Foto i nefoto priče

Sinoć, u Galeriji Magis održana je promocija knjige Tko se boji lika još, Julijane Matanović. Moram priznati da mi je to bila jedna od ugodnijih promocija na kojima sam bila. Lijepa, ugodna atmosfera, zabavni govornici. Između ostalih i Helena Sablić Tomić. Skroz lijepo je napravila dijalog, postavljala prava pitanja i nije se opterećivala (barem ne previše) žanrom ovog djela.
Pročitali su nam priču Tena. Moram priznati da je zbilja dobra. Odlična! Dakle, cijela knjiga je sastavljena od priča koje prezentiraju likove iz hrvatske književnosti. Na vrlo zanimljiv i neobičan način. Možete ovu knjigu doživjeti i kao nekakvu povijest hrvatske književnosti, ali ne onakvu na kakvu smo navikli... Ovo je zbilja drugačije. :)

Tena

Prošlo je stoljeće... i još, još godinica otkako se vodnik Jaroslav vratio s bosanskog ratišta. Priča o nama objavljena je 1894. Jaroslav se dugo privikavao na moje lice iznakaženo boginjama. Onako plah, s plavom bradom, zabacujući često praznim rukavom desne ruke, često je noću obilazio selo iz kojeg je, s četama austrougarskih soldata, krenuo preko Save. Nikada me nije pitao zbog čega mu nisam ostala vjerna, kakvim me je čarima privukao bogati Leon, što sam radila s Ciganinom Đorđom?

Ovo je sam početak priče pod nazivom Tena. Julijana sama nam je pročitala i jednu priču o satovima. Njen osobni bunt, a napisan tako lijepo i pozitivno. Zapravo, rijetko se može vidjeti da netko kritizira nekoga (u priči o satovima, kritika je ... na račun satova naših političara), a da to ne zvuči bahato i s visoka. Julijana je baš to uspjela. Kritizirati pojave u društvu, a da ne djeluje bahato i zločesto, nego samo svjesno...

A evo i fotkica:

Julijanine knjige:



Posveta


S obzirom na to da knjigu još nisam pročitala, ne mogu vam reći ništa o njoj, no... mogu vam reći, s obzirom na ono što sam čula na promociji, vrijedi ju imati. Ja svoj primjerak imam i već sam sinoć navalila na čitanje.
Pozdrav!

Med je gusti sok koji pčele medarice prave od nektara koji kupe sa cvijeća ili medene rose koju ispuštaju neki kukci.
Glukoza i fruktoza su glavni sastojci meda, što znači da je med lako probavljiv.



Med se sastoji od ugljikohidrata (više od 90 %), vode, enzima, bjelančevina, vitamina i minerala.



Jedna žlica meda (dvadesetak grama) sadrži oko 60 kalorija, masti ne sadrži. Niti jedna vrsta meda.
Med se kristalizira. Prije ili kasnije, svaki med se mora kristalizirati. Dekristalizira se tako da se otvori staklenka i stavi u toplu vodu (do 41 stupanj). Previsoka temperatura uništava ljekovita svojstva meda.
Može ga se (bez poklopca) staviti i u mikrovalnu. Mikrovalovi (zbog nečeg što meni nije baš kristalno jasno, netko bi to mogao bolje znati tko se kuži u fiziku) ne uzrokuju promjenu tvari pa je bolje med dekristalizirati u mikrovalnoj. :)



Med se pčelama može uzeti tako da ga se vrca, što znači da se centrifugalnom silom iscjedi iz saća. Može ga se topiti zagrijavanjem zdrobljenog saća (nije baš neki dobar način), a može ga se i, pazite sad - muljati. To bi značilo da se med iz saća vadi hladnim gnječenjem. Ovo je najzdraviji način dobivanja meda. Možda je bolje jedino uzeti saće pa pojesti med direktno iz njega, bez predhodne mehaničke obrade.



Med je ljekovit, to već znaju i ptičice na grani. Svakodnevno uzimanje meda snižava kolesterol, djeluje odlično na probavni sustav... i svašta još što ja ne znam... No, nadam se da su vam se moje fotkice meda svidjele.
I još nešto za kraj - Med na nekim stranim jezicima: španjolski - miel, talijanski - miele, turski - bal.

Jučer smo, dragi pasica i ja, otišli u šetnju naseljem Tikveš i okolicom. Zapravo u vožnju/šetnju. Pješke bi to bio zbilja ogroman pothvat.

Došli smo tamo rano, oko 16 sati, tako da usput nismo baš stajali. To smo ostavili za povratak.
Tikveš je naselje koje ima tridesetak stanovnika po službenim podacima popisa stanovništva iz 2001. godine, no, ja tvrdim da više nema toliko. Po mom odoka izračunu tamo trenutno živi petnaestak ljudi. Uključujući i djecu. Da, vjerovali ili ne, ima i djece koja idu u školu tako što po njih dolazi autobus i odveze ih do Bilja gdje se nalazi prva OŠ na hrvatskom jeziku. A Tikveš je i dio općine Bilje, a nalazi se u mikroregiji Dravsko-dunavskih ritova, tako da je svud okolo prekrasna, zelena i svježa šuma.
Tiveš je od kraja 19. st. bio dio sela Vardarac. Tada se zvao Tokos. Od 1921. -1931. zaseok je sela Luga, a kao samostalno naselje se spominje 1948. godine sa 153 stanovnika.



Ova fotografija pokazuje cestu koja vodi od naselja Tikveš do Crpne postaje Tikveš na Vemeljskom Dunavcu. Na tom putu (od naselja, gdje smo ostavili auto do Crpne postaje) ima se što za vidjeti. A i svježina je ... vrlo neobična.





Kada smo stigli do Vemeljskog Dunavca, prizor je bio malo neobičan. Rijetko tamo ima tako malo vode. Inače, vodostaj tog Dunavca ovisi o vodostaju Dunava (naravno), no, da li je Dunav tako niskog vodostaja?





No, sve to nije smetalo pasici da se okaljuža u to malo vode i napuni dlačice s pjeskom. Inače, Vemeljski Dunavac ima pješčano dno... da nema obada, bilo bi čist' fino kupati se tamo...

Kada smo se uputili natrag (ne bismo li uznemiravali jelene kojima je sada sezona parenja), imali smo što vidjeti. Pokraj jedne kuće na polovici puta između naselja Tikveš i Vemeljskog Dunavca divlje svinje jedu ono što im ljudi daju. I ne boje se. Naravno da sam ih fotografirala. Čak sam i portret napravila...





Nakon pasicinog kupanja, fotografiranja svinja i ugodne šetnje kroz najljepše zelenilo koje možete zamisliti, sjeli smo u auto i otišli u kompleks Dvorac Tikveš.

Dvorac Tikveš ima nekoliko objekata koji čine kompleks, a kada tamo dođete iz naselja Tikveš, prvo vidite restoran i kapelicu. Kapelica je sagrađana krajem 19. stoljeća u okviru vlastelinstva obitelji Habsburg. Kapelica je mala površinom (20-ak metara kvadratnih), obnovljena je 2003. godine.





Nakon kapele put kroz prekrasan park vas odvede do ladanjske vile ili lovačke kuće koja se nalazi na lagano povišenom dijelu perivoja.



Ladanjska vila šetnicom je spojena s dvorcem.



Dvorac je sagrađen u drugoj polovici 19. stoljeća u duhu romantičarskog historicizma. Koristili su ga Habzburgovci, nakon Eugena Savojskog.
Nakon drugog svjetskog rata kompleks je nacionaliziran. U njemu je Tito boravio i lovio, te ugošćavao državnike iz raznoraznih zemalja, te ih vodio u lov.
U Domovinskom ratu, za vrijeme okupacije, cijeli kompleks je opljačkan i devastiran. Trenutno čeka obnovu i za čekanja se polako ali sigurno - raspada.

Nakon Tikveša krenusmo kući. Kozjak, farma Eblin i krave na slobodi. Slobodno šeću po livadi i pasu... imaju ograđeno samo toliko da im se može dati još malo nečega za jesti... a tamo i slavonsko-srijemski podolac. Dakle, osim u Križevačkom Lemešu ovo govedo je i u Baranji.



Još imaju i bebu.


A ima u Baranji još nešto. Kad već nema ograda oko ceste, tuneli ispod ceste i ostale preventivne stvari, barem ima znak koji upozorava na žabe na cesti. No, koliko će se vozači brinuti za te žabe?



I za kraj... jedan baranjski zalazak: