I te UGG čizme...!

subota , 16.02.2013.

Išla ja na Vlašić (BIH planina pozanat po dobrim ski stazama),i pokazalo se da sam baksuz nad baksuzima-ponovo...
Jutro je bilo "mrak",prvo sam prespala i morala se obući brzinom svjetlosti kako ne bih zakasnila.
Onda sam odlučila biti naj mačka na planini i obući se ful moderno,kad već nisam uspjela da se naspavam nek` odjeća bude in.
Ko mi je rekao da se Ugg čizme ne kližu? Između ostalih moja sestra i moja mama.Hvala im lijepa što ni sad ne mogu normalno da sjednem na stolicu dok ovo pišem...
I kad sam kročila ispred luksuznog hotela (bar je za nas u BIH to luksuz) počeli su problemi.
Idem ja kao na modoj pisti,i eto ubrzo sam se nasla na njoj ali u potpunosti.
Idemo dalje,predstava tek počinje.
Plan je bio da se jedno poslijepodne provede šetajući i odmarajući,ali eto moje prijateljice se zažljele avanture pa bi se malo skijale.
Ok,nismo ponijele skije ni skijašku opremu,meni se neda sve iznajmljivat i presvlačiti se pa pristanem na prijedlog za nekoliko spustova sankama.
Tu već počinje party,malo je reći da sam se "razvalila" stotinu puta dok smo dosle do staze jer imam moje "fine,moderne"čizme koje se nimalo ne kližu.Eto kad sam se spustila par puta,udarila se u trtičnu kost i zadobila lakše povrede kičme,odem u prvi restoran i to sa drugim društvom jer moje prijateljice žele da idu skijati (bez skijaškog,napominjem) sa svojim novim šemama.Ovim putem se izviljavam onim muskarcima koje sam,reći ćemo BLAGO odbila,iako i ja i oni znamo da nije bilo tako.
U restoranu sam naišla na lijepog lika koji mi je otvorio vrata na ulazu (nakon svega kavaliri su više nego potrabni).
Tu nije kraj mojim mukama,kad smo šetali do nekog brda,pritom nisam brojala koliko sam puta pala,odlučila sam da sa prijateljicom idem nekom zaobilaznom cestom okolo do centra umjesto da se opet s*ebem dok siđem niz veoma okomito brdo.I tako idemo mi,ja se razvalim jos samo jedan put,i nju povedem sa sobom da poljubi snijeg,i idemo do nekog skretanja.Neki lik nam kaže da možemo i tako do centra i idemo nas dvije,pameti moja gdje si mi bila tad!
Kad smo zavrsile sa tim putem nisam mogla da vjerujem šta vidim...žićara i ono :O ha?
I tako sam se morala spustiti skroz dole,jer se sad nakon pola sata hodanja nisam mogla vratit starim putem.
Ja padnem,ona se odvali smijat`,ja padnem i meni se više smije.
Kad sam došla do pola tog nekog brda ili kojeg visočja već,došlo mi je i da plaćem i da se smijem u istom trenu,da li se to meni događa...
Samo što ustanem,već sam na podu,i tako Boga pitaj koliko puta.
Kad sam se spustila na ravnicu bila sam happy ko nikad,ali čizma pukla.
Neka,zbog nje me sad boli ruka,kukovi,noge,kišem a o kičmi i da ne pričam... Od danas mrzim Ugg i niako me više ne može natijerati da ovu zimu odem negdje.
Prijateljice sam ostavila bez prevoza (snaći će se one,ne sumnjam) i naravno,imam broj onog spasioca iz resorana.
On voli da skija,možda sljedeći put uspijem pokazati da i ja imam taj talenat,i naravno bez Ugg sranja!

Rebel With A Reason

Moj grad

petak , 08.02.2013.

Ovaj grad nestaje,svakim danom tone u san i beznađe.
Nastao je iz potrebe da se tu nastane radnici nekad velike firme,sa naglaskom na nekad.Bio je “grad mladosti“,imao sve...ali dani davni vratiti se neće.
Danas...danas je drugo vrijeme.Sve je jasno,nema ovjde hajra.
Posla imaju samo općinski radnici,iako mi nikad nije bilo jasno šta zapravo rade.
Ja sam jako pozitivna,svi me takvu znaju.Zašto nemam vjere i nade u bolje sutra za ovo mjesto,možda samo zato što imam i pamet.
Volim ja ovaj gard,naravno.Uostalom,to je mjesto gdje sam provela (i provodim) svoju mladost.Mnogi kažu da treba vjerovati,da će doći bolje vrijeme...ali nekako ja više ne vjerujem u glupo iscenirane bajke za laku noć.
A ljudi tu spavaju,u svakom smislu te riječi,i vole,vole ovaj grad,i baš zato nikad neće da priznaju da je njegovo vrijeme odbrojano onog časa kad je jedna od najvećih firmi tog vremena propala.
U zadnjih dvadeset godina napravljena je jedna zgrada (koja nije završena) i jedan kružni tok u centru.Zašto je kružni tok pravjen u vrijeme izbra? Samo slućajnost? Žao mi je ali ne vjerujem u toliko velike slućajnosti.
Zavidim svojim starcima jer imaju bar neko sjećanje o tim danima rahatluka,ali od sjećanja se ne živi.
Zanima me samo hoću li kad se vratim ovjdje zateći jedno veliko ništa koje je tako blizu,ili ću ostati ovjdje da svakog dana zajedno propadamo,kako god bilo,svršetak je isti.
Ljudi odavde odlaze,samo rijetki ostaju.
I tako,dok hodam ulicama osunćanog(čudno za februar)gradića ,u pravolu općine,gledam taj jad i ne mogu da ne zažalim,ali nije do mene.
Ovo mjesto čeka nekoga ko će ga probuditi iz dubokog sna,ali toga nema i ne dolazi,a dani se vrte u krug,dok se ljeta smjenjuju.
Možda se desi nešto,možda dođe nešto bolje,postoji mala nada u sve to.Budućnost će pokazati,nadam se i ja da ću jednog dana moći pisati kako živim u najboljem gradu na svijetu.
Čini se ipak da onome kome treba da je do tog stalo,baš ne mori briga.
A i život me naučio našu dragu narodnu:Nada je kurva!




Rebel With A Reason

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se