Foto i nefoto priče

Da, baš tako - nezahvalno je o ukusima raspravljati. I neću ja to. Mene samo zaprepasti činjenica da netko misli da je nešto (u nastavku ću pokazati i što) zbilja lijepo.
Bila sam u šetnji sa psom tako da sam imala vremena promatrati ono pokraj čega prolazim. Bolje da nisam, ali ajd. Našlo se i simpa stvari...
Dakle, po definiciji (onako iz glave, koliko se sjećam) kič je niskovrijdna tvorevina s pretenzijom da bude umjetnost i da bude dostupna širokom masama. I, eto, neki umjetnik s nekim kalupom izlio je iz betona (ili nečeg drugog ovo:



I to je netko, naravno, stavio oko kuće. No, da taj ne bi bio sam, ima ih još:



Pa sam se ja u toj mojoj šetnji pitala što nedostaje onim kantastim kalićima za cvijeće. Nisam pronašla niti jednu konkretnu zamjerku. No, u ovom dvoru nije to sve. Obratite pozornost na ogradu balkona. Ispred nje, na nekom drvetu stoji, ni manje ni više, nego sokol/orao ili nekakva takva respektabilna ptica. I još jednom kažem - ne želim o ukusima, ne želim nikoga omalovažavati... ali što je previše, previše je.

Nakon labuda i sokola naletjeh na nešto vrlo zanimljivo. Nikako mi ne ide u glavu kako mi prije nije palo na pamet da je baš zgodno odrezati drvo, u lavor posaditi cvijeće i onda taj lavor staviti na ostatak odrezanog drveta.



I još uvijek mi nije jasno da sam mogla biti tolika budala i živjeti u takvoj zabludi.
No, zabluda kao zabluda, uvijek se dogodi nešto što ju razbije.

A nakon razbijanja zabluda - vrtni patuljci. Ovi nesretnici iza ovih rešetaka izgledaju baš kao u zatvoru:



Naravno da su me podsjetili na reklamu za ono od čega septička valjda fino miriši ( ). No, unatoč tome što me podsjećaju na "hard kapitalizam", totalno mi ih je žao. Što li su skrivili da na ulicu vire kroz ovo čudo od rešetke... Na kraju ću se početi boriti za prava vrtnih patuljaka.
Ali... nisu samo oni zatvoreni iza neke ograde... ima tu i Snjeguljica. I to sa samo jednim patuljkom. Svaki puta kada ovim putem prođem poželim vlasnicima ovoga kupiti još šest, da se ne osjećam kao ubojica bajki... ovako, zločin gledam, ništa ne činim... pa se osjećam kao da sam osobno počinitelj.



Idući dalje ulicom (ne baš puno dalje) neki vlasnici su savjesniji. Ima Snjeguljica (ili se ona iz predhodnog dvorišta presvukla?) i ima sedam patuljaka. Nisam mogla uloviti u jedan kadar svih sedam s ulice, a bilo mi malo neukusno tražiti ljude da me puste u dvor da uslikam njihovu Snjeguljicu. No, ovi su zbilja savjesni. Stavili su Snjeguljici kuću, ventilator i svih sedam patuljaka. Jer, što će ona sa samo jednim patuljkom kada joj dođe zla maćeha?



Eto, ja od toga nemam ništa po svom dvoru. Imam dva psa (živa, nisu od betona), ako se to broji. No, kako sam hodala ulicom, palo mi na pamet kako bih ja mogla imati kipić zle maćehe iz Snjeguljice, maćehu i one tri sestre iz Pepeljuge.... i lijepo vas molim da mi predložite još kojeg negativca iz bajki... E, da... Vuka iz Crvenkapice. I to u pozi kako jede baku.
No, tako sam krenula dalje kako bih stigla kući svojoj bez kipova po dvorištu i na ulici prođem pokraj ljudskob bića na sačekuši:



Jedna prazna, a na jednoj sjedi netko. I prati te pogledom od trena kada uđeš u ulicu (u Slavoniji su ulice poprilično ravne), dok ne izađeš iz nje... ili zamakneš dovoljno daleko da te više ne može vidjeti. I to se događa posebice za ovakvih toplih dana kada stariji ljudi van ne idu do predvečer... onda zaposjednu svatko svoju sačekušu i uživaju.

