/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} [id^="blog_slider_box_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ Beštijica plamenog repića

Čuvaj se...



utorak, 31.03.2015. u 15:40 ][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][


Kemica

Živi smo...Arsene!





Svako je na ovom svijetu, ovakvom ili onakvom, odrastao uz neku pjesmu. Svako se od pamtivijeka štrecao uz neki glas i neke tonove koji su poput valova odnekud, iz daljine djetinjstva i mladosti, dovlačili nježne uspomene na bezgriješna vremena. Sarajevo je minulih decenija odrastalo uz Kemala Montena, vjerovatno više nego uz bilo koga drugog. Njegov glas i stihovi njegovih pjesama bili su vazduh i voda Sarajeva, bili su naša istina i naša ljubav, bili su s nama na prvim momačkim i djevojačkim sastancima, bili su objašnjenje kada nismo imali riječi za objašnjavanja, bili su uvijek ono najljepše što smo htjeli kazati, a nismo znali ili nismo smjeli. Pa i kada smo mu krali stihove, izgovarajući ih u mraku onome zbog koga smo postajali mali kradljivci, lopovluci su nam praštani, u ime ljubavi.

I naravno da je Kemal Monteno ostao u Sarajevu sa svojom gitarom i svojim vječitim osmijehom, na sada usahlom, mršavom i izboranom licu. Gladan, a da to nikada nije priznao, sam, ali tako da to niko ne sazna, beskrajno ljut na život koji ga je izdao, isto kao i svaku onu pjesmu što je napisao o Sarajevu. Ostao je da pjeva natjerujući nam na oči preostale suze, koje smo ovako ojađeni i poniženi dozvolili sebi, pred svijetom. U noćima kada nam je najteže, a najteže je uvijek, po ćoškovima bivših kafana i klubova, mjesecima nas sustižu njegovi stihovi:

"...naši prsti zaboravljaju svirati,

naši glasovi pjevati,

mi se više ne sjećamo svojih stihova,

gitare morte,

gitare morte...

zar će samo oni,

samo oni pjevati..."

Jedne od tih noći, kada smo još vjerovali da je ovaj ludi rat samo tužna epizoda naših života, tada još jačih od svih prolaznih idiotluka, rekao mi je: "Pitaju me što ne napišem pjesmu. Eto, baš neću. Neću sve dok ne budem mogao da napišem najljepšu ljubavnu pjesmu koja se može napisati. Sada ljubavnu ne mogu da napišem. A ni jednu drugu neću..."

Mjesecima je nakon toga, sa svojim nerazdvojnim drugarom Davorinom Popovićem, jedinom ravnopravnom legendom Sarajeva i naših mladosti, prkosio mržnji starim i davno napisanim stihovima. Nije nikada dozvoljavao ni Pjevaču, kako je iz milja zvao svog Davorina, da otpjeva ništa što nije bilo vrijedno momenta i ljudi naslonjenih na njihove pjesme kao na jedine potporne stubove u sarajevskom bespuću.

Onda je jednoga dana, po današnjim kriterijima iz velike daljine, a po nekadašnjim iz bliskog Zagreba, od starog znanca, pjevača s kojim se decenijama osvitalo u istim gradovima, po istim plažama i istim kafeima, od Arsena Dedića, stiglo pismo na Keminu adresu, u Sarajevo. Pravo Arsenovo pismo, komponovano srcem i strijepnjom, prijateljskom ljubavlju i tugom nad ludilom što nas je vratilo stoljećima natrag.

Kemal Monteno je gitarom i perom sastavio odgovor Arsenu. Napisao je jednu ljubavnu, koja neprekidno lebdi nad Sarajevom i nad svima nama. Napisao je i otpjevao ponovo ono isto što smo jako dobro znali, što smo eto baš tako i svi ovdje htjeli da kažemo, ali nismo znali kako, ili nismo smjeli. Učinio je ono što je samome sebi obećao. I neće da je snimi, ne dozvoljava ni drugima da to učine. Ako ste Sarajlija, ako znate šta to znači u ovome gradu, ako imate petlje da neke od hladnih noći budete tamo gdje su i svi ostali koji jesu Sarajlije, imate, možda, šansi da čujete. Obavezno duboko u noći, ili pred samu zoru. Onda kada se zbog policijskog časa, uhvaćeni na ulici, morate pomiriti sa nastavkom sanjanja u nekoj toploj sobi policijske stanice:

"Dobili smo Tvoje pismo,

pjesmu prijatelju.

