četvrtak, 02.11.2006.

TUGA......................

layout for myspace

S. Valentine images








Tijekom 50– ih i 60– ih godina 20. stoljeća plakanje nije bilo moderno. Osoba koja je plakala u javnosti morala je biti spremna nositi se s negativnim kritikama. Čak su i političari izbjegavali bilo kakvu poveznicu sa suzama. Današnja situacija je puno drugačija. Više ne brane plakanje moda ili politika, već to čini čovjek sam sebi.

Što je tuga?
Tuga je emocionalna reakcija na gubitak. Ona je otpuštanje. Ona je život s gubitkom. Ona je totalno uvenuće. Uz tugu se uvijek nadovezuju patnja i bol u srcu. Izgubi li čovjek voljenu osobu, životinju, status, posao, razvede li se ili razboli, napusti ga osjećaj sigurnosti, određeni nivo tuge uslijediti će po prirodi stvari.

Tuga nema samo emocionalni odgovor na gubitak. Ona za sobom povlači i fizičke, socijalne, filozofske te spoznajne dimenzije kao i dimenzije ponašanja.

Nakon što nastupi tuga, uvijek uslijedi razdoblje tugovanja. To je proces kroz koji čovjek mora proći nakon proživljenog gubitka. Tugovanje je osobno iskustvo. Ono ovisi o prirodi gubitka i po tome se razlikuje od osobe do osobe. Nema normalnog ili očekivanog perioda za to koliko će netko tugovati. To je individualna stvar.

Kad se dogodi situacija koja uzrokuje tugu, postoji nekoliko stadija reagiranja na takvu situaciju:

1. stadij = NEGIRANJE – svaki događaj koji je nepoželjan za čovjeka uzrokovat će odbacivanje. Čovjek neće htjeti prihvatiti novonastalu situaciju. Negiranje je vrlo zdrava faza, jer ostavlja prostora da se izgradi drugačija vrsta zaštite koja dolazi kao odgovor na situaciju.

2. stadij = LJUTNJA, ZAMJERANJE – u ovom stadiju dolazi se do famozne izjave „Zašto baš ja?“ ili „Zašto baš meni?“ te do okrivljavanja svega i svakoga što čovjeku padne na pamet (od njega samog, osobe koja je uzrok tuge pa sve do samog Boga).

3. stadij = CJENKANJE - u ovom stadiju čovjek traži vremena da se smiri. Jasno mu je što se dogodilo, ali nije u potpunosti spreman krenuti dalje. Ova je faza privremenog primirja.

4. stadij = DEPRESIJA – u ovom stadiju čovjek napokon priznaje da se situacija događa njemu. Sa svom hrabrošću koja mu je bila potrebna da prizna što se uistinu događa, niti ne čudi što kao odgovor uslijedi depresija.

5. stadij = PRIHVAĆANJE – u ovom stadiju čovjek prihvaća u potpunosti situaciju. Ovo je vrlo teška faza, jer se u njoj čovjek počinje suočavati sa stvarnim činjenicama.


Razlozi zbog kojih čovjek ne izražava svoju tugu leže u vjerovanjima koja ga u tome sprječavaju. Postoje 3 osnovna vjerovanja koja čovjeka blokiraju u tome:

1. Ako počnem plakati, moje suze neće nikad prestati teći
2. Suze su pokazatelj slabosti
3. Biti ću osuđivan/a od drugih ako se rasplačem

Najveći problem puštanja da suze teku leži u strahu od gubitka kontrole. Činjenica je da će suze prestati teći. Čak i u najmelodramatičnijim situacijama, one kad – tad stanu. Čovjek ima toliku kontrolu da ih zaustavi po potrebi ili ako izabere tako. Zbog tog nema razloga da se suze zadržavaju u sebi.

Nema dokaza da su suze pokazatelj slabosti. Baš naprotiv. Suze pokazuju snagu. No, čovjek je naučio kao dijete da ne smije plakati. Ako je to činio odrasli bi mu govorili da je slabić. Da bi emocija bila izražena potrebna je snaga i hrabrost, pogotovo kad je riječ o emociji koja može naići na kritiku, kao što je slučaj s tugom. Osobu koja se suspreže pri izražavanju svojih emocija mogu smatrati emocionalnim invalidom.

Još uvijek postoje pojedinci koji osuđuju izražavanje bilo koje vrste tuge. Razlog tome je što se boje osjetiti tu emociju. Potiskivanje tuge je vrlo nezdravo za društvo te isto tako podržava macho stereotip. Očigledno je da neizražavanje tuge nema nikakvih pozitivnih učinaka, pa čemu se toga pridržavati?!

Prirodno je što se čovjek bori s tugom. On teži zadovoljstvu i sreći pa iz tog razloga odbacuje trenutke koji ga ne čine takvim. No, on nije svjestan činjenice da bez prihvaćanja i izražavanja tuge neće uspjeti biti sretan. Prije nego što prihvati tugu, mora prihvatiti činjenicu da je život konstanta promjena. Ponekad se smiješ, a ponekad plačeš. Svaka promjena ne mora biti poželjna. Ako čovjek potisne tugu, tada će se prilagoditi novonastaloj situaciji i s knedlom u grlu krenuti dalje. Kako netko može biti sretan u takvom stanju?

Osoba koja izbjegava tugu je površno sretna. Što ima više ponavljanja potiskivanja tuge, to će se ta sreća pretvarati u očaj. A tako živi većina ljudi. Tuga je izraz ranjivosti koju čovjek treba prihvatiti. Ta ranjivost otapa tvrdoću i konformizam te spremno prihvaća promjenu koja može donijeti razvoj.

Zbog tuge čovjek često odustaje od svojih životnih ideala priklanjajući se njemu manje bitnima. A sve iz razloga da ne osjeti moguću bol zbog neuspjeha koju će donijeti tuga. Ako je svjestan da to čini sam sebi, treba učiniti upravo suprotno – smjelo krenuti u ono što čini njegov život živim. Tuga je emocija pročišćenja koja kad proteče stvara emocionalni flow. Ona je kaotična i katarzična. Kad ju čovjek propusti kroz sebe, tek tada može doživjeti istinsku radost.

Emocionalno zdrav čovjek ima poštovanja prema osjećaju tuge. On:
- se osjeća ugodno s tugom, bilo njegovom ili tuđom
- dopušta samom sebi jecaje i suze
- osjeća se dobro u trenutku kad izrazi jecaje i suze
- nije zaglavljen u neizlječivoj (potisnutoj) tuzi
- što češće prakticira ovo sve, osjeća se sretnije

Postoji nekoliko dobrih razloga za tugu i tugovanje:
1. tugovanjem čovjek može naučiti nešto novo o sebi
2. ono mu pomaže da emocionalno sazrije
3. ono je jedini način prihvaćanja gubitka

Bilo koje emocionalno stanje zahtijeva pažnju, pa tako i tuga. Čovjek će se lakše nositi s tugom ako ju izrazi, popriča o tome kako se osjeća s drugima te ako bude strpljiv i ljubazan prema sebi.



Kad jednom tuga na vrata dođe,
i samoća zaboli,
bit će ti žao što nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju..........





Customize your blog

Customize your blog








17:17 | Komentari (33) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

0