|
|
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
''Hrabrost je strah koji je izgovorio molitvu.''
(K.W.Baker)
Ovo je blog jedne djevojke koja ne zna što želi…
…niti je vidjela išta u životu što bi bilo vrijedno življenja….
…ona mijenja uloge….
…ona živi u filmovima i svaki put je druga osoba…
…još uvijek nije stekla svoju pravu osobnost…
…ako ju želite upoznati čitajte njezine postove….
….možda s vremenom nekto shvati njena lutanja, maštanja…
''Istina rečena s lošom namjerom gora je od svake laži.''
(W.Blake)
Atena
Apolon
Mojre
Tanatos
Artemida
Ona nije imala majku
koja će joj reći da je vrijeme da ustane,
ni tatu koji bi ju pohvalio za uspjehe.
Nju je glad budio u ranu zoru,
nju bi njeno tijelo pohvalilo
za svaku čistu kap vode
koju uspije priuštiti...
Postojale su noći u kojima
joj misli same polete,
u kojoj joj mašta poželi laku noć
i lijepe snove...
To su bile rijetke noći, ali postojale su...
Doista...jesu...
Nekada bi se ona probudila
u okruženju mraza i hladnog zraka...
O kako je ona bila blizu smrti!
Ali što je smrt, općenito?
Da li je smrt za nas kao za nju
bijeg od problema, od sebe
ili
je to sastavni dio našeg života?
Često puta si je ona rezala žile,
ali samo bi se raskrvarila i ništa više.
Kapi krvi označavale bi put
kojim je noću hodala.
Često bi ona promatrala ljude
i sve to zapisivala u svom mračnom kutu
u svojoj bilježnici
i stvarala bi bi ona
predivne stihove,
kroz koje bi se osjećala ta patnja,
bol, tuga...
A što su stihovi, općenito?
Njoj su stihovi bili jedina imovina koju je imala.
Jedina iskrena, zadirujuća oporuka
koju je htjela svijetu ostaviti
nadajući se da će ih jednog dana
netko, slučajno, pronaći.
A što su za nas stihovi?
Da li imaju i za nas takvu vrijednost
kao za nju
ili
je to samo slaganje slogova
bez smisla
kao gradnje kuće bez temelja?
Često se ona pitala ''zašto ja'',
ali još češće ''zašto sama''!?
Ljudi joj nisu pomagali,
nisu je niti činili tužnom...
Ljudi ju samo nisu primjećivali,
nisu htjeli primjećivati...
A to boli...
Ona nikad nije osjetila nečiju toplinu,
leptiriće u trbuhu, osmjeh na licu...
Ona to nikad neće osjetiti!
Željela je umrijeti...
I to kako često je željela...
Zaželila bi tu želju svaki put
prije spavanja...
To joj je bilo poput molitve
u kojoj traži milost...
Ta njena želja je bila iskrena,
želja žarko zaželjena.
A što je želja, općenito?
Za nju je želja jedinstvena stvar...
Da li je želja i za nas jedinstvena
ili je želja kurva koja se prilagođava
onako kako nam to padne na umu?
Sjedila je u kutu.
U mračnom kutu. Sama.
Oči su joj sjale.
Nažalost, zbog suza.
Ona je plakala.
Sve joj se srušilo.
Ljudi su pokraj nje prolazili
hladnokrvno, bez obaziranja na nju,
djevojku punu tuge i usamljenosti.
Ona se na svakom koraku razočarala.
Voljela je samo svoj kut.
Kut koji ju nikad ne bi iznevjerio,
uvijek bi ju čekao taman i prazan,
a ona...Ona bi ga popunila
papirima, pjesmama, suzama...
Hodala je noge su je same vodile.
Što je ljubav? Što je sreća?
Što je radost, veselje? Koja razlika između smjeha i osmjeha?
Što je srce? Što je toplina?
Sve su to bile za nju samo riječi...
Samo riječi koje bi neprestano naokolo čula...
Za nu su to bile riječi bez značenja...
Jer ona nije znala što znače...
Ona nije imala prošlost,
ni budućnost,
Samo gorku sadašnjost koja je uvijek ista.
Hoće li u nekom drugom svijetu biti sretna?
A što je uopće sreća, općenito?
Za nju je sreća bila svjetlost
koja bi uspjela ili htjela
doprijeti u njezin kut.
Ali što je sreća za nas?
Dali je sreća za nas isto tako jednostavna
ili grubo nezadovoljena?
Postoje noći u kojima su
ti misli opterećene
pitanjima, zagonetkama...
Neprestano se pitaš, znajući da
odgovra nećeš dobiti...
Obuzme te neki strah,
počinješ razmišljati,
previše razmišljati...
Neke stvari shvatiš...
U to doba noći
sam si prepušten sebi..
Svaki odgovor otkrivaš sam,
svako rješenje tražiš
duboko u sebi
pokušavajući stalno moliti Boga
da ti pomogne...
Ali kakvog smisla ima to?
Razum nam je Bog dao
upravo da sami pronađemo
tajnu, skrivenu vezu
između mozga i srca,
taj pravi put koji vodi do svih odgovora...
Znojiš se,
još uvijek ti nije jasno...
Toliko mogućnosti,
samo jedan pravi odgovor...
Tada upoznaješ
onu mračnu istinu samog sebe,
ne znaš više ni smisao svog života,
u biti,
shvaćaš da ga nikad nisi ni znao,
više ni samog sebe ne poznaješ...
jasno ti je da si na ovom svijetu
nitko,
ništa...
Nakon tih spoznaja želiš pobjeći,
o da pobjeći...
ali sada...
Sada te misli ne puštaju,
zarobili su te...
Duboko u sebi te to sve boli,
ali ostaješ suzdržan...
Noć još nije gotova...ta tama vodi te
u svoje najmračnije tajne,
koje si nesvjesno znao
(ali mi smo egoisti koji skrivamo mane
umjesto da ih uništavamo)
Pitaš se: ''Volim li zbilja
one za koje MISLIM da ih volim?''
to su tajne srca
koje ćeš otkriti jedino
spomenutom skrivenom vezom
između mozga i srca...
Počinješ sumnjat u tuđe osjećaje
pitajući se: ''Da li sam od ikoga voljen?''
Tu možeš u jedan odgovor biti siguran:
Da te Bog voli...
Svi smo voljeni...
S Njegove strane jesmo....
