Žena-kraljica ili robinja

subota , 19.01.2013.



Svijet je okrutno mjesto,a u njemu vrijede pravila besmislena i beskonačna.
Udaraš glavom o zid svaki put kad čuješ šta se dešava ljudima negdje daleko,a gdje si se baš ti mogao roditi samo da si imao manje sreće. Sve je ovo jedan svijet,koliko god ludo zvučalo u 2013 godini,svijetom vladaju muškarci.Tako bilo i nikad, čini se i neće prestati.I bez obzira koliko se isticale inteligencijom i hrabrosti nikad neće biti ništa više,samo žene. Ponekad mi je muka što ovo moram pisati,no tako je! Nedavno sam pročitala knjigu „Sunce iza bedema“ („For the love of a Son“),napisala je inpozantna žena-Jean Sasson.
Ova knjiga može da vas natjera na dvije stvari:da plačete kao malo dijete ili da jednostavno osjetite jedan nezamisliv poriv gadosti i muke u organizmu.Moram priznati da nisam od onih plačljivih žena,iako se to više pokazalo kao mana nego vrlina,ali zlo koje me obuzelo je bilo nezamisliv i čudan osjećaj.
Ova knjiga je istina,i to joj je ujedno najgora i najbolja osobina.
Jeste li se ikad pitali kako žive žene u nekim muslimankim državama,ja jesam.
Ova knjiga mi je pokazala upravo to,na najsuroviji i najbolji način,nešto poput knjige:“Hiljadu sjajnih sunaca“. I sad se i ja pitam da li smo doista tako slabe.
U svome životu sam shvatila jednu bitnu činjenicu,žene se danas mogu svrstati u dvije kategorije:kurve i naivne.Mnogo puta je pokazano da nema sredine.
Svejedno u ovom vremenu preživljavaju i opstaju samo loši ljudi,dobri uvijek izvuku deblji kraj.Žena... Znate da se u islamu kaže da je Džennet ili raj pod majčinim nogama.Ne mogu shvatiti kako ljudi koji su u srži tako lojalni vjernici i nadasve dobri ljudi mogu imati takav odnos prema ženam.Ali se bojim da se to ne događa samo u Saudiskoj Arabiji,Afganistanu,več i u našim,nazovimo ih „modernim“ životima.Da li ste ikad kao žene poželjele biti muškarac ili razmišljale kako bi bilo da ste rođene kao „jače“.Priznat ću,ja jesam.Danas vidimo da su žene još uvijek samo objekat za potrebe muškog pola. Danas je najbitnije je da je pun dekolte i prazan mozak....A nismo,vjeruj te. Za neke stvari smo krive i same,ali naš život je bez obzira gdje bile uvijek manje vrijedan,stavljen u kalup samo majke i spremačice,ne osobe koja se bori za nešto.Što je najgore,u životu se susrećem sa velikim brojem muškaraca koji su kukavice,dok je žena ta koja vodi,ali tek iza leđa svoga partnera.Nisam feminiskinja,i postoje muškarci koji su borci i pavedni ljudi kad su žene u pitanju,ali malo ih je...
Teško je reči zašto ovo ja pišem,osoba sam koju svi poštuju,vole i koja nikad nije doživjela nikakvu vrtu nasilja,ali ipak ja sam žena i ne smatram da mi fali mudrosti i snage da kažem i više od ovoga.Ali moramo se pomiriti s činjenicom da u našem svijetu,u isprepletenim životima,postoje žene koje svaki dan trpe uvrede,zlostavljanja, boli,i o tome šute.
Marjam Hail je žena koja je preživjela sve što joj je njena sudbina donijela, ali je ipak ostala dovoljno jaka da svoju svoju priču iznese autorki knjige.Borba se nastavlja,jer dok ovo čitate hiljade žena je izgubilo šansu da vam se pridruži,i to iz samo jednoga razloga-jer su žene.
Ostavljene u svome beznađu traže mrvu spasa,i ako ikome išta znači,postoje ljudi koji će ispričati njihovu priču i boriti se na svoj način.. Boriti se treba riječima,ipak je to naše oružje,ali mislim da nam ni šake u pravilu ne bi predstavljale problem.
Ovo je jedan dio iz knjige koji ću podijeliti s vama,i pročitajte je kao doprinos tome da se njihova krv i suze ne proliva uzalud.
Posljednjih nekoliko rečenica:
„Kako vrijeme prolazi,često se vraćam u prošlost,sa tugom se prisjećajući svih kćeri i majki iz moje porodice.I dok razmišljam o tome,neprestano me proganje jedno pitanje:zašto nismo bile snažnije?Žašto nismo mogle da se suprostavimo našim muškarcima i izborimo se za sebe?Moja baka,Amina,moja majka,Sara,ja.Sve zajedno.Svaka od nas je pokušala da se odupre ali smo bile previše slabe i brzo zapadale u očajanje i mirile se sa sudbinom.Sile protiv kojih smo se borile bile su mnogo jače od nas.Naša borba nije podsjećala na plivanje protiv struje...već na plivanje protiv cunamija.Plivale smo protiv neumoljive plime jedne starinske kulture koja zahtjeva od nas da se žene uvijek potčinjavaju i da zauvijek ostaju slabe.
I tako na kraju završavama tamo gdje sam i počela...sanjajući san koji nikad ne može da postane stvarnost.Jer gdje god da se nalazim,u svojim mislima sam i dalje u Afganistanu.
A u Afganistanu se samo dječački snovi ostvaruju.“