Nego, da ne bude baš previše negativnosti u jednom postu, evo vam i nešto lijepo... šetajući nisam pronašla samo kič i neukus. Netko je posadio i nekoliko narančastih cvjetuljaka... i izgledaju više nego prekrasno:

Dakle, boja... Boja jest osjetilni doživljaj koji nastaje kada svjetlost karakterističnog spektra pobudi receptore u mrežnici oka. Pusta definicija. No, boje oslikavaju naše raspoloženje, utječu na njega, posredno ili neposredno. Određuju hoće li nam se neka stvar svidjeti ili ne... Toliko važna stvar, a većina nas boje uzima zdravo za gotovo.

Evo jedne šarene fotkice, prave proljetne:



Malo o bojama... neki psiholozi tvrde kako izbor boja oslikava naš karakter...
Crvena... boja strasti, uzbuđenja, nestrpljivosti, snage...
Zelena je prirodna, to je boja smirenosti i opuštenosti.
Roza je opuštajuća boja mladosti.
Žuta boja jest boja optimizma i uma. Vodi ka kreativnosti.





Naravno da ove podatke nisam isisala iz malog prsta. Možeti njih, a i više pronaći ovdje.

Psihologija kaže kako će si crveno (štogod) odabrati energične, hrabre, ambiciozne osobe, zeleno će odabrati oprezni, maštoviti će se odlučiti za plavu, osjećajni za ljubičastu. Oni koji kritiziraju vole sivo... :D Crno će odabrati dominantni i tvrdoglavi, dok će narančasto pronaći svoj dom kod praktičnih i neovisnih. Oni koji spadaju u klasu optimist najčešće će se pojavljivati u žutom...



Ustvari, ovo pisanje o bojama me spopalo jer vječito imam raspravu s dragim oko toga koliko je važno koje je nešto boje. On tvrdi kako je boja potpuno nebitna u svoj priči, dok ja uvijek tvrdim, a i uvijek ću tvrditi (ne, ne volim crnu, crvena je moja boja:D) da je nešto ljepše ako je crveno. I, da... znam da to ponekad zavede. Počesto kupim nešto samo stoga što je crveno... možda mi i ne treba baš pretjerano. No, volim crveno, ne volim zeleno. I mislim da je boja važna. Ona nas čini opuštenima, napetima, ona kazuje kako se osjećamo, ona nam može popraviti ili pokvariti raspoloženje. Barem meni.

Eto, toliko o bojama... Valjda. Ako netko ima nešto zanimljivo, slobodno dodajte. Jedva čekam da mogu dragom reći: "Jesam ti ja rekla?" :D:D (Samo se šalim).

Blogerica želi pomoći nekome kome je pomoć potrebna. Na nama je da joj pomognemo pomoći... Nadam se da ćete se odvažiti... :)

Klikni ovdje!

Dakle, radi se o promociji knjige. Vjerojatno svi znate dotičnu blogericu... a sada je vrijeme da ju bolje upoznamo... :)

Eto, da malo dam koju informaciju i o najljepšem djeliću kugle zemaljske - Baranji... :)
Dakle, dragi, pas i ja (ovaj puta bez Kćeri) bili u Batini. Selo je smješteno uz sam Dunav, a neke iskopine dokazuju da su na tom prostoru boravili Iliri, Kelti, Huni, Rimljani, Turci... I na kraju mi. (Naravno da jesu, kada se prostor nalazi uz samu rijeku... )
Svaki puta kada dođem do Dunava shvatim što je pjesnik htio reći s valcerom Na lijepom, plavom Dunavu. Iz nekog razloga, Dunav se stvarno doima plavim.... Vjerojatno zbog refleksije neba...



