With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl

ponedjeljak, 26.02.2007.

Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora

1. Na računalu pregledajte svoje stare DVD-ove.
2. Učlanite se u više obližnjih videoteka. Ne želite da blagajnik/blagajnica pomisli da ste ovisnik.
3. Otiđite u kino. Rezervirajte ulaznice, ali za različite projekcije u više navrata i pod različitim imenima. Ne želite da blagajnik/blagajnica pomisli da ste ovisnik.
4. Surfajte po Internetu. Posebnu pozornost obratite na home-made filmiće na Youtubeu, proučite filmska prostranstva na imdb.com i posjetite arhive sadržaja vaših omiljenih serija.
5. Pročitajte TV-program od "korica" do "korica".
6. Odaberite svoje favorite za ovogodišnju dodjelu Oscara, Emmyja i Zlatnih malina.
7. Napišite scenarij za film koji ste oduvijek željeli pogledati.
8. Ukoliko imate kameru, snimajte ukućane. Potaknite ih na svađu i vratolomije.
9. Posjetite neku od dobro upućenih susjeda. Neka vam ispriča što sve ima novog u susjedstvu. Nećete ni primijetiti da ste preskočili svoju omiljenu sapunicu.
10. Ako vam nakon svega navedenog još uvijek nisu dostavili novi televizor, imate ozbiljan problem.

četvrtak, 22.02.2007.

Zašto sam Flowergirl?

Bilo je to tamo negdje u srpnju 2006. Prilično sam sigurna da je to za sada najgori mjesec mog mladog života, a što me tada točno nagnalo da otvorim blog ispričat ću vam nekom drugom prilikom. Za ovu priču trebate jedino znati da sam tada bila jako, jako tužna. I zato sam zapravo željela biti Supergirl. Znate, kao u onoj pjesmi: And then she'd say, it's Ok, I got lost on the way but I'm a supergirl, and supergirls don't cry.

No kako to obično bude, neka druga Supergirl već je imala svoj blog. Moj je drugi izbor bio Flowergirl. Ne znam više zašto točno, jednostavno mi se svidjelo. Mislim da sam oduvijek jako voljela cvijeće, iako se radi o prilično besperspektivnoj ljubavi budući da svaka biljka osuđena na moju brigu ubrzo ugine. S vremenom sam shvatila da je Flowergirl zapravo naziv za djevojčicu s cvijećem koja na vjenčanjima sipa latice, kod nas često pogrešno nazivana djeverušom.

Da uz Flowergirl kao naslov bloga mora ići "With flowers in my hair" odmah mi je bilo jasno. Tu sam pjesmu čula po prvi put istog ljeta i sasvim sam se uživjela u riječi. Toliko da sam je nadopunila s još pet strofa. Gotovo u istoj mjeri kao što se mogu uživjeti i u posljednju pjesmu Sandi Thom, "Lonely girl". Kasnije sam istražila što stoji iza "With flowers in my hair" (odnosno "I Wish I Was a Punk Rocker with Flowers in my Hair"). Autorici primjerice predbacuju da je vrlo ironično žaliti za vremenima koja opisuje riječima "computers were still scary" i "the super-info highway was still drifting out in space" budući da je karijeru započela upravo zahvaljujući Internetu. Iskreno, mislim da niti sama nisam daleko od te ironije, čak bih rekla licemjerja jer se potpuno slažem s njom, a opet bez računala i Interneta za mene nema ništa, profesionalno i privatno.

Druga veća zamjerka istoj pjesmi je nespojivost punkera i hipija. I dok se ovaj oksimoron opravdava postojanjem hipipunkera, moj život vrvi oksimoronima koje teško opravdavam. Tekst su do kraja secirali osvrćući se na svaku najmanju nelogičnost, čak joj zamjeraju i naslov koji bi zapravo trebao glasiti "I Wish I Were a Punk Rocker". Već duže vrijeme osjećam kao da i mene tako seciraju. I ne baš s dobrim namjerama. Hvala Filozofici na štafeti. Predajem je Mary, Pegy i Runu (ako ga stigne vijest u Nigeru).