Stihove prigušene nade.

Utrnulim prstima pišemo odgovor.

Na preživjelim žicama,

srca daju ritam,

još pulsiraju

na vatrama čovjeka

poput feniksa, poput feniksa

dišući sarajevski zrak

opor od smrti tolike mladosti,

moj bože, dio mio!..."

I onda ono što mu niko od nas, napuštenih ovdje i ostavljenih šakalima u ime "poretka" i "civilizacije", nikada neće zaboraviti. Riječi koje su nam skraćivale život uzbuđenjem što su ga donosile:

"...opet ćemo šetati

kroz Ulicu Daniela Ozme,

u gluho doba noći, kao nekada,

zaštićeni koprenom prijateljstva

koje je uvijek bilo i ostalo

naš nerazjašnjen slučaj.

Ja se nadam,

ja se prvi put nadam...

Moj bože, dio mio!

Opet ćemo mi

k'o nekad Haulikovom

i čaršijom šetati,

žigosani nitima prijateljstva

utiskivati tragove

u mokru snijegu, i kaldrmi...

A što pitaš kako smo?

Živi smo,

živi smo..."

Ne znam šta još mogu uzeti Sarajevu ne bi li ga ostavili izolovano od svijeta. Pokidali su mu telefonske žice, srušili poštu i ubili poštare, zaustavili vozove i porušili mostove, potrovali golubove pismonoše i zabranili satelitske veze. Pismo je Arsenu, u Zagreb, i još mnogo dalje, ipak otišlo. I odlazi svaki dan bezbroj puta.

Opet ćemo mi...živi smo, živi smo...



(Zlatko Dizdarević, Sarajevo, proljeće 1993. godine)
U cjelosti preuzeto sa stranice -
- http://www.forum.tm/vijesti/zivi-smoarsene-2804#sthash.f7MUWcLm.dpuf

četvrtak, 22.01.2015. u 11:22 ][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][


...



Onaj trenutak kad shvatiš da si promašio profesiju ;)

petak, 10.10.2014. u 15:26 ][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][


Bailando



ili



ili



srijeda, 01.10.2014. u 13:34 ][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][


O Amiri Medunjanin, o sevdahu, o sevdalinki



U tišini noći zaljubljena su srca djevojačka kazivala sevdalinku vesku na đerđefu, noćci tamnoj, vodi hladnoj, rujnoj zori, ružici, karanfilu, uz džam-pendžer ili u avliji, visokim zidom i kapijom zamandaljenom, od svijeta odvojenom. I momačka srca su sevdalinku kazivala dragoj iza mušebaka sakrivenoj, povjeravala je đogi, vjernom drugu, mjesecu, suncu i oblacima. Sevdalinka se tako rađala, živjela i trajala. Ljubav, sevdah i karasevdah kazivala je riječima do usijanja zbijenim, uzdasima prigušenim i žudnjom stidom sakrivenom.

Bilo je i prošlo vrijeme sevdalinke. Tek u sjećanju, živom i dragocjenom, čuvaju je rijetki, bambaška insani. A takvih insana ima, i bit će, dok ima ljubavi i čežnje u dušama bošnjačkim i dušama svih onih koji bosanskohercegovačke ljepote, vidljive i skrivene, nose, vole, gonetaju.

Navrtat-nanos u srkletu i neredu živimo. Malo je prigoda, još je manje mjesta na kojima se sevdalinka može grlom prefinjenim pjevati i sluhom odnjegovanim slušati. Strunama grla srce sevdalijsko poje najprefinjenija osjećanja. Duša ih iz skrovitih kutaka ljubavnog zanosa grlu odašilje. Uz saz se sevdalinka tiho kuca. Uz harmoniku se poravno pjeva.

