flowergirl

utorak, 27.03.2007.

Žuljaju me "cipele"

O čemu pravi blogeri ne pišu. Naposlijetku sam kupila nove zimske cipele. Na posljednjoj rasprodaji. Frendica i ja smo nedjeljno jutro provele smrzavajući se oko sat i pol ispred Tvornice. Pri ulasku gotovo da smo i dobro prošle (više sam plavih fleka iznijela na svojoj prvoj brucošijadi). Moja je mama presretna što sam ipak kupila nove cipele (jer se grozi mojih starih), a niti ja nisam sasvim nesretna jer se pokazalo da ipak postoje cipele u koje stanu moji ortopedski ulošci. Nego, pitam se bi li se trebala zabrinuti jer sam prešla u svijet onih koji hrle na rasprodaje, tuku se za snižene artikle (kao što ste mogli gledati na TV-u) itd. Ipak, još uvijek nisam jedna od onih koje su tu nedjelju povele svoje muževe i dječicu u šoping, ili svog minijaturnog psa u cekeru. Znači ima još nade za mene.
Btw. valjda je i ovaj pes na slici bio nedavno u šopingu :)

Girl's best friend. Ima par dana kako me na putu na faks tu u kvartu susreo srednje velik, smeđi pas. Jedan od onih koji, kad im se obratite, krenu za vama i ne puštaju vas. Tek na drugoj ulici smo se razišli. Zna on da ja više nemam psa. Zna i da bi mama bila "presretna" da ga posvojim. A vjerojatno zna i da još par godina neću imati drugog psa. Takve životinje su intuitivna bića. Sva sreća da je imao nekakvu ogrlicu oko vrata zbog čega nagađam da je vjerojatno iz obližnjeg sela (u susjedstvu još imamo kućice s kokošima i povrtnjacima).

Vijest tjedna. Neki dan čitam u novinama kako je policijac pronašao nečiji novac i ostavio ga na policiji. Ma zamisli! Ima još poštenih policajaca! Novinari su danas previše okupirani trivijalnim temama, a da bi novinske stupce punili pravim vijestima. Iako podržavam onu ideju da uz crnu kroniku treba imati i bijelu te da nije sve u senzacionalističkim naslovima, mislim da ovo nije bilo objavljeno s tom nakanom. Postali smo zemlja u kojoj je valjda prirodno čuditi se kad netko učini nešto pošteno. Ionako svi kradu i varaju, od političara do kumice na placu. Možda je zaista tako, a ne samo u glavama ljudi?? Nadam se da ne.

Što bi bilo, kad bi bilo...? Po ne znam koji put sam se zapitala što bi bilo da sam upisala npr. neki drugi faks. Odnosno, nisam li trebala ići linijom manjeg otpora kao mnoge moje prijateljice/kolegice i upisati nešto gdje bih imala pregršt vremena za sebe, druge ljude, jezike, putovanja, sport, zabavu, kreativnost... A ne ovako: sad kad zbrojim proteklih par godina života zapravo mi nije žao žrtve i apstinencije, a i kad bih se vratila unatrag vjerojatno bih upisala još više predmeta i još više učila u nadi da ću nakon diplome sve nadoknaditi, ali opet: pitam se što reći na idućoj godišnjici mature - još sam u srednjoj školi bila lame u očima mnogih, a sad će me valjda smatrati još jadnijom. Doduše, kaže moj tata: vidjet ćeš hoće li one naći posao kad diplomiraju i kako će biti plaćene. Tj. isplatit će se. Nadam se ubrzo :)

Nešto novo. Upoznala sam jednog zanimljivog kolegu. Toliko zanimljivog da u menzi nisam niti primijetila kolače (mislim da mi se to nikad do sada nije dogodilo). Nažalost, mlađi je od mene dvije i pol godine. Još mlađi od mog bivšeg, na kojeg me - usput budi rečeno - malo podsjeća. Koji je - usput budi rečeno - zaslužan za moju paranoju po pitanju starosnih razlika. Ipak, iako 2.5 godine mlađi, vrlo je vjerojatno emocionalno zreliji od mene. Tko, uostalom, nije? (Ovo je bilo retoričko pitanje.)

Pozdrav do idućeg čitanja

Flowergirl

27.03.2007. u 14:37 • 5 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 19.03.2007.

Ništa novo

Svašta mi se događa u zadnje vrijeme. Stvarno mi nije dosadno, ne mogu se požaliti.

Ipak, na ovo vam se moram požaliti:
- Užasno sam se ulijenila. Morala bih se primiti učenja, pod hitno.
- Moja je budućnost i dalje neizvjesna. Ja bih na stručnu praksu i postdiplomski nakon diplome, ali i jedno i drugo još je totalno neizvjesno, u području nevjerojatnog.
- I dalje robujem prošlosti. Kažu da vrijeme liječi sve rane. Za 80 godina sigurno. Ipak, barem sam prestala žaliti da se ne mogu vratiti u prošlost :)

Neke mudre spoznaje moje stvarnosti:
- Neke stvari jednostavno neće kako ja hoću. Uz najbolje namjere, najjače argumente i uvjerenje da dobro uvijek pobjeđuje, i dalje se nalazim u filmu u kojem negativac na kraju ustaje iz pepela i odnosi pobjedu.
- Neke druge stvari ispadnu puno bolje nego što smo očekivali. Ušla sam u jednu udrugu sa sumnjama, razočarala se malo (jer nisam baš puno niti očekivala), uvredila se prilično, naživcira se više puta i kad sam najmanje očekivala - shvatila da se sasvim dobro zabavljam tamo :)

Još neke nove okupacije:
- Idem na tečaj talijanskog. Io mi chiamo Flowergirl je otprilike jedna od rijetkih rečenica koje sam do sada usvojila.
- Nadoknađujem rupe u stručnom znanju. Ulažem u sebe :) Eto, ipak nije da ne radim niš za faks.

Do idućeg čitanja kada ću, nadam se, imati neku pametniju temu

Pusa od Flowergirl

19.03.2007. u 13:13 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.03.2007.

Mučnine, trudnoće, vjenčanja

Noćas sam sanjala nešto sasvim ludo. Da sam trudna. Razgovaram s bivšim dečkom. On želi da se vjenčamo. Znam da naša okolina to očekuje, ali prekinuli smo, kud bi došli da se vjenčamo... Onda razmislim o svemu tome i zaključim da ipak ima nade za nas, da ga još volim.

Ovo dobijete kad u kratko vrijeme posjetite Dane mode, ljepote i vjenčanja, sa svojom mamom (!) raspravljate o bivšem (niječući da vam se sviđao) i još pored toga svakodnevno pratite njemačke sapunice.

Kako god da bilo, nekad sam mislila da me neplanirana trudnoća (iako smatram da mi se to ne bi dogodilo, jer takve se stvari ne dogode samo tako) ne bi potaknula ni u ludilu na brak jer mi se to nije činilo kao dovoljno dobar razlog. S vremenom sam shvatila da je to prilično sebičan stav jer dijete treba i svog oca. A ako vam se dijete "dogodilo" s dečkom s kojim baš i ne možete zamisliti svoju budućnost, što uopće radite s tim tipom? Jao, kakve su to priče... Sva sreća da se radilo samo o snu.

Uglavnom, bila sam na Danima mode, ljepote i vjenčanja. Osjetite li ikada potrebu da odete tamo, a ne otvarate solarij, frizerski salon i niste opsjednuti lakom za nokte, nemojte. Osobito ne ako vama ili nekom vašem predstoji vjenčanje. Novac bačen u vjetar.

Otklanjajući i posljednje tragove srama, moram priznati da smo frendica i ja išle tamo upravo radi onog zadnjeg, Dana vjenčanja. Kažu da curice još od malena sanjaju o svom vjenčanju. Kao curica nisam baš o tome sanjala, ali danas imam prilično dobru predodžbu. Kad bolje razmislim, svadbe su stvarno izvanredna zbivanja: sve se vrti oko lijepih haljina, cvijeća i kolača. I darova. Kao jedna velika rođendanska proslava.

Već smo smislile da ćemo, ukoliko naletimo na nekog poznatog, obrazložiti da nam treba inspiracija za organizaciju iduće godišnjice mature. Na kraju se ispostavilo da se radi i o Danima mode i ljepote pa nam nije trebao taj alibi. A i nije bilo baš puno posjetitelja tako da smo samo dvoje poznatih ljudi uspjele susresti.

Negdje između Dana vjenčanja i noćne more o mojoj trudnoći otkrila sam nešto istovremeno zabrinjavajuće i utješno: jedna od mojih boljih prijateljica ima sasvim drugi pogled na svijet u usporedbi sa mnom. Zabrinjavajuće jer mi je teško poštivati njeno mišljenje, kao što mi je teško obrazlagati vlastito. Ipak, dijelom je i utješno jer nam se nikad neće svidjeti isti tip: za nju bi noćna mora bio onaj koji se s 25 godina još uvijek čuva za brak ("luzer"), odlazi na prosvjede boraca za prava životinja ili voli narodne nošnje dovoljno da bi se u tome ženio... Sve što je meni kul. Da mi je znati zašto se onda sa mnom druži? Zaista, zašto?

