i lutanja?
Izaziva Bog da i mi jedni drugima
peremo noge, služimo,
poštujemo tuđe nevolje,
čak i onda kada nam je neugodno,
kada se sramimo
i kada nemamo snage reći drugima
da nam je do njih stalo.
Kakav je to Bog koji sjeda za stol
s ljudima koji će ga izdati i zatajiti
i koji kaže: »Vas sam nazvao prijateljima!«?
Kakav je to Bog koji želi postati našom hranom
da bude nošen, da bude u nama i mi u njemu,
bez obzira na naše nedorečenosti, neistine i
padove; ljutnje, ograničenosti, nevjere...?
Hoćemo li razumjeti Boga Velikoga četvrtka, Boga euharistije?
11. karlovački planinarski križni put (27.3.2010.)
I putovanje od 1000 koraka započinje prvim korakom...
fr. Mario Škrtić, redovnik pavlin i ovogodišnji đakon (rodom Karlovčanin), sudjelovao je po prvi put kao duhovni pastir...
...a s. Elizabeta je već zaštitni znak ovoga križnog puta. Iz njezinoga se outfita vidi da je mnogo iskusnija od fr. Marija u takvim stvarima...
Gdje su pastiri, tamo je i stado...
Oprostite, pogrešno stado. Mislili smo na ove...
Hm, što još treba njednom stadu...? Pas čuvar! Imali smo i to!
Da se koja ofca ne bi izgubula, potrebno ih je prebrojiti. Statistika kaže: 121 komad! Najviše dosad.
Hm, zbog male navigacijske pogreške (1. put nakon 11 godina, zamislite! A uvijek idemo istim putem!), zamalo smo koju izgubili. Naime, u jednom smo se trenu našli na terenu koji bi lakše savladale divokoze. No, znaju naše ovce pomoći same sebi...
No, da ne mislite da je sve samo bio trud i napor, evo nekoliko prizora opuštanja...
No, kao i u životu, pojavile su se i nepogode na koje nismo imali utjecaja. No, dočekali smo ih spremni i nismo im dopustili da nam pokvare raspoloženje, a kamoli da nas smetu u našem naumu.
Završetak je tradicionalno bio u Nacionalnom svetištu Svetoga Josipa gdje je euharistijsko slavlje predslavio karlovački dekan preč. Ferdinand Vražić.
I za kraj...
Što smo ponijeli kućama?
"U križu je spasenje, u križu je zaštita i obrana, u križu je život. Zato prigrli križ da živiš uvijeke."
(molitva IX. postaje iz tradicionalnog Križnog puta koji se najčešće moli u našim crkvama)
Pronaći nas možete svakog petka u 20h u vjeronaučnoj dvorani župe Presvetog Trojstva u Karlovcu (ulaz iz Ulice kralja Tomislava, vrata prije glavnog ulaza u crkvu). Nedjeljom pjevamo na večernoj svetoj misi u 18.30h, a probu imamo u dvorani od 17.30h. Dobrodošli!