Pobiše nam dušmani ljude, poharaše nam gradove, popališe nam knjige. Malo nam šta ostade od naše baštine. Sevdalinka nam ostade u dušama odabranim zapisana. U amanet će ostati rijetkim sevdalijama dostojnim da je čuvaju, kazuju i zapjevaju.

Adem-kadu, mladu nevjestu, dertom skrhanu, zulumom svekrvinim ranjenu pjevat će one koje sevdaha ljepote i dubine a zuluma tmine i muke mogu osjetiti. Suze njene nad đerđefom prolivene i djeveru povjerene slušat će oni koji su rasli i odgajani u krilu nana i majki odraslih u halvatima i čardacima prozračnim i u avlijama katmerima i đulima namirisanim.

Ne umiju, i ne mogu, čežnju za dragim izgubljenim, a neprežaljenim, nad bešikom sina tek rođenog, pjevati silikonske, od majčinstva otpadnice. Ne mogu njih taknuti stihovi derta za draganom izgubljenim niti ljubavnog žara i prkosa lijepe Mare sa Bišća odaslane Ali-paši na Hercegovini:

Da me prosiš, ne bih pošla za te,
da ‘s oženiš, bih se otrovala!

Nijedna od njih ne bi mogla poslati poruku ljubavne čežnje, nestrpljenja i bola Ajke Fazlagića dragom dalekom, Mošćanicom vodom poslanu:

Nek ne kosi trave pokraj Save,
pokosiće moje kose plave...

Zehra Deović umije Mošćanicu uz pratnju harmonike, poravno pjevati. Sevdalinku U Travniku na Daltabaniku Emina Zečaj pirlitavim glasom na poseban način uhu prinese. Hanka Paldum sevdalinku Pšenčice, sitno sjeme otpjeva po kajdi sevdalije.

Neću mahrum učiniti ni sevdalije rahmetlije. Himzo Polovina je mirnim, poravnim sevdalijskim aškom, iz najdubljih i najprefinjenijih kutaka svoje duše, pjevao: Dunjaluče golem ti si, Gondže ružo u zelenom sadu, Što te nema...

Zaimova interpretacija sevdalinki Djevojka sokolu zulum učinila, Djevo, djevo, što mi ljubav kratiš, Sitna knjiga na žalosti posebna je i prepoznatljiva, ne mogu je izvući ni njegovi najrođeniji, ni sin, ni unuk. Umiju, istina, i Nedžad i Damir sevdalinku uhu prinijeti na svoj način, ali Zaimova kajda ostaje neponovljiva.

Institut sevdaha rahmetli Omera Pobrića bio je nastojanje da se sačuva sevdalinka po mjeri njemu svojstvenoj s kojom se nisu mogli složiti oni koji sevdalinku doživljavaju kao dragulj kojem nije mjesto na improviziranim halvat-pozornicama i kafez-studijima.

Ne da se sevdalinka glasu ni harmonici svačijoj, a kamoli orkestrima i estradlijama pohlepnim. Tek se njeni odjeci, tek je pusta želja rijetkih sevdalija iz njenog skrovišta iznesu pa je grlu prepuste i uhu sevdaha željnom raskrile.

Amira Medunjanin sevdalinke dušom svojom sevdahom opčinjenom i glasom svojim čas svilenim, čas kadifeli, pjeva. I Englezima je hladna srca raskravila pa su je oni priznanjima dragocjenim, ne jednom, zakitili. Slušati Amirine interpretacije sevdalinki Jutros mi je ruža procvjetala, Okreni se niz đul bašču ili makedonskih Zemi me zemi, Zošto si me majko rodila a suzu ne pustiti, nije moguće nikome ko ih sluša uhom, srcem i dušom oplemenjenom aškom i dertom bošnjačkim. Može se Amira slušati s uživanjem u velikoj dvorani uz orkestar, ali se potpuni užitak osjeti tek kad Amira zapjeva grlom svojim, a capella, bez pratnje instrumenata. Kad Amira tako zapjeva Bogata sam imam svega još da mi je ljubit njega..., malo koje žensko srce ne uzdahne i ne zatreperi.