Nego, da se ja vratim na Batinu. Došli smo tamo i prvo otišli na Zeleni otok.



Eto, vjerovali ili ne, stvarno je zelen (doduše, otok nije, al' 'ajd), gusta šuma, sva zelena i svježa. Prekrasno. Inače, za one koji ne znaju, to je vikend naselje. Tamo se nalaze više ili manje uređene vikendice, čak smo vidjeli i neke apartmane za iznajmljvanje.
I dok smo šetali između vikendica, došli smo do kraja puta i ušli u šumu. Kad tamo - čudo prirode. Dunav plavi i pravi nešto prekrasno za oko - stabla koja rastu iz vode... :D



Malo smo se tu zadržali... bilo je šteta otići a ne uživati u toj prirodi. A i psina je bila više nego presretna da može gacati po kaljuži i vaditi koješta iz vode. (A to što je, kasnije smo ustanovili, najvjerojatnije tamo, pokupila krpelja, nema veze. Izvadili smo ga. Valjda će biti ok).

Nakon ovog čuda prirode otišli smo na spomenik. A i to je doživljaj svoje vrste.

Spomenik je djelo kipara Antuna Augustinčića i otkriven je 9.11.1944. godine. Sastoji se od više dijelova. No, najuočljiviji je tridesetmetarski stup na vrhu kojega je ženska osoba sa simbolom pobjede u ruci:



Inače, među lokalnim stanovništvom nju zovu Julka.

Ostali djelovi spomenika su vojnici Crvene armije, kojima to i jest spomenik, a kojih je i najviše poginulo u toj, jednoj od najtežih, bitaka u Drugom svjetskom ratu.



Reljefi koji su sastrane kompleksa prikazuju kiparovo viđenje tijeka Batinske bitke u kojoj je poginulo više od 1500 pripadnika Crvene armije i oko 500 pripadnika 51.vojvođanske udarne brigade:



Detalj s reljefa:



Osim ovih povijesnih činjenica, ovdje je i oku ugodno. Spomenik je na uzvišenju, pa je ujedno i vidikovac. S njega se vidi cijelo mjesto Batina, kao i dio Vojvodine. Pruža se odličan pogled na Dunav, na most koji spaja Vojvodinu i Baranju...

A ima tamo i kafić. Možete popiti i kavicu, pojesti fiš paprikaš. Totalno je simpatičan. Uređen u stilu osamdesetih, sa puno neiskorištenog prostora. I sa osobljem koje baš nije priviknuto na turiste. I koje ima borosane. Moram priznati da to nisam vidjela već godinama. :D

Sve u svemu, ako ste blizu, ako ste u prolazu, posjetite Batinu. I ceste koje ju okružuju su zanimljive. Vinske uglavnom, sa vinogradima svud okolo.

Jučer smo bili na Jankovcu koji se nalazi na sjevernim obrncima Papuka, na visini od 475m, okružen pretežno šumom bukve. Nije baš bio dan koji biste si poželjeli za izlet, posebice s djetetom, dragim i psom. Bilo je oblačno, tmurno i kišovito. No, naravno, sve ima svoje prednosti i nedostatke. Vjerujem da ćete se nedostataka izleta po oblačnom, tmurnom i kišovitom vremenu svi sjetiti iz prve... Stoga ću vam ja reći prednosti.


Magla, zapravo oblak, koji šumu čini.... mističnom. Da ne kažem zastrašujućom...


(Naravno da ovo nije fotografirano jučer, nego na 1. maj, ovo vam je sam da vidite kako izgleda.)

Jedna od prednosti je – nije bilo gužve. Imali smo svu prekrasnu prirodu za sebe. Još jedna prednost – hodati u oblacima – doslovce – nemate priliku svaki dan. Oblak nizak, stvarao je prekrasnu izmaglicu. Teško ju je dočarati... Ali na trenutke je bilo teško vidjeti pet metara pred sebe.
S prilazne ceste, kada smo dolazili, Jankovački slap Skakavac, koji se preljeva preke sedrene barijere od 30 metara, nije se niti vidio. Došli smo do parkirališta u blizini Planinarskog doma – i planinarski dom nismo vidjeli.
No, to ubrajam u prednosti izleta po vremenu koje baš i nije neka velika sreća za izletnike.