četvrtak, 15.02.2007.

Svi moji dečki - epilog

Vrijeme je učinilo svoje.

Bivši valjda nikad nije odgovarao mojim kriterijima, samo što sam danas toga svjesna. Zaboravila sam njegovu netaktičnost i bezosjećajnost. Danas ga žalim zbog životnih razočaranja koja je podnio. Voljela bih mu pomoći, a opet, nadam se da ima ljudi koji će to učiniti umjesto mene.

Franc i ja nismo više prijatelji, otišli smo svatko svojim putem i izgubili kontakt. Sretnem ga svakih par mjeseci, pozdravimo se, ali to je to. Pa i što da mu drugo kažem kad je u međuvremenu za mene stranac? Stranac kojem na neki način zavidim jer je (možda prerano, ali ipak) okončao svoju životnu potragu za srodnom dušom.

Tomislav nije ništa naučio na primjeru svog prijatelja. Naime, u međuvremenu je i on uplovio u bračne vode zahvaljujući neplaniranoj trudnoći.

Romana isto više ne viđam. Iskreno, trebalo mi je par dana da se sjetim kako se dečko uopće zvao, tako da poznanstvo s njim izgleda nije ostavilo direktne posljedice na meni. Ali one indirektne koje nalažu pojačan oprez kad god upoznajem nekog vrlo uglađenog tipa ostaju zauvijek.

Darko mi je i danas dobar prijatelj, a ima dobrih izgleda da to ostane i nakon što se maknem s faksa. Ima skroz normalnu i simpatičnu curu, a i ona koju je imao u međuvremenu naišla je na moje potpuno odobravanje. Eto, bar on uči na pogreškama.

Feliks je naposljetku prebolio Luciju. Trebalo mu je samo tri godine. Sad ima curu koja ga voli i cijeni.

Marko C je prapovijest. Faks je zapustio jer su mu sad neke druge stvari važnije: posao, novac, tko bi znao što sve ne. Ima li curu? Ne znam i baš me briga. Je li sretan? Ne znam, znajući kako je ambiciozan bio pretpostavljam da ga izjedaju kompleksi. I žalim ga malo zbog toga.

Lucija i Marko C nikad nisu prohodali. I njezin se fan klub raspao.

Florijan me nakon nekog vremena počeo pozdravljati, ali ništa više od toga. Ako je gužva na hodniku nastojim ga previdjeti, ako baš ne ide, pozdravim ga. Jednom sam čak pokušala razgovarati s njim, nije se dao. Viđam ga s jednom kolegicom i pitam se u kakvim su odnosima. Znatiželja, što mogu.

Hrvoja rijetko viđam. Vjerojatno nikada neće imati priliku upropastiti svoju idealiziranu sliku u mojim očima.

I naravno, Dražen. Moj prijatelj. Frend prema kojem nisam sasvim poštena, nije on kriv što sam ja zbunjena. Frend za kojeg nisam sigurna hoće li to ostati.

Lucija i ja smo, suprotno očekivanjima, super frendice. Dugoročno. Promijenila se. Ponekad mi se čini da bi bilo bolje za nju da je više ona stara.

Što mi je smiješno? Danas baš ništa. Nakon deset stranica, šest poglavlja, četiri godine analize muško-ženskih odnosa nisam ni blizu happy-endu, a čini mi se da nisam niti puno pametnija. Nadam se da ste se barem vi nasmijali koji put čitajući o mojim "iskustvima".

Što osjećam? Prevelik dio svoga vijeka provela sam solo da bih osjećala veliko razočaranje zbog toga. U užurbano i obično doba godine ne stignem niti pomisliti da mi nešto u životu nedostaje. Doduše, kad vidim neke parove, zapitam se zašto pojedincