petak, 25.09.2009.
Znamo što vam treba!
Treba vam odmor?
Možda nešto za pojesti...?
Treba vam društvo?
Ili jednostavno nova perspektiva?
Imamo sve to!
44. planinarski križni put
Lasinja - Pisarovina - Donja Kupčina - Rečica
10. i 11. 10. 2009.
"Da možda i vi ne kanite otići?" (Iv 6,67)
Dragi mladi prijatelji!
Jedna je škola u kojoj ćemo noćiti. Dva će svećenika propovijedati. Tri su župnika kojima smo se najavili. Pet je župa uz Kupu koje ćemo posjetiti. Četrnaest je sakralnih objekata uz koje ćemo se zaustaviti i moliti. Pedesetak župa i njihovih mladih će doći u nepreglednu kolonu hoda za Kristom. Preko petsto sudionika svih godišta hodat će i slaviti Gospodina. Nekoliko tisuća kolača biti će na stolovima vrijednih domaćica, na obiteljskim stolovima tijekom puta. Tisuće molitvi će biti izrečene…
To je Planinarski križni put, 44. u nizu, pod geslom: Da možda i vi ne kanite otići?
Ako i vi želite vidjeti, osjetiti, dodirnuti, omirisati, slaviti, pjevati, moliti, slušati….znajte da su znoj, žuljevi, bol od naprtnjače, umor, tvrdi pod realnost ovog susreta. Mnogi se neće odvažiti. Ostati će u zadimljenim prostorima, pred televizorom, u buci i dosadi grada, starim društvom… neka… a mi: Idemoooooooooooooooo!
Udruga Ekosspiritus – Samobor
OKVIRNI PLAN
Subota, 10. listopad
Prva postaja je župna crkva u Lasinji gdje u 8.00 sati počinje molitveni program. Nakon prvog dana hoda smještaj će biti u OŠ „Vladimira Nazora“ u Pisarovini. U školskim prostorima biti će kateheza i euharistija.
Nedjelja 11. listopad
Zajednički doručak i polazak u 8.00 sati ispred škole.
Hod uz zajednički ručak. Završetak u župi Rečica s euharistijom u 18.00 sati.
ODLUČIO SAM/ODLUČILA SAM KRENUTI NA PLANINARSKI KRIŽNI PUT.
ŠTO MI JE ČINITI?
Ova pobožnost traje 22. godinu u organizaciji laika koji pripremaju susret. Potrebno je znati kako ovo nije tek običan hod već susret koji želi proslaviti Gospodina Isusa, a to će se ostvariti kroz molitvu, slušanje i razmišljanje o Riječi. Središnji dio zbivanja bit će euharistije, a za njih ćemo se pripremati kroz kateheze i meditacije kod postaja. Upoznavat ćemo Lijepu našu, ljude i krajeve, živu Crkvu, a posebno mlade koji će nam biti domaćini.
ŠTO NOSITI?
Potrebna je vreća za spavanje i podmetač jer se noći u skromnim uvjetima u školskim prostorima. Stvari treba obavezno nositi u ruksaku jer će nošenje prtljage u rukama stvarati poteškoće u hodu. Treba uzeti zaštitu od kiše, rezervnu odjeću, više pari čarapa, dobre cipele za hod, papuče za ulazak u školske prostorije, hranu za dva dana te zdjelicu i žlicu (ručak u nedjelju bit će zajednički).
ŠTO NIKAKO NE NOSITI?
Strogo su zabranjena alkoholna pića kao i CD i mp3 playeri.
OSTALI UVJETI
Podrazumijeva se da ćete biti spremni prihvatiti sve ono što nosi svaki križni put: žuljeve, bol u nogama i leđima, tvrdi pod, blato, moguću kišu… Treba se dobro „naoružati“ strpljenjem, poniznošću, tolerancijom, kondicijom i naravno, ljubavlju za sve nepredvidljive situacije.
HRANA
Jedan ručak će biti zajednički za što treba ponijeti zdjelicu i žlicu!