*Rebel With A Reason

Decembru (do novog susreta)!

ponedjeljak , 07.01.2013.

~Kevin u New Yorku ili nešto drugo...

Još jedan decembar.Vani je već prvi snijeg i malo je reći da je sve nekako praznično.
Decembar je moj mjesec,bar je bio prije upisa u srednju pačenićku školu.
E da..jednino što volim u ovim prazničnim danima (kolači se podrazumjevaju)je onaj svima dobro poznati film „Home Alone“..
Već nebrojeno godina unazad gledam njega izgubljenog u New Yorku i molim Boga da se i ja izgubim tamo,pod uslovom da se snađem i nikad se ne vratim, naravno.
Nova Godina je blizu,svi se kao nešto pripremaju,imaju neke zabave...nekad mi se sve to čini jadno. Naravno,uživat će oni,u odmoru od slikanja za fecebook i automatskog prebacivanja slika,mnogo (ali mnogo) narodne muzike i tu tamo koje alkoholno piće.
Ove godine sam se isključila iz društva sa „slikarskom odgovornošću“i slavim sa rodicom u stanu moje sestre .Ajd pitaj me jel me biga,ma nije.
Pitam se koliko će još vremena ili sreće trebati da se sudbina sjeti mene u ovoj maloj ali jako zajebanoj državi i da priliku da napokon vidim nešto od života.
Ali sigurna sam da će doći to vrijeme,moj veliki intelekt će se pobrinuti da i sama nađem svoj put u nešto daleko.
A do tada,pa makar sve do osamnaeste (kad ću svima moći izgovoriti najljepšu rečenicu na svijetu-bolje da ne znate koju) gledam Kevina,mog idola.
Dok se ja ili neka viša sila ne pobrine da vidim New York ja ću svoj 31. decembar posvetiti molitvi jedinom koji me još nije proglasio spremnom za ludačku košulju.
Ima nešto više od samo Kevina,New Yorka,svijeta...ima,znam.
Samo jedno gađenje prema svemu što mi donosi ovo okruženje.
Toliku količino kukavičlika niko nikad nije vidio,vjeruj te mi.
Tražim taktiku,i tako mi svih baklava koje sam pojela naći ću je.
Zamjenit ćemo uloge,ubrzo.
Postoje mjesta na svijetu u koja se doslovno zaljubite (nadam se da je ljubav obostrana)...I sve sam sigurnija da ovo,mjesto gdje živim,nije ništa drugo do samo jedna stanica,odredište za kratki boravak velikog putnika.
Želim otiću ulicom koju je snijeg doslovno ugušio.
Do tad;živio New York!

P.S :Ovo je napisano prije Nove godine,nemojte zamjeriti jer tad nisam pisala blog.

Rebel With A Reason

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se