nedjelja, 01.02.2009.

Gdje je granica?

Nije me odmah zasmetalo, zapravo je, ali ne u tolikoj mjeri kao dan kasnije. Na neki način bilo mi je čak i smiješno i u nekim dijelovima priče mogu se čak složiti s njom. Ali ipak postoje neke granice, barem ja tako mislim koje se ne smiju prelaziti ako se ne želi srušiti ono što se godinama i neprestano gradi. Kako je lako uništiti izgrađeno. Godine rada i truda, a dovoljna je sekunda, jedan krivi pogled i rječ i sve se ruši. Nisam imala vremena misliti na ono što je rekla. Nisam imala vremena misliti na nju niti njene gluposti kojima me zamara već godinama. Mislila sam da će se opametiti ali izgleda da sam se prevarila. Kad bolje razmislim ne znam zašto se družim s njom. Zamara me, ide mi na živce, nemamo ništa zajedničko... Naravno nije sve tako loše ali trenutno ovo je loše prevladalo.
Doprlo mi je do mozga kad sam ponovila naš razgovor u glavi. Nazovem ju i svako malo kaže mi da ponovim što sam rekla. Kuha ručak pa me ne čuje dobro. Sad ja slušam njeno izlaganje o bivšem (prekinuli su prije 2 godine, on se oženio, ima dijete, ali ona i dalje misli da ju on voli iako ima najboljeg dečka na svijetu), slušam kako je prošao njenom ulicom i gledao je (možeš misliti) iako je nije mogao vidjeti... Usput pita me što ima novo kod mene. Počnem pričati, tek jedna rečenica kako i nisam najbolje zadnja dva dana kad ona dođe "Hmmm" a u pozadini čujem zvuk tipkovnice. Naravno da me ne sluša, odgovara na poruke i nastavlja kako joj neka kolegica nije poslala mail.
Nije to prvi puta. Nikada ne sluša, ne zanima je nitko osim nje same. Ona je najljepša, najpametnija, sve je njeno najbolje i ništa drugo ne vrijedi.
A onda razgovor koji mi više ne da mira. "Znaš, zvala sam te sinoć i nije te bilo. Javila se tvoja mama. Nepodnošljiva žena. Digla mi je tlak..."
Ona je prijateljica s najkraćim stažom. Čak i da se poznajemo 20 godina a ne samo 4, pravo na vrijeđanje ne bi dobila. Može reći svoje mišljenje o meni, ali dalje od toga ne. I nastavlja ona usput čekajući da se složim s njom. Pustila sam neka priča, da čujem hoće li se zaustaviti. Ne mogu vjerovati.
Sve se pokrenulo. Ne samo 40 minuta dug razgovor, već sve 4 godine poznanastva. Kad bih pisala listu za i protiv, ova druga bila bi puno puno dulja. Prešla je granicu. Prešla je granicu mnogo puta kad bolje razmislim ali sada... zgadila mi se. Bilo je i vrijeme, rekli su mi sinoć. Kako sam uopće mogla dopustiti da to "prijateljstvo" traje? Jesam li bila naivna, pijana ili luda? Da budem iskrena već sam htjela okrenuti leđa i nastaviti dalje, a sada mi se pružila savršena prilika. Neka poglavlja moraju se zatvoriti. Sumnjam da bih je više mogla podnijeti.

| 14:48 | Komentari (0) | Isprintaj | #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se