Participacija iznosi 30 kn po osobi, a pokriva zajednički ručak, majicu koja je zajedničko obilježje i troškove organizacije. Želite li poći s nama iz Karlovca, prijaviti se možete Katarini sljedeće dvije nedjelje iza večernje svete mise. Prijevoz ćemo organizirati ovisno o broju prijavljenih, no najvjerojatnije ćemo se rasporediti po osobnim automobilima. Godine nisu važne, dobrodošle su i obitelji (svaki treći i sljedeći član iste obitelji ide besplatno!). Moguće je doći i na samo jedan dan ili nam se pridružiti samo na euharistijskim slavljima (no sami si morate organizirati prijevoz jer autobusne veze prema Karlovcu nisu učinkovite).
- 09:09 - Dodaj komentar
(2) - Print
- #
utorak, 22.09.2009.
Marija Bistrica (nastavak)
Dan: Subota, Vrijeme: 11 h i 46 min, Nebo: Sunčano, Mjesto: Autobusni kolodvor, Karlovac
„Jedan, dva, tri“, brojao je Šegi, češući se po glavi, „Zar nije Tonio rekao da nas ide deset?“
„Da, ko nam fali?“ pita Alen. Šegi pogleda Ivan tražeći od njega odgovor. Ivan je zurio u bus. Kad je skužio da ga Šegi smrknuto promatra, kaže: „Dabl-deker. Nikad se nisam vozio u takvom.“
„Ma kolko nas je, pitao te? Kolko nas ide?“ probudi ga Alen iz transa, a Šegi ga mlatne po glavi. Ivan brzo pogleda i kaže: „Četiri! Plus još ovi sa Švarče i Novog Centra.“
„Mene ne brojiš,“ javi se Katarina koja je došla ispratiti hodočasnike „ Ali stiže vam sad pola ekipe. Eno ih!“ reče usmjerivši pogled prema pet likova u daljini – četiri plavuše i jedna časna sestra.
Alen i Ivan su se konačno u poznali sa časnom Jelenom o kojoj su čuli tolike priče. Napokon su je vidjeli uživo i osjećali su se jako važno. Za to vrijeme Katarina je na kolodvoru stvorila modnu pistu. Četiri modela, a poslije se uključila i časana Jelena, kako bi ovjekovječila taj neponovljivi događaj. Šteta što su sestre Jurković bile sramežljive (vjerojatno su bile isprepadane i ošamućene nakon prvog tjedna škole).
Šegi je bio ljut: „Gdje su Luce i Tena? Neću valjda ja biti odgovoran za njih!“ tad se obrati Jeleni, „Časna Majko! Vi ste vođa puta. Vi odgovarate za sve nas. Fale vam još dvije putnice.“
„Eno ih, stižu!“ kaže Alen.
„Ajmo, ide se! Idemo! Svi idu! Ajmo, de!“ trudio se dekan prikupiti sve prisutne.
Šegi je bio ponosan: „Naša je župa na broju!"
I tako smo ušli. Slijedila je vožnja koja je trajala devedeset minuta. Alen i Ivan su prepričavali svoja bogata životna iskustva, a cijeli donji kat, osim Šegija, je slušao u početku. Možda je to bio razlog što je naša župa ostala sama u donjem dijelu busa. Kad smo stali na odmorištu, dvije su se djevojke izgubile pa su ih odgovorni morali tražiti. Sva sreća da nisu bile iz naše župe, inače bi Jelena nastradala, a Šegi bi se opet izvukao. Tad smo došli u Mariju Bistricu.
Kad smo stigli, počeli tražiti mjesto za odmor i WC. Na putu do tamo je Tena nešto priupitala Ivana, on kaže: „Jesam! Ali nije nešto!“
Alen se odvali od smijeha i Tena ga smeteno pita: „Šta je tu tebi smiješno?“ On, kad je došao do zraka, kaže: „Šta si ti njega pitala?“
„Pitala sam ga jel' usliko crkvu? A šta si ti mislio?“ – „Ja sam čuo da si ga pitala 'Ivane, jesi se nafikso?', a on tebi kaže 'Jesam! Ali nije nešto!“, i uto se oboje odvale od smijeha.
