Motivacija vs. klik

petak , 03.03.2017.

Bok, ja sam Ana i ovisna sam o hrani. Tako nekako.

Sjedim na kauču i promatram svoj odraz u staklu vrata koja vode na terasu. Glava mi je neproporcionalno mala u odnosu na tijelo. Većina naslaga smjestila se u područje trbuha, još u samom početku, a onda se proširila na grudi, ruke, ramena, leđa, tek na kraju i u noge. ne mogu se dugo tako gledati. Frontalne odraze u ogledalu još mogu podnijeti, ali tek kad promatram svoje tijelo iz profila postaje sasvim svjesna koliko je izgublio oblik tijela i pretvorilo se u nedefinirani mekani oklop kojeg se toliko teško riješiti.

Bok, ja sam Ana i pokušvam se riješiti svoje ovisnosti o hrani.
Danas je peti dan kako sam... hm... gladna? Iako to u stvari nisam.
Danas je peti dan, a to je, nadam se, samo početak od niza dana kad se neću prepustiti potrebi da se prejedem.

Jeste li ikad naručili jumbo pizzu i pojeli je u jednom sjedenju sami odbacivši samo rubove?
Jeste li ikad uz to popili i dvije litre cole?
Jeste li ikad u McDonaldsu uzeli tri cheeseburgera i dva velika pomfrita samo za sebe?
Jeste li ikad sami uz film pojeli dvije vrećice čipsa, kikiriki i cijelo duplo pakiranje Jaffa keksa i sve to zalili sa litru i pol soka iz tetrapaka?

Ja jesam. Sve to. Mnogo puta. Isprva manje i rjeđe da bih kroz nekoliko godina došla do opisanih „menija“. I to uzastopnim danima.
Rijetko sam to radila promišljeno, trudila sam se izbjegavati takva prežderavanja, no ona su se ipak redovno događala. U nekom momentu tokom večeri pomislila bih na to kako mi se baš jede nešto fino (=nezdravo) i pokušavala sam otjerati tu pomisao, uvjeriti samu sebe da ne smijem to više raditi, pokušavala se podsjetiti na prethodnu večer kad od pritiska sve te hrane u želucu nisam mogola satima zaspati, ali nije bilo pomoći. Uspjela bih taj poriv odgoditi za pola sata, sat vremena i onda bih samu sebe zatekla kako navlačim jaknu i tražim novčanik.

Prepoznala sam taj obrazac ponašanja nedavno, kada sam čitala članke koji se bave opsesivnim prejedanjem. Zanimljiva je to tema kojoj bih rado posvetila čitav post, neki drugi put.


Ne vjerujem u motivacijske liste.
Nebrojeno mnogo puta sam i sama sastavila svoju. Za širokim spektrom razloga. Nekad sam imala čak i foldere u koje sam spremala slike odjeće koju bih mogla nositi da smršavim. Nisam se nikad zamišljala kao mršavicu u provokativnim krpicama, htjela sam samo pravo na stil, priliku da ono kako izgledam bude, naravno u mjeri u kojoj je to moguće, odraz onoga kakva jesam.
Pokušavala sam se motivirati ljubavnim odnosima, prijateljskim odnosima, profesionalnim odnosima.
Naposljetku, došlo je s godinama, pokušavala sam se motivirati zdravljem.
Nije išlo.

Prije nekoliko tjedana odlučila sam ponovno pokušati s tom nesretnom motivacijom.
U lipnju planiram putovanje u Berlin. Obožavam putovanja i prije sam puno putovala i uvijek sam bila jedna od onih osoba koje vole od jutra do mraka biti u obilascima. U međuvremenu, putovanja su mi postala problem. Neugodno mi prelijevati se na susjedno mjesto u autobusu, neugodno mi je pojavljivati se na fotografijama, neugodno mi je stajati i loviti zrak nakon šetnje od 200 metara.

Pokušala sam razmišljati ovako (ta ideja pala mi je na um negdje početkom veljače):
Ako svaki tjedan skinem do jednu kilu, u vrijeme Berlina mogla bih imati 20 kila manje.
Pokušavala sam nekoliko tjedana, ali nije išlo.
Zapisivala sam svaki dan što bih pojela i proučavala to na tjednoj bazi. Bodrila samu samu sebe govoreći da nije strašno jedan dan zabrljati. Pa ni dva, ni tri. I tako dan za danom sve dok moja statistika ne bi pokazala da se u tjedan dana prejedanju nisam predala samo jedan dan.


Ne znam što se dogodilo u ponedjeljak. Čak se, eto, i poklopilo da je bio ponedjeljak kad je počela.
Jednostavno sam dočekala večer, a da nisam osjetila potrebu da se prejedem
U utorak sam u večernjim satima planirala odlazak u trgovinu maštareći o lazanjama, onim velikim od jednog kilograma, i smišljala što bih uzela uz to. Iznenadio me neočekivani posjet prijatelja koji me neplanski spriječio u toj namjeri.
U srijedu sam imala kasnovečernji dogovor pomoću kojeg sam izbjegla razmišljanje o hrani.
U četvrtak sam popodnevnu kavu zamijenila za večernje piće kako bih ponovila srijedu.
I stigao je petak.
Peti dan.
Današnji dan.

Već se osjećam lakše iako obroci koje sam konzumirala od ponedjeljka nisu bili niti lagani, niti odmjereni, niti dijetalni. Bili su to jednostavno obroci osobe koja jede koliko osjeća da joj treba, a pritom ne brine hoće li nabaciti kilu-dvije. No za mene, već je i to bio napredak.

Odlučila sam otići korak dalje pa sam nakon posla svratila u kupovinu po namirnice za danas i vikend. Piletina, jaja, svježi sir, povrće. Pokušat ću.

I dalje ne znam što se točno dogodilo u ponedjeljak niti koliko će ova promjena trajati.
Sebi to opisujem kao KLIK.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se