Priredila je Amira veliki koncert u dvorani Bosanskog kulturnog centra u okviru kulturne manifestacije Sarajevo sevdah festival. Priredila je prisutnim poseban doživljaj. Poželjeti joj treba nastavak uspona i uspjeh koji svakako zaslužuje. Mislim da nisam jedina koja bi joj uputila i molbu da brižljivo čuva svoj glas za one koji su ga kadri osjetiti.

Izvor : http://www.preporod.com/index.php/misljenja/item/170-sevdalinka.html





petak, 25.07.2014. u 15:34 ][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][


<< Arhiva >>


< ožujak, 2015  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          



komentari da/ne

ALS Blogovi i stranice na hrvatskom



ALS i moja borba protiv vjetrenjace
Forum.hr - ALS
UOSIOH.HR - O neuromuskulaturnim bolestima
Diskriminacija invalida
ALS-arhiva
Hendi društvo - članak o ALS-u


ALS stranice na njemačkom jeziku:

ALS web page
Deutsche Gesellschaft für Muskelkranke
Walter Stahl ALS web page
Mario Gräser ALS web page
Wendis ALS forum
Ullas Türke ALS home page
Sandra Schadek home page
Frank Kammacher home page
Roby Molnar’s Homepage
ALS NET- eng.
ALS Vitamin E
Mein Leben mit ALS/Wolfgang Peters web page
Pflege kurse









Online Users


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Oona


Životna filozofija-
Walk straight, do not cry in front of a stranger’s door, since there is nobody for you.
Clap and spit but do not humble yourself.



Uzeo mi Gospod sve što mi je dao
I pustio tako da ko vrijeme trajem,
Ne dade mi čak ni da mi bude žao,
Niti da se bunim, niti da se kajem.

Al’ mi osta nešto što ću čuvat dovek,
Nešto što ja nosim kao mač o bedra,
I što mi govori, da sam jošte čovek:
Jedna nepobedna ironija vedra!

To mi nije uzo Gospod, to je moje
I ne dam je njemu do poslednjeg daha
I kad oči nekad budem sklapo svoje
Ona će da plane kao kiša plaha.

I zato ja nisam jošte dotle pao
Na Njegovom mrtvom srcu da se grijem,
U ponosu sjajnom ja sam navikao
On da me ubija, a ja da se smijem.

A. Franičević



Moja e-adresa:


The League of Extraordinary Ladies and Gentlemen -


Blog.hr
Aikido i ja se volimo
Nihonkichigai tj. lud za Japanom
TENSHIN NO MICHI DOJO
Hanzo
Hagakure
Haniball.Bloger
Chieconestanujeovdje
Hiperborealni vjetrovi
PP by Dobri bloger
Windfuckersister
Slatka
Krule
Mislim,dakle...uživaj danas
Marchelina
1000 čudesnih stvari
Orion of Love
Svašta, ali nek je uzbudljivo!
Exclub
Euro
Zvrkov blog
BabaCinik
Zapisi ljutitih baba
Wendy37
Saraja Azra
Elle Woods Gone Brunette
Minimaxine
Cvrkut!
Listichi
Indigo
Misli lagane
Funny
Auzmish kod Shelly
Nataša_2007
Zadnji grijeh
Ljubavnica
Hawkeye1306
Djus
Moj pas Sigmund
Što to bješe ljubav
Sunlight
Gajine gluposti
Edopeje
Blog od kukuruzne svile
Mitologija
Experiance
Marisi
Creativa
Alkion
Newyorcanka
Fotoplavuše
Eldarion
Buffyiangel
Bato
Zauvijek9
Rusalka
Kucanica u Japanu
Annabelle
Hybrid
Vile
Vilenjak
Foto FoTKO
Cvijeće
Ašik
Kozarački kuhar - bosanski i ini recepti
Vampirske priče i ostalo
The devil inside
Pseće priče
PAseMISLIM
Iz prirode
Nestašna usidjelica
Ovo malo duše
Safiris
Safyris
Irnan
Toxy Cat
Suzdržani kreativac
Ježev blog
AnaM
Shepurenje i zanovijetanje
Travelology
Kilt vs Vegeta !
Sapunerija
Nemezis



http://www.fotos-hochladen.net/

brojac poseta


brojac poseta


Login



Beštijica plamenog repića

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se