Slap po vremenu bez izmaglice


Prošetali smo do kanjona potoka Kovačice u koji se ulijeva voda slapa Skakavca. E, to je za Slavoniju jedna totalno neobična slika. Voda iz izvora Jankovačkog potoka prvo puni ona dva jezera, onda pravi onaj prekrasan slap... onda potok Kovačica teče kroz stijenje, mahovinu i ostalo raslinje velikom brzinom... i sve to bi vam bilo normalno vidjeti u Lici, Gorskom kotaru... ali u Slavoniji... I još ovaj oblak koji nam se nadvio nad glavom... Nisam sigurna imam li riječi za opisati ljepotu prizora.


Izvor Jankovačkog potoka


Kanjon potoka Kovačice


Od tog kanjona penjali smo se poučnom stazom, došli do Planinarskog doma – opet.
Krenuli smo nekim putem gore, nadajući se da ćemo stići do Staklarskog groblja. No, očito, promašili smo stazu, popeli se do nekog proplanka, po stazi koja se ne koristi baš. Prelazili preko srušenih stabala, preko tepiha od lišća, koje je opalo još jesenas, valjda.



Došli smo do kraja te staze i odlučili krenuti natrag, kako se ne bismo izgubili. I idući natrag došli smo do Staklarskog groblja koje smo prošli penjući se, a nismo ga vidjeli. Ustvari smo hodali paralelnom stazom.
A Staklarsko groblje... Prvi stanovnici Jankovačke doline bili su staklari doseljeni iz današnje Austrije početkom 18. stoljeća, a prvi pisani trag o proizvodnji stakla na ovom prostoru ostavili su 1801. godine. Staklana je radila od 1801. do 1820, te je i groblje nastalo u tom vremenu.






(Ovo su čari hodanja, zapravo fotkanja "u oblacima")

Kada smo pofotkali što se pofotkati dalo (s obzirom na izmaglicu od oblaka), i odmorili nogice od hodanja po brdu, krenusmo natrag do Planiraskog doma. Tamo je Kćerka zaželjela pojesti neki sendvič. I je. Mi smo popili kavicu. I nastavili uz jezera do izvora Jankovačkog potoka. Kod izvora krenusmo natrag do auta i u Našice na ručak.... Mogli smo i u Planinarskom domo, no, vani nije baš suho (na njihovoj terasi) a unutra ne dopuštaju uvođenje pasa. U Našicama smo ručali na terasi gdje je psina mogla biti s nama...

Evo, ovako su, kroz oblake, izgledala protočna jezera grofa Josipa Jankovića, nastala sredinom 19. stoljeća...











Htjedoh reći, nije tmurno vrijeme razlog da ostanemo na trosjedu... :) A i ručak oko 16 sati je bio... ajme kako fin! :)

Rastoke se nalaze uz sam Slunj. To je mjesto kroz koje prolazi rijeka Slunjčica i gdje se savršeno vidi ljepota arhitekture koja pazi na prirodu i njene potrebe. A i brine se o potrebama ljudi.

Rastoke, gledane od gore izgledaju ovako:



Lokalno stavnovništvo Rastoke naziva malim Plitvicama (oko pedesetak km od Plitvica). Po mom mišljenju, s pravom. Ovako izgleda ogroman slap Slunjčice koji se ulijeva u Koranu:



Nešto što je mene potpuno oduševilo, to je boja rijeke Slunjčice. Nekakve prekrasne modrozelene boje se preljevaju kada gledate u vodu. :) A ljudi su tu vodu, čistu i bistru, uspjeli iskoristiti za pogonsko gorivo za svoje mlinove, a kako bi mogli prelaziti preko plitkih, brzih i bistrih kanalića, napravili su mostiće.



Najveći slap se nalazi na imanju Slovin-Unique. I on se može vidjeti sa stajališta autobusa, ali može se vidjeti i s imanja. Gromoglasan je, pokraj njega ne možete razgovarati, tj. možete probati, ali vjerojatnost da čujete što vam netko priča - ravna je nuli. Dio tog slapa na drugoj je fotografiji, a na ovoj je mali slap i duga koju, kada je sunačano, naravno, pravi voda koja pršti od najvećeg slapa...



A ako u rano jutro poželite ustati iz kreveta (vrlo jeftinog i ugodnog smještaja), prošetati okolo doživjet ćete nešto ovakvo:



Moje preporuke svakome tko se zaputi preko Slunja nekamo - odmorite se jedan (ili još bolje dva) dana u Rastokama. Neće vam biti žao. Prošećite uličicama vodeničarskog naselja, pogledajte mlinove koji još rade, sjedite na terasu konobe, popijte kavu... dok ispod vaše stolice plivaju pastrve u jedinoj pitkoj rijeci u Hrvatskoj... :)

Mak je:
- jednogodišnja biljka
- visok od 60 - 120 cm
- ima četiri velike latice



Mak:
- ima plod okruglog ili jajastog oblika
- u plodu su sjemenke pave boje
- cvate od svibnja do kolovoza





Mak dolazi iz Kine odakle se proširio po cijeloj kugli zemaljskoj (neka je, prekrasan je... :)

Za samo jednu šetnju gradom jučer poslije podne vidjeh preko nekoliko zanimljivih stvarčica.

Naravno, bio je lijep dan, pa je puno ljudi odlučilo izaći van, što biciklima, što pješke, što s klincima što sa psićima. A s obzirom na to da sam ja imala fotić sa sobom, odlučih uslikati ovu dvojicu na biciklu. Kada sam došla kući shvatila sam da mi fotka i nije nešto, no - primjetih zastavu lijepe naše na toboganu na Kopici. Ima li netko ideju zašto je ona tamo? Pa nije brod nego tobogan....



Nego, pustimo sada zastavu, nije ona tako bitna... Kako rekoh na početku, neki izašli pješke, neki biciklima, neki autima. Većina ljudi koristi parkirališta za parkiranje automobila, no, nekima je preteško prehodati, ajd recimo, dvjesta-trista metara... Eto, autić lijepo parkiran sastrane, na travu, da prolaznicima ne smeta... I svaki put kada to vidim sjetim se stiha iz Bajagine pjesme: "Ovo ovdje je Balkan, totalno nerazumljiv za ceo svet..."... pa i za neke rođene ovdje...



No, da ovakvi prekršitelji ne bi mogli mirno spavati, Promenadom se, u nedjeljno poslije podne, vozao jedan od pripadnika MUP-a, koji se, da stvar ne bude tako obična, ponudio da pozira... :D (Ljubazno sam odbila, naravno).



E, da... i zaboravih napisati. U šetnji sam bila s dečkom, psom i fotićem. Auto smo parkirali na parkiralištu Kopike i pješke išli do ZOO hotela na kavu. Naravno da se pas, kao i uvijek, pokakao negdje na sredini Kopike. I nećete vjerovati, ali ovaj puta nisam morala vrećicu s izmetom nositi do restorana i njihove kante za smeće!!!!!!!! Neopisivo sam sretna bila. Jednostavno sam pokupila izmet i ubacila ga u vreću za smeće okačenu na nekakav metalni držač! I mogla nastaviti dalje, put ZOO hotela.

A tamo, u onom dječjem igralištu, prava fešta. Stvarno puno dječice. Bravo za roditelje... Bolje nego da su ih odveli u Emezzetu na sladoled. Nego, morat ću jedno nedjeljno poslije podne provesti u Emezzeti prije nego Sanader zabrani raditi. ( ). Baš me zanima što ljudi tamo rade... a rade nešto jer parking tamo nikada nije prepun kao nedjeljom poslije podne.

Nego, da se vratim Zoolandu. Dječice je bilo puno. Bilo ih prekrasno za vidjeti. Ali... uvijek postoji onaj Ali i neko dijete koje se voli popeti na krov:





Ali i to je sve dječja igra i odraz inteligencije. Valjda.

A ZOO hotel... kava odlična. Ili sam samo, uslijed onolikog hodanja, toliko željela kavu...
Ma, nije, kava je odlična. I jedan od rijetkih kafića gdje sam rekla da bih instant kavu napravljenu s pola vruće vode i pola hldanog mlijeka, i gdje su mi upravo to dali. I da... dosljedni. Imaju zebraste šalice... Nasmijalo me to.

A pokraj ograde Zoolanda još malo zabave za dječicu. Pony Tony i kauboj Jimmy. Bili su baš simpa. Pony Tony mi nije djelovao kao da mu je neka strašna tlaka neko djete od petnaestak kilograma prenijeti jedan krug na leđima....



Eto, toliko o osječkom poslijepodnevu na lijevoj obali Drave...

Post koji je napisala Seoska idila (klikni ovdje!!! ) me inspirirao na ovaj post. Ona se osvrnula na to tko je kriv za debljinu djece. Da... tko je kriv? Danas sam slučajno morala na posao vlakom iz jednog mjesta u drugu. Bilo je oko šest sati ujutro kada sam nekako, pojma nemam kako, doteturala do vlaka. Možda sam ja malo razmažena, ali iskreno se divim ljudima koji tako rano funkcioniraju kako treba.

Na kolodvoru sam pričekala par minuta, skupilo se ljudi. Različitih. Uglavnom su svi imali ispijena lica, umoran pogled. A tek je bio utorak. Nakon vikenda drugi radni dan, a tako umorne face.

Kada je došao vlak ušli smo, sjeli na sjedalice. Gledam osobu nasuprot mene. Napola spava. Tko zna od kada se vozi u ovom vlaku i kamo ide... tj. ide na posao... no, tko zna odakle...

Iskreno, ta me slika natjerala na razmišljanje. Jednostavno si ne želim, nikome ne želim da ikada izgleda, zapravo osjeća se tako ispijeno i umorno. I sada, pročitavši gore naveden post, povezah te dvije stvari... Kako li će netko tko radi od sedam do tri, a putuje na posao od šest i s posla do četiri misliti o tome da skuha zdrav ručak? Skuhat će nešto što se može podgrijati dan kasnije u najboljem slučaju. U onom malo manje dobrom će doći s posla, ispržiti pljeskavice i krumpiriće s dodatkom kečapa....

Mislim da je kriva društvena klima, mislim da je kriv sustav u kojem je čovjek najmanje važan...

Dakle, jučer čitam u novinama kako su neki mladići (Kohorta preuzela odgovornost) napali skup navijača Crvene Zvezde u Boboti. Taj skup je održavan legalno, udruga je uredno registrirana i djeluje otprilike godinu dana.

Zašto je netko mislio da Delije može "ukinuti" tako da prebije dvoje djece od dvanaest, da, dvanaest godina? Da ne pričam o posebno diskutabilnoj izjavi bivšeg pripadnika Kohorte i sadašnjeg osječkog gradonačelnika koji je rekao da su Delije personifikacija zla i da šireći ideju velike Srbije (mož mislit', posebno djeca od dvanaest godina) nemaju pravo djelovati u Hrvatskoj. Ok, možda i nemaju, tj. možda i neće imati, no tek kada o tome odluči Hrvatski Sabor, a ne skupina polupismenih i polupijanih vandala.

Nego, što da se održavao skup navijača nekog turskog nogometnog kluba? Bi li navijači hrvatskih klubova jednako reagirali? Trebamo li živjeti u prošlosti ili trebamo krenuti naprijed? Da, znam da je teško i da još ima onih koji su imali velike gubitke u ratu... no, trebamo li trovati nove generacije nekim bivšim mržnjama?