Ivan se začudio: „Zar se vi to opet meni nešto smijete?“
Tad smo našli i obavili WC, a potom smo sjeli i jeli. Usred jela, Marta je panično počela virištati. Mi mislili ko zna što je, kad ono, sestrica osa gladna navalila na njen ručak. Časna Jelena je s nama podijelila Merci čokoladice, a Alen je pričao o školskom sajmu. I dok mi čekamo da na pozornici ispred nas počne program i dok se čudimo kako još nikog nema, čujemo galamu pod šatorom. Šegi je primjetio da su svi tamo i predloži: „Ajmo viditi šta ima pod šatorom! Možda je tamo program.“
Tad smo slušali iscrpno predavanje bivšeg irskog rokera (nije iz U2, već iz Keli Femili – kako god se to pisale i nemojte nas kriviti, nema ni u enciklopediji), a Alen je otišao na ispovijed i nije ga bilo skoro cijelo predavanje. Šegi sumnjičavo napomene Ivanu: „Da nije on srušio Blizance u New Yorku kad je dobio toliku pokoru...“
Naime, molio je dva puna sata, bar je nama tako izgledalo.
Kad je konačno došao, onaj čovjek iz Femilija je već završavao svoju priču o bakama, strojnicama i krunicama. (Njegova baka jako brzo moli – cirka deset zrna u sekundi.)
Poslije predavanja smo otišli na misu koja je bila u lijepoj kapelici sa puno, puno slika na zidovima.
Misa nam je dala snage i volje i odlučili smo se na križni put (naime, križni put vodi krivudavim putem na vrh brda).
To je bio test za sve nas. Krenuli smo puni entuzijazma.
 
 
 
 
Alen je došao prvi, ali je varao jer je išao poprijeko. Cure, vidjevši njegov primjer, krenuše za njim. Šegio je bjesnio: „Pa kud se ta djeca veru! Sad i mi moramo za njima!“ tad su Šegi i Jelena morali poprijeko.
DA, Alen je varao, a Ivan je išao CIJELIM putem kako bi se mogao pohvaliti da on jedini NIJE varao. Sad bi se, kao, njemu trebalo priznat' da je ON došao prvi. Mo'š si mislit'!
 
 
Kad smo došli gore, do postaje pod nazivom Isus umire na križu (koja je, naravno, bila na samom vrhu), nagovarali smo Ivana da se majmunira što njemu uopće nije bio problem. Jednom prilikom je preskočio Tenu kojoj je trebalo dosta da shvati, a kad je shvatila, počela je urlati: „Ivane, dobro, jesi ti normalan!!! Oš' me ubit tu na hodočašću!“, ali to smo zanemarili.
Onda smo se prošetali uz suvenirnice, vidjeli ogromne kipove svetog Augustina, Antuna i Juraja te naravno, kipove Blažene Djevice Marije (sa i bez djeteta). A nakon toga je uslijedio najdosadniji dio. Šegi i sestra Jelena su sreli neke druge časne sestre pa su s njima nakratko popričali. To nakratko, ističemo, trajalo je dobrih pola sata tokom kojih je ostatak ekipe prodav'o zjake. Nakon toga smo razgledali baziliku i uključili se u procesiju sa svijećama bez svijeća, ali sa SLADOLEDOM.
Kad smo to shvatili (a trebalo nam je dosta vremena), Šegi je na brzinu skoknuo po svijeće, a mi smo na brzinu progutali sladolede. (I moramo reći da Marta najsporije jede sladoled. Nek' se zna!)
Kad je pala noć, na red je došla procesija sa svijećama. Bio je to lijep doživljaj.
Poslije procesije je na red došao koncert. Pošto Alen, Ivan i Šegi nisu bili raspoloženi za koncert i na taj su način izgubile volju i Vedrana, sestre Jurković i časna Jelena. Nismo sigurni jesmo li nas trojica zbilja krivi za to ili se njima jednostavno nije dalo. Tena i Luce su otišle na koncert, a mi ostali opet jesti. Čim smo slistili posljenje komade hrane, počela je kiša koja nas je otjerala prema natkrivenom oltaru. Tamo su nam društvo pravili Milan Krišto i Luka Sljepčević.
 
Onda smo krenuli nazad prema busu. Opet nismo mogli krenuti na vrijeme.
„Šta je sad?“ pitali su se ljudi. Kad ono, opet one dvije cure. Izgubile se u Mariji Bistrici. U Mariji Bistrici!
Dok smo ih čekali, Ivan se pokrio jaknom, jer je bio umoran. Tena dobaci: „Ivane, gasi cigaru!“, a vozač, čuvši to panično uzvikne: „Nije valjda da on puši... Ivane! Ivane, nemoj mi pušiti u autobusu. Iziđi van ako ti se puši!“
Umirili smo vozača rekavši da Ivan ipak ne puši. A one dvije cure su našli tek za pol sata. Kasnije ih nisu pustili van.
