Foto i nefoto priče

25.03.2009., srijeda

Nešto zanimljivo...

Nešto iznimno zanimljivo dogodilo mi se jučer. No, da ne napišem nešto bez uvoda, slijedi pričica.
Vjerojatno se svaki pripadnik moje generacije (ja sam '79. ) sjeća kako su nas roditelji učili o poštovanju prema starijima, o tome kako se u tramvajima/busevima/vlakovima i ostalim prometalima moramo ustati sa sjedalice kako bi stariji sjeli. Moram priznati da sam se ja do neki dan točno tako i ponašala. Nije mi čak na pamet palo sjesti u tramvaju ako ima ljudi koji stoje, ne bih li bila nepristojna i podsjela nekoga kome je ta sjedalica potrebnija nego meni.
No, neki dan jedna starija gospođa napravila je prekretnicu u mojoj glavi. Unaprijed ću se ispričati svim starijim ljudima kojima je ovaj obrazac ponašanja jednako gnjusan kao i meni.
Naime, dogodilo se nešto nevjerojatno. Jedna pripadnica moje generacije ušla je u prepun tramvaj s malim djetetom. Jako malim. Mali, slatki dječačić tek je prohodao, onako slatko, kao patkica. I negdje na sredini, između dva stajališta, sa sjedala pokraj njih ustala se jedna gospođa s namjerom da izađe van. Naravno da je u toj gužvi napravljen prolaz. Svi su se maknuli da majka s malim djetetom sjedne. No, svima nama iza leđa progurala se tzv. gospođa uz riječi:
- Ja ću tamo sjesti! – i odgurala majku gotovo preko tog bebača kojem smo svi napravili mjesta da prođe do sjedala...
Majka je sjela na stolicu s koje se podigao jedan gospodin, sličnih godina kao i tzv. gospođa uzurpator.
A mene cijelo vrijeme mori pomisao na to da se cijela moja generacija ustajala sa stolica ovakvim babetinama koje samo na svoju guzicu misle. I koje se sada, kada mojoj generaciji to treba, neće žrtvovati. I to pod izlikom da su invalidi. I da stvar bude smješnija, gospe je naglas izjavila, kao odgovor na negodovanje svih nas, kako je ona invalid i kako štake nije mogla ponijeti jer nosi torbe. Na što ja nisam mogla izdržati, te sam ju upitala kako to da može hodati bez štaka i to još pod opterećenjem...
No, nije svaka ljudska priča ružna. U ponedjeljak sam išla kupiti bicikl. Super mi je, ali nije sada bicikli tema. S obzirom na to da smo neko vrijeme hodali po gradu tražeći bicikl bila sam poprilično ogladnjela. A bicikli smo našli u Konikomu, pa sam odlučila u nekoj pekarnici tamo kupiti kiflu. I jesam. U pekarnici blizu Konikoma, pokraj onog Kebapa. Kupila sam pecivo i Colu. Platila teti, ona mi vratila kusur i ja otišla. Zapravo, krenula otići. Nakon desetak metara teta iz pekarnice viče i zove. Vratila mi je sto kuna manje! I zvala me da mi da i ostatak. Nakon što sam pogledala u novčanik, shvatila sam što se dogodilo.
Eto, želim javno zahvaliti gospođi što mi je vratila barem točkicu vjere u ljusku dobrotu i poštenje! (Da se razumijemo, preživjela bih ja bez tih sto kuna... )


- 10:35 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

OniKojeGledam(IČitamAkoNeštoPiše)

OniKojeČitam

Galerije by Sanja

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se