FRAMA Karlovac

nedjelja, 11.04.2010.

What is that? - Posjet stacionaru

Uskrsni je ponedjeljak, deset sati ujutro, kiša lagano pada, a petero framaša stoji pred ulazom u starački dom Sv. Antuna. Najavljeni smo u stacionar- čekaju na nas, a nas je samo petero i to jedna gitara, četiri muška glasa (svaka čast dečki!!) i samo jedna cura. Posljednje provjere su u toku – hoće li će još netko doći ?!? Ne, izgleda da je kiša uspavala i ono malo framaša što je za Uskrs ostalo u Karlovcu. U košarici svega dvanaestak pisanica, hm.. neće ih biti dosta. Razvijamo strategiju – oni koji na stoliću pored kreveta imaju pisanicu ti je neće dobit, a oni koji nemaju niti jednu ti će imati prednost.
Na ulazu samom ulazu su nas dočekale ljubazne sestre i ,pošto su utvrdile da nismo opasni, krenuli smo u akciju – od sobe do sobe, od kreveta do kreveta. Stisak ruke, osmijeh, pjesma i led je probijen! Ulazak u svaku sobu je na svoj način zanimljiv – sve su na prvi pogled iste, u svima je tišina, ali samo mali znak pažnje i naši domaćini nam otkrivaju cijelu svoju prošlost od davne 1915. pa sve do sada ( „...a kaj ćeš!“) . Odjednom izvlači se harmonika koja je do našeg dolaska bila spremljena ispod kreveta. Svi pjevamo „...u to vrijeme godišta...“ ! U trenutku se odnekud vade note crkvenih pjesama i glazbenim željama se ne nazire kraj! Jedna bakica je zaželjela da joj damo note naših novih pjesama, a kad smo joj mi i izveli jednu našu modernu pjesama (Živog Isusa slavi) ostala je bez teksta (dalje smo nastavili s tradicionalnim)! Vrijeme uz razgovor i pjesmu prolazi brzo, a soba je puno – moramo požuriti, uskoro će im vrijeme ručka! A pisanice – nakon što smo obišli prvih par soba one su se jednostavno umnožile! (ištite i dat će vam se) Jedna bakica je izišla iz sobe i dala nam sve pisanice koje je u svojoj sobi mogla nać tako da smo za ostale sobe imali i više nego dovoljno!
Stvarno je prekrasan osjećaj čuti od nekoga da smo mu uljepšali dan! To je tako lako, mogli bi to češće raditi, zar ne?