< | studeni, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pozz svima....Ovaj blog je isključivo namjenjen.....NIČEMU.Eto samo želin vidit jesan li sposobna napravit blog....
Živili... :o)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Srce
Pavichich
Nino
Kathy
Bozzo
Lara
Sandro
Irenko
Jope
Anja
Vera
Iron Jele
Glorija
Petra
Psycho
Anonimka
Nina
Udruga
Tina
Damage
Linčine
Blinky
Brza
JA SAN:Diana
IDEN U:4.e razred HTT-a
DOŠLA SAN NA SVIT:23.01.1990.
VOLIN:puno toga....
MRZIN:puno toga....
PRIJATEJICE:Gagy, Nada, Nina...
PRIJATEJI:Bozzo, Mario, Leo, Australac, Mirko...
SLUŠAN: sve, al najviše techno...
MOJ MOTO:Samo budale ginu za ideale!!!!!!!!!!
E-MAIL: the_prodigy_girl@net.hr
promafija@yahoo.com
MSN: di_prodigy@hotmail.com
A EVO I PAR SLIKA:
EVO MENI JOŠ PAR DRAGIH SLIČICA....
Ž
Skrivam se...
Iza mnogih imena...
Speedy Spider...
Bloody Spider...
L'Italiana...
Annapolis...
Nuclear Baby...
Donald'a de Marco...
Svako ovo ime...
Ima i svoje značenje...
Svako ovo ime
Nosi dio mene...
Svako ovo ime
Čini dio mene...
Svako ovo ime
Skriva dio mene...
Speedy Spider...
Tada...
U to vrijeme...
Živila san život
Na duge staze...
Živila san brzinon svjetlosti...
Nisan se zaustavljlala...
Samo san išla naprid...
Žurila do nečeg drugog...
Žurila do nekog drugog razdoblja....
Do nekog drugog vremena...
Do nekog drugog imena...
Do Bloody Spidera...
Tada...
U to vrijeme...
Moj život je bio pun krvi...
Ranjavanja...
Moje duše...
Ranjavanja...
Mog uma...
Ranjavanja...
Mene same...
I krv...
Krv ponovo...
Krv nastavlja svoj tok
I s novim imenom..
L'Italiana...
Tada...
U to vrijeme...
Moja duša je bila povrijeđena...
Moje srce je bilo povrijeđeno...
Napuklo...
A zatim i slomljeno...
Mokro...
I teško od suza...
No, uzalud sve to...
Jer nastupa novo ime...
Annapolis...
Tada...
U to vrijeme...
Okrećem se novom putu...
Okrećem se novoj težnji...
Novim željama...
Novim nemogućim činjenicama...
Želim u Maryland...
Želim u Annapolis...
Na vojnu akademiju...
Napokon želim...
Biti neko i nešto...
Napokon želim...
Učiniti nešto sa svojim životom...
Postići nešto...
Imati onaj uzvišeni osjećaj...
Želim da se ti moji snovi ostvare...
No uzalud želim...
Jer moji se snovi ostvarit neće...
Snovi ostaju snovi...
I ja ponovo ostajem povrijeđena...
Te nastavljam potragu...
Za novim imenom...
Tada nastupa...
Nuclear Baby...
Tada...
U to vrijeme...
Postajem dijete...
Urbanovo dijete...
Dijete koje je zaokupljeno...
Blekastim...
Morbidnim..
Ali istinitim mislima...
Koje niko ne shvaća...
Nalazim se na tlu..
U sredini...
U sredini začaronog kruga...
A oko mene...
Ljudi...
Puno ljudi...
I svi...
Sve me napadaju...
Bombardirana sam...
Njihovim prijetnjama...
Njihovim kritikama...
Njihovim teškim riječima...
To je najgore oružje...
I tada ljudi najviše postaju ranjivi...
Padam na pod...
Iscrpljena od svih napada...
Napokon...
A možda i nažalost...
Svi odlaze...
Korak po korak...
Ostajem sama...
Na podu...
Ranjena do kraja...
Padam...
U nesvijest...
Par dana poslije...
Budim se...
Trebam oporavak...
Tražim novi izvor...
Neko novo ime...
I nalazim...
Donald'u de Marco...
Tada...
U to vrijeme...
Rađa se...
Nova osoba...
Potpuno nova osoba...
