Foto i nefoto priče

16.03.2011., srijeda

Zemlja snova, optimizma i šarenila...

Venecija, posebice u vrijeme karnevala najviše sliči na nešto nestvarno, na nešto što srećemo samo u snovima. I upravo to je razlog da svake godine ponovo i ponovo odlazimo tamo, družimo se, veselimo i oporavljamo od svakodnevnih problema.

No, kako to obično biva, put u zemlju snova i šarenih maski počeo je kao najgora noćna mora, a ne kao predivan i šaren san.

Početak izleta koji je trebao zračiti optimizmom i veseljem pokvario je kvar autobusa. Jednog od tri. No, ne zadugo, iako smo svi ostali pomalo zatečeni činjenicom da ćemo kasniti barem dva sata u polasku. No, i taj smo problem s uspjehom riješili, te malo kasnije nego je bilo planirano krenuli budni sanjati.

Ali kako to obično biva, iz lijepih snova uvijek nas prene nekakva administrativna zavrzlama. Na ulasku u Sloveniju svi smo iz busa morali izaći i, nakon ovjere putnih isprava, čekati vani nekih petnaestak minuta da slovenski carinici i policajci dopuste autobusu da uđe u Sloveniju. Tako smo i nakon ove administrativne zavrzlame nastavili svoje snove voditi u smjeru zemlje snova, u smjeru sreće i veselja.

Vozeći se kroz talijanske vinograde i šoping-meke, u jutarnjim satima smo se dokopali Venecije.

Autobusi su nas ostavili na parkingu za autobuse Tronchetto, odakle smo pješke ili vaporettom mogli lunjati po gradu. Neki su se odlučili za posjet nekom od otoka oko starog djela Venecije, no većina je ipak ostala diviti se maštovitim maskama, gondolama, arhitekturi, gužvi i sličnim čarima uskih venecijanskih ulica.

Mi smo krenuli uz kanal Grande, pokraj jednog od tri mosta koji ga premošćuju – Ponte degli Scalzi, hodajući uz desnu stranu kanala prema mostu Rialto. U tom djelu Venecije, udaljenom od najatraktivnijih djelova, mosta Rialto i trga Svetog Marka, nije bila pretjerana gužva. Bilo je zapravo savršeno za fotografiranje, šetnju, kavicu. Koja i nije bila preskupa za Veneciju. Kava tamo košta između tri i deset eura, ovisno o lokaciji. Mi smo našu platili oko četiri eura, ali, čim smo ju popili konobar je došao i ispred nas odnio šalice. Da ne trpi proizvodnja.

Nakon kavice vrlo brzo smo došli do mosta Rialto, na kojem je bila neviđena gužva. No, to nam je bilo svejedno, jer ionako kanal Grande nismo još namjeravali prijeći. Željeli smo otići desnom stranom kanala do posljednjeg mosta koji ga premošćuje – most Accademia.

Što smo bili bliže cilju, prizori su bili sve ljepši u ugodni za oči i uši. Na svakom od mnoštva malih trgova neka grupa studenata glazbene, dramske, slikarske, kiparske ili neke druge umjetnosti priredila je mali spektakl. Negdje su svirali, negdje pjevali, negdje glumili, negdje izvodili cirkuske točke, ali kada se sve viđeno zbroji, zbilja je bilo kao san. I to takav da smo na jednom trgu sjeli na pod i jednostavno uživali u suncu i glazbi, koja je baš odgovarala sunčanom danu koji nas je pratio od jutra.

Na mostu Accademia nije bila pretjerana gužva, čak je bilo iznenađujuće malo ljudi, ali sve više i više masaka, tipičnih venecijanskih, onih za koje se venecijanci pripremaju cijele godine. Ali je zato gužva postajala ozbiljnija svakim korakom kojim smo se približavali trgu Svetog Marka. A istovremeno su maske postajale sve neozbiljnije i neozbiljnije.

Glavnim i ogromnim venecijanskim trgom jedva da se moglo hodati, i moram priznati da sam se bojala da svoju kćer negdje ne zagubim. A i počela sam razumjevati roditelje koji su manju djecu vodili na nečemu sličnom povodcu za pse. Naime, ne postoji način da malo dijete zadržite uza se u toj gomili ljudi, od koje svatko ide nekim svojim putem.

Šećući trgom Svetog Marka pogledali smo baziliku i njezin stotinu metara visok zvonik, štandove sa suvenirima i maskama te duždevu palaču. I sve to iz vana. Za obilazak unutrašnjosti se ranije mora najaviti. No to nas nije spriječilo da šećući rivom pogledamo i fotografiramo most uzdisaja, koji vodi iz duždeve palače u zatvor, iako je taj pothvat, zbog gužve, bio gotovo neostvariv.

Policajci su na mostu s kojeg se most uzdisaja vidi svo vrijeme požurivali ljude, jer je bilo nemoguće dopustiti svima da se tamo zadrže koliko žele.

Tada je već bio gotovo kraj našeg izleta, ostalo nam je još oko sat vremena do trenutka kada smo se trebali svi skupa vratiti prema autobusima, pa smo odlučili počastiti se luksuznom kavicom, jer smo, vjerovali ili ne, zaboravili otići na ručak. Ili nam se možda nije dalo trošiti vrijeme na sjedenje u restoranima? Ne znam, ali nismo ručali, nego smo zato u najpoznatijem venecijanskom kafiću, restoranu i slastičarnici Quadri, na trgu Svetog Marka, popili kavu, capuccino, vruću čokoladu i karnevalske venecijanske kolačiće. I sve smo to masno platili, ali s obzirom na uslugu i neopisivo finu kavu – bio je to kvalitetan završetak venecijanskog sna.

Na povratku smo, s vaporetta, još malo uspjeli uhvatiti nekoliko noćnih kadrova fantastičnog grada koji noću izgleda još mističnije i ljepše nego danju.