...on je bio prisutan u njenom srcu dugo... stalno, konstantno... ali ipak njeno srce je bilo okupirano drugim stvarima i ljudima, on je tamo bio jedan nevažan djelić.. ili se tako činilo.. (?!) svaki put kad bi njoj nešto propalo u životu on joj je prvi padao na pamet.. kao netko s kim stvari nikad nisu mogle propsati jer zapravo niakd nisu ni postojale.. eh da... ipak prema njemu ona je osjećala nešto drugačije, nešto neopisivo riječima.. taj osjećaj osjećala je samo dva puta u životu a oba ta dva puta je bio drukčiji.. čitavo ovo vrijeme nije se dala smesti.. njega, svaku pomisao na njega ili bilo kakavo žaljenje za prošlošću ona je potiskivala.. e a onda je jednog dana to sve izašlo van... znala je da je on bio d guy, onaj dečko... vidjela ga je. on je bio sretan.. smijao se.. bio je okružen prijateljima, poznanicima i zgodnim curama... a ona je.. e da, ona je bila sama.. melankolična... htjela mu je prići i reći mu neke stvari... nije imala hrabrosti za to... nije imala ni samopouzdanja ni vjere u sebe.. prolazili su sati i ona je stajala i gledala njega... smiješak mu se nije skidao... napokon, odlučila je otići njemu i objansiti mu situaciju... bio je sve bliže i bilže.. i napokon ostalo joj je još tri četiri koraka do njega.. TUP! lupila je u nešto.. nije znala šta je to... ponovno se približila na istu udaljenost.. TUP! ništa joj nije bilo jasno... tada je shvatila.. staklo.. staklena pregrada onemogućavala joj je da mu priđe.. mogla je samo gledati... žuditi... željeti...maštati... nekada je očito tako.. ne možemo ono što smo planirali, ne možemo sami, ne možemo protiv nečije volje i ne možemo ono što smo željeli jer to je tako...
|