FRAMA Karlovac

četvrtak, 11.02.2010.

Žena svakidašnjice, zaljubljena u normalnost

Tko zna koliko sam puta pročitao, a da me nije dirnulo:
(..) "Marija je na zemlji, slično svima nama, provodila život pun obiteljskih briga i napora." (br. 4. Dekreta II. vatikanskog sabora u Apostolatu laika).
Dakle, Marija je živjela na zemlji.
Ne na oblacima.
Misli joj nisu zrakom lutale.
(...) Daleko od zamisli vidjelaca, od skrivanja nezadovoljnih, od bijega opsjenara, tvrdoglavo se držala kruga strašne nam svagdašnjice.
Ima i nešto više: Provodila je život sličan svima nama.
Dakle, sličan životu bilo koje susjede. Pila je vodu iz istog bunara. Tukla je zrnje u istom mužaru. Sjedala bi u hlad istog dvorišta.
I ona bi uvečer dolazila umorna s dnevnog posla.
I njoj su jednog dana rekli: "Marijo, kosa ti je počela sijediti."
Onda bi se ogledala na vrelu te bi osjetila mučno žaljenje svih žena kad opaze da im mladost prolazi.
(...) Da, i ona je imala svojih problema sa zdravljem, s gospodarstvom, s odnosima, s prilagođavanjem.

Kao sve žene, i ona je okusila muku što nije shvaćena, čak ni od dviju najvećih ljubavi što ih je imala na zemlji.
Bit će da je strepila da ih ne razočara.
Ili da ne bude na visini svoje zadaće.

...

Sveta Marijo, ženo svagdašnjice,...

Ako ti se za trenutak usuđujemo oduzeti aureolu, to je stoga jer želimo vidjeti kako si lijepa otkrivene glave.
Ugasimo li reflektore prema tebi uperene, to je stoga što nam se čini da ćemo tako bolje sagledati Božju svemoć koja je iza sjene tvoga tijela skrilo izvore Svjetla.

(...) Sveta Marijo, ženo svagdašnjice, pomozi nam shvatiti kako najplodnije teološko poglavlje nije ono koje te stavlja usred Biblije ili patristike, duhovnosti ili liturgije, dogmi ili umjetnosti,
nego ono koje te smješta unutar nazaretske kućice, gdje si između lonaca i tkalačkog stana, usred suza i molitava, klubaka vune i biblijskih svitaka, svom snagom svoje prirodne ženskosti u svemu iskusila radosti bez zlobe, gorčine bez očaja, rastanka bez povratka.
Sveta Marijo, ženo svagdašnjice, oslobodi nas od želje da opjevamo velika djela i nauči nas kako svagdanji život sliči radilištu na kome se gradi povijest spasenja.
(...)
Opet dođi i obazrivo hodi s nama, o izvanredni stvore, zaljubljen u normalnost; ti koja si, prije no što si okrunjena za nebesku Kraljicu, gutala prašinu naše siromašne zemlje.


mons. Antonio Bello