FRAMA Karlovac

srijeda, 15.07.2009.

Vjeruješ li ovo?

I misli su dalje sijevale, zaključci su se nametali. Kako je moguće ostvariti sreću u tako nepravednu društvu? Kakva je to vjera u kojoj nema ni ljubavi, ni pouzdanja ni predanja? Svečane mise, liturgijska deračina, procesije po ulicama, što je sve to bez djetinjega predanja i povjerenja u ljubav Očevu koji se brine o pticama u zraku, o srnama u šumi? Ratovi za nezavisnost i slobodu? Pa to je samo prilika koja rađa nove silnike, kad nova vlast nameće novi oblik robovanja i nepravde. Slobodu ne može nitko donijeti ni darovati, nego je svaki pojedinac mora izboriti. I to u vlastitom srcu – to je pravo bojno polje – oslobađajući dušu od pohlepe, zavisti, mržnje, nepravde, nasilja, moći, ljubomore, požude svake vrste. A da bi to čovjek mogao, potrebno je uvjerenje da time više dobiva nego što ostavlja.



Nužna je, dakle, duboka vjera u drugi život, u Isusova obećanja, u njegovu poruku, vijest i objavu. I Franjo je s bolom u srcu zaključio da to društvo koje gradi velebne katedrale, svečano slavi polovicu dana u godini, oduševljeno odlazi u križarske avanture, nema stvarne vjere u Boga, nema povjerenja u Kristova obećanja, nema velikodušna predanja, nema stvarnoga pouzdanja. Ti će ljudi Boga očajnički dozivati kada se pojavi kuga ili približi neprijatelj, ali samo zato da pomogne u obrani njihova stila života, što on, mudri Bog, najčešće neće učiniti. Jer upravo to treba razoriti – dosadašnji stil života! I zato mu se sav život učinio velebnom komedijom koja svršava u sveopćoj ljudskoj tragediji.



Franji nije bila potrebna posebna mudrost ni izvanredan umni napor da dokuči stvarni uzrok svih zala. Brzo mu je postalo jasno da je to čovjekova prirodna navezanost isključivo na ovaj život, a odsutnost stvarne vjere u drugi. Mnogim je vjernicima Bog samo utočište u ovozemnim nevoljama a ne cilj za koji su pripravni sve žrtvovati, sve poteškoće podnijeti. Eto sudbonosnog raskoraka u životu onih koji inače vjeruju i žive, barem naizgled, pošteno! Tragična je istina da određeno poštenje može biti isprika za otpad, a kršćansko društvo može pronaći veoma human oblik bezbožne egzistencije. A to je upravo tragičan problem kršćanstva…





Yves Ivonides

Vječni zaljubljenik