Ponovo se rađam...
Pruža mi se mogućnost...
Da nešto promijenim...
Da napokon nešto napravim...
Da napravim nešto s mojim životom...
Nešto dobro...
Nešto korisno...
Odlučna u toj namjeri,
Prihvaćam Pawn-ove savjete...
Odustajen od svega...
U što sam nekad davno
Polagala sva svoja nadanja,
Svu snagu,
Jednostavno,
Sve šta san imala...
I počinjem graditi sve znova...
Počinjem misliti samo na sebe...
Možda zvuči sebično...
Ali jedino tako čovjek može opstati na ovom svijetu...
Bar šta se mene tiče...
I tako...
Prestale su me boliti tuđe ružne riječi...
Tuđe kritike...
Tuđa mišljenja..
Odlučna u svojoj namjeri...
Učinila sam ono nešto...
Ono nešto što mi je trebalo...
Ono nešto što mi je falilo...
Postala sam ja...
Ona prava ja...
Tj.probudila sam se...
Vratila sam se u život...
Sva ova imena
Su mi pomogla
U potrazi za izgubljenim vremenom....
Shvatila sam na što sam sve
Potratila svoje vrijeme...
Spojila sam sve konce....
Složila sam svoju
Slagalicu strave...
Složila san
Slagalicu svog života...
I sad sam
Sretna...
Nova...
Nasmiješena...
Puna života..
To je ono što mi je trebalo...
To je ono što mi je falilo..
Što me upotpunjuje...
Što čini pravu mene...
Sada napokon imama vremena
I želju
Da usrećim i one ljude
Oko mene...
One što mi znače nešto...
Ljude koji čine moj život...
I zbog toga...
Opet postajem ona stara...
Ona luckasta cura...
Puna nadanja...
Puna snova...
Puna želja...
Odlučna u toj namjeri
Da napravim nešto...
Uspijevam...
Skupa s mojim,
Posebnim,
Određenim,
Predivnim osobama...
Svi za jednoga...
Jedan za sve...
Smile...
...MOM RAZREDU...
Jutro...
Jutro...
Nalazimo slobodan stol...
Sidamo popit kavu
prije škole...
Miro pogleda...
Ili Denis pogleda...
A mi...
3 male s ladnin...
Normalno, kave...
Opet...
Jutro...
Jutro...
Pozdravljamo se...
Ulazin u razred...
Gledan u one
ljude šta idu
sa mnon u razred...
I još uvik...
Nakon 4 godine...
Ne kontan šta me
uz njih veže...
U biti,
s nekima
uopće ne komuniciram...
Ali eto...
Uglavnom...
Sidamo u razred...
Ili isprid razreda...
Ili čak ostajemo
u Mikada na
produženoj kavi...
No svejedno...
Profesorsko tumačenje počinje...
I s tim moje dugotrajno,
ponekad beskrajno razmišljanje...
Sve u svemu...
Bit ovoga je da
želim da ova godina
traje duže, da ne završi...
Ža mi je šta ću se
rastat s ovin mojin debilima...
Ovo je rečeno s ljubavlju...
Hehe...
Stvarno smo,
u zadnjih par miseci,
postali vrhunska ekipa...
No bliži se kraj...
Kad će svak otić na svoju stranu...
I stra me toga...
Stvarno je...
Jer nikad nisan mislila
da će mi toliko
prirast srcu...
...JOŠ JEDNA MOJA GLUPA PISMA....
Ponestaje
mi inspiracije...
I stra me...
Stra me jer
je pisanje jedna
od malo stvari
šta me vesele...
Tuga...
Bol...
Mrak...
Crno...
Pesimizam...
MOrbidno...
Realno...
I svi biže od toga...
A zašto??!!
Zbog
sriće,
veselja,
crvenila,
topline,
lipote...
U biti zbog sanjarenja....
Da je sve krasno
i bajno...
To su samo pusta nadanja...
Jer svit nije savršen...
Svit nije bez grijeha...
Pun je zla...
Loših stvari...
Loših djela...
I mi nemožemo pobić od toga...
Nažalost...
Al jednostavno,
takav je život...
Željeli mi to
ili ne...
Vaša blekasta Donald`a De Marco...
Za početak...Molin vas da me ne osuđujete šta pišen na onako sumoran i taman način...jednostavno volin tako pisat...i ako objavin nešto tako, nemojte odma mislit da san u kurcu, jer nisan...Jednostavno, Pawn me naučio da se veselin i najmanjin sitnicima...I to mi je ulipšalo život...Al da ne dužin..Napisat ću sad opet dvi pisme, šta ih je izbacila moja duša...E pa...
SIDIN...
U UČIONICI...
I GLEDAN...
GLEDAN KROZ PROZOR...
ZAOKUPLJENA SVOJIN
MISLIMA,
MENI TAKO ZANIMLJIVIM,
A NEKOM DRUGOM,
TAKO BEZVEZNIM...
NO, SVEJEDNO...
IZGUBLJENA U SVOM
VREMENU I PROSTORU,
GUBIM OSJEĆAJ
ZANIMLJIVOSTI PROFESORSKOG TUMAČENJA...
I TAKO...
GLEDAJUĆI,
KROZ PROZOR...
SKONTAN DA POGLED...
JUTROŠNJI POGLED NA SVITLO DANA...
NIJE PUNO OBEĆAVA U TON TRENUTKU...
BILO JE VEDRO I LIPO...
IAKO MALO PROHLADNO...
NO SADA...
KIŠA LIJE...
I MENI SAMO JOŠ VIŠE
ULIPŠAVA DOŽIVLJAJ OVOG
DANA...
MNOGI NE VOLE KIŠU...
NO KIŠA JE JEDAN
OD MOJIH PRIJATELJA...
JER...
OSTAVITE ME NA
KIŠI DA NE PLAČEN
SAMA....
NISAN TUŽNA...
NISAN...
SRITNA SAN...
JER SAN NAUČILA
CIJENIT ŽIVOT...
ZAHVALJUJUĆI PAWN-u...
ALI...
RADI SE SAMO O TOME
ŠTA VOLIN VAKO PISAT....
I TO ME VESELI...
JER SE JEDINO TAKO
I JEDINO TADA
OSIĆAN KA
PRAVA JA!!!!
I ova stvar je posvećena mome kumu...Iako on za to nezna, niti će ikad saznat...Al na meni je da se ispucan...Tako da...
WHEN I WAS IN DANGER OF LOSIN` U
I START THINKIN` HOW COULD I MAKE
U STAY NEXT 2 ME, NOT 2 LEAVE
ME...
I THOUGHT THAT I FIND THE WAY
AND I SAID LOT OF THINGS,
MOST OF THEM WEREN`T TRUE
AND I THOUGHT THAT I KEEP
U BY MY SIDE BY THESE
WORDS, BUT UNFORTUNATELY
I DID A HUGE MISTAKE...
AND I LOST U...
BUT I NEED U...
I HARDLY WAIT 2 C U...
AND NOW IT`S NOT
POSSIBLE & IT`S KILLIN` ME...
MY HEART IS
SCREAMING...I NEVER THOUGHT
THAT I COULD FEEL THIS
WAZ FOR U...BUT THERE
IS ONE OLD SENTENCE:
NEVER SAY NEVER!!!!
I TRULY HOPE U WILL COME BACK
2 ME ONE DAY...
FRIENDS???!!!
OR NOT...
Djelo mojih ruku,
djelo mojih snova,
u biti,
djelo kemiske,
jer oa piše,
tj.ostavlja trag
mojih besmislenih
misli...
Od mene nikad
ništa pametno,
znan pomoć drugima,
al ne i sebi,
zato jer je moj
najveći problem
PSIHA!!!
U biti,
mogu pomoć
samoj sebi,
al možda je
glavna prepreka,
to šta na neki
način, ne želin...
Previše san se navikla....
Na ovu tugu....
Bol...
TAmu...
Mračnost života
i misli...
Pesimizam...
Crninu...
I sad...
Kad bolje razmislin....
Nisan se navikla,
nego uživan....
Uživan u svemu
mračnome,
bolesnom,
morbidnom,
besmislenom,
prokletom,
bezdanom,
bezvremenom....
I uživam....
Uživam ponovo...
Raduje me...
I raduje ponovo...
No pitam se....
Ima li tome kraja
ili je to još
samo jedna,
prolazna
faza?!?!?!?!
P.S.Pawn sorry za ovo PONOVO.....
Ovo je napisano u naletu bisa....hehe