Vratili smo se u jedan ujutro (premda je Tonio rekao da se vraćamo istog dana i da će on ići s nama) i pošli svojim kućama.
- 12:51 - Dodaj komentar
(9) - Print
- #
subota, 19.09.2009.
Does your mother know?
Dragi čitatelji i ljubitelji!
Ima već tome dosta (o ho ho, rekli bi netaktični)), da ovim svijetom hoda Nataša. Na današnji dan spominjemo se obljetnice njenog dolaska među građane svijeta. Što reći o njoj? Osim što je obilježena time da joj je majka ministra mjesnog bratstva FSR-a, ima ona i još neke osobine...npr. njena sklonost predviđanju sportskih rezultata graniči s nezakonitom, a u slobodno vrijeme radi na tome da postane učiteljica s pojačanim engleskim. U svemu tome, mi joj zajedno s vama želimo svaki uspjeh i sretan roćkas!
- 12:09 - Dodaj komentar
(4) - Print
- #
srijeda, 16.09.2009.
Marija Bistrica
ČIN I.
PETAK, osam dana prije polaska.
„Narode, ajmo svi u Mariju Bistricu! Tko ide? Ide se u subotu u 12 i vraćamo se navečer. Ivane ideš ti?“ nagovarao ga je Tonio.
„Može, ali ne želim ići sam. Kao u Đakovo.“
Tonio ga je kratko gledao, a onda je pažnju preusmjerio na druge: „Ajmo ljudi! Ide se! Idemo svi! Šta vam je, zašto nećete?“
„Alene i ti ideš. Tebe brojim znaš! Ne može nas ići troje. Obrukat ćemo se!“ navaljivao je.
„Ma ne bih ja baš išao. Bio sam prošle godine. Osim toga idem na sajam, moram prodati knjige. Ovo mi je zadnja šansa,“ izvlačio se Alen.
„PA nećeš prodavati knjige do dvanaest, čovječe! Idemo!“
Framaši su se samo šutke gledali: „Ajmo Luce, Tena, Katarina... Marija, što je s tobom? Zašto ti ne ideš?“
Marija je negodovala: „Tonio, to je ipak Marija Bistrica. Da je to Trsat, hajde, ali Marija Bistrica...“
„Tonio jel' ideš ti?“ pita Alen.
„PA nisi ti ti zaljubljen u Tonia,“dobaci Kate, „il' ideš il' nejdeš. Kakve to veze ima s Tonijem?“
„Ja najvjerojatnije idem,“
„A kad se vraćamo?“ – „Navečer!“reče Tonio.
Alen iskrivi usnice: „A ne znam! Razmislit ću! Ali najrađe ne bi išo!“
I na kraju se ispostavilo da se nitko nije svojevoljno javio za Mariju Bistricu. U nedjelju je Tonio opet nagovarao ljude da idu. Pitao je Šegija i on je rekao da mogao ići (prije nego što je itko odlučio). I to je Toniju dalo tračak nade. Sad je naš junak ohrabren ovom gestom dobre volje krenuo u akciju.
„Tena, pa zašto ti ne bi išla. Mlada si framašica, jesi bila kad?“
„Ne.“ – „Pa eto vidiš! Sad ti je prilika.“
Uđe u prostoriju zbunjeni Ivan, nije se uopće snalazio u vjeronaučnoj, a Tena izjavi: „Dobro ići ću, ali samo ako Ivan ide!“
Ivan se munjevito okrene i raširi oči do stropa. Tonio umiri Tenu: „PA naravno da Ivan ide. Idemo svi! Eto rješeno je. Gdje je Alen, moram sad i njega?“
Na Malu Gospu, nakon mise, Ivan i Alen su od Tonija tražili „Legendu trojice dugova“, a nakon toga su otišli u župni kako bi Tonio provjerio još par imena sa svog popisa za Mariju Bistricu. Htio je telefonskim razgovorom utvrditi idu li sestre Jurković i njihova prijateljica Vedrana. Međutim samo je najmlađa (Monika) bila kod kuće pa ništa nije bilo sigurno. Vedrana je pak bila bolesna. Onda je Tonio stalno govorio: „Rezervirali smo deset mjesta. Sad nam nitko ne smije otpasti! Joj, moraju nam Jurkovićke ići i Alen. Još će ispast da će se Luce predomisliti, znaš kakva je ona. Ali vi mi idete sigurno! I ti Alene, tebe sam već zapiso gotovo je! Vidiš kako je Ivan sretan što ide. Šta je s tobom?“
„A dobro ići ću, ajde! Ali moram prodati knjige prvo!“
„Ma prodat ćeš ih do 11 sati. Spremiš se doma i dođeš u 12 na kolodvor.“
I uspije nas Tonio sakupit deset. Išli su Monika, Marta, Marija, Vedrana, Šegi, Tena, Luce, Alen, Ivan i ???TONIO???...ili?
PETAK,dan prije polaska.
„E, narode samo da vam kažem! Ako netko i odustane nije bito, rekao je dekan da nije problem. Ja neću ići s vama,“ kaže i brozo naoda, „Ali iće sestra Jelena. Eto vam prilike da je upoznate.“ Alen se zapanjio: „Ali reko si da ćeš ić!“ – „Ne mogu, imam ispovijed na Dubovcu.“
SUBOTA, polazak.
Ali o tome drugi puta...
- 11:59 - Dodaj komentar
(1) - Print
- #
nedjelja, 13.09.2009.
800. obljetnica franjevačke karizme
Program proslave
SVEČANI KONCERT
Četvrtak, 17. rujna 2009. u 20 sati u crkvi Svetog Križa u Sigetu
Sudjeluju:Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski, klapa Nostalgija, Novo svitanje i Nonet franjevaca konventualaca, Prijatelji, Berislav Blažević, Anđelko Igrec, Emilio Kutleša, fra Ivan Matić, Rene Medvešek, fra Šito Ćorić
Program vode: Tanja Popec, Anja Šovagović Despot i Joško Ševo
MOLITVENO BDIJENJE
Petak, 18. rujna 2009, od 20 do 24 sata u crkvi Svetog Križa u Sigetu
Predvodi: fra Zvjezdan Linić
SVEČANO LITURGIJSKO SLAVLJE
Subota, 19. rujna 2009. u 10 sati u zagrebačkoj katedrali
Liturgijsko slavlje predvodi kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački uz ostale hrvatske biskupe i provincijale redovničkih zajednica
Svi su srdačno pozvani na sve točke programa!
U subotu će iz naše župe ići organizirani autobus za sve koji žele sudjelovati na misi u katedrali. Prijaviti se možete u župnom uredu, a cijena puta je 50kn.
- 20:25 - Dodaj komentar
(0) - Print
- #
četvrtak, 10.09.2009.
Za koju si ti stranku?
Sveta Katarina Sijenska je rekla: "Budite ono što trebate biti i zapalit ćete vatru u Italiji."
Moramo postati ono što jesmo, nastaviti učiti ono što već znamo. A u životu učimo svaki dan! Prirodni darovi se pounutrašnjuju, razvijaju, mijenjaju, ostvaruju, njeguju, rastu. Sjeme mora umrijeti u zemlji da bi postalo klas. To je zakon života. Kršćanin nije izabrao stranku montažnih dijelova, nego stranku korijena!"
s. Enrica Rosanna, FMA
- 21:52 - Dodaj komentar
(0) - Print
- #
nedjelja, 06.09.2009.
We're back!
Evo nas, vraćamo se svojem redovitom životnom ritmu. Ovaj smo petak održali 1. susret u 16. (karlovačkoj) framaškoj godini, a večeras počinjemo i s animiranjem mise. Svi mladi pozvani su da nam se pridruže, a više o nama možete pročitati i u 1. broju našeg novog župnog lista kojeg od danas možete nabaviti u našoj crkvi. Što je još novo? Malo smo preuredili rubriku "duhovni asistenti" pa pogledajte, a od ovog ljeta Mario S. i Tomislav više nisu studenti, nego su svoje napore okrunili akademskim titulama. Vjenčanja nije bilo, no bebe (kod bivših framaša) konstantno pristižu pa su u posljednjih nekoliko mjeseci rođene čak 3! Budući da ćemo ove godine proslaviti 15. rođendan naše Frame, raduje nas što će nam za brojanje framaške djece ipak trebati dvije ruke.
Do čitanja!
- 13:29 - Dodaj komentar
(1) - Print
- #
|