12.03.2007. u 23:11 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 03.03.2007.

Kad narastem bit ću televizor

Mogli ste već naslutiti da mi se prošlih dana pokvario televizor. Kako se to dogodilo uoči vikenda, a i dostava novog aparata traje, bili smo 5 dana TV-free-zona. I moram reći da sam samo u subotu popodne u vrijeme Gilmorica malo požalila zbog toga. Izuzmemo li taj trenutak slabosti, gotovo da mi je bilo drago.

Sjećam se da sam se u srednjoj školi priključila debatnom klubu pri čemu mi je osnovna motivacija bila prilika da me drugi čuju, da me saslušaju do kraja, doduše ne jer ih zanima, nego jer su to pravila "igre". Jer doma sam se uvijek morala nadmetati za takvu pozornost. Kad je tata u pitanju nadmetala sam se s televizijskim programom, osobito vijestima.

18:00 Serbus Zagreb
18:45 RTL vijesti
19:00 neke druge vijesti, panorama ili sl.
19:30 Dnevnik
20:00+ cjelovečernji politički program

Naravno, i radio je uzeo svoj dio pozornosti, informativne emisije 100-jedinice i tome slično. Pa i novine su na listi prioriteta bile iznad mene.

S godinama sam stekla dojam da je ovisnost o medijima izgubila na intenzitetu. Ali zato je primjerice za ručkom (koji je u normalnim obiteljima prilika za razgovor) diskusija o salati, krumpiru, sutrašnjem ručku ili opet neka vijest na TV-u (koji je i tom prilikom gotovo uvijek uključen) često znala prekinuti moj govor, moj slijed misli i veliku potrebu da se zbog nečega izjadam ili da ispričam najnovije dogodovštine. U međuvremenu mi je jasno da moje teme mojim roditeljima jednostavno nisu zanimljive i da imaju koncentraciju vinske mušice, ali nedostatak obzirnosti koja podrazumijeva da barem pokušaš odglumiti da sugovornika slušaš i da te zanima je poražavajući.

Dok sam kao tinejdžerka gledala Parlaonicu na HRT-u, kad god bi pustili špicu "Kad narastem bit ću televizor" pomislila sam kakav je to glupi tekst. Prošlo je dosta godina prije nego sam toj rečenici uspjela pridružiti bilo kakav smisao. Sve do onoga dana kada je naš svećenik u propovijedi ispričao priču o tati koji dolazi s posla i još prije nego se obrati ukućanima i opere ruke sjeda pred televizor. Djevojčica mu brizne u plač. Pitaju je što joj je, a ona kaže: "Ja bih htjela biti televizor! Onda bi me tata volio!"

Uglavnom, sad kad je crknuo taj naš televizor, par smo dana funkcionirali kao normalna familija. Nakon što je novi uređaj dostavljen, brzo sam vraćena u stvarnost. Već iste večeri bilo je neko vrlo, vrlo, vrlo, vrlo važno Otvoreno i nije bilo medijskog prostora za mene.

Ili primjerice jučer. Stigla je kvalifikacijska rang-lista za tečaj za koji se prijavilo preko 200 ljudi, a ja dijelim prvo mjesto s dvojicom. Isplatilo mi se ustajanje u 4:30 (nakon jedva četiri sata sna) i analitički pristup kvalifikacijskim zadacima. Potrčim ja u dnevnu sobu da podijelim svoju radost i ponos s mamom i tatom, na TV-u reklama. "Da vam kažem jednu dobru vijest." Nemaju vremena. Sad će pitanje za pola milijuna na Milijunašu. "Ali sad su reklame!" Da, ali baš su pri kraju.

Nakon toga sam se ohladila. Da nazovem nekog? Shvatila sam da nemam koga. Frendica koja se isto prijavljivala prošla je nešto slabije pa joj ne bih nabijala na nos da sam prva.

I jutros opet slična priča...Doduše mama je protestirala dajući tati do znanja da me mora poslušati. Taj prokleti TV program!

Sve mi se čini da ja nikad neću narasti dovoljno da postanem televizor.

03.03.2007. u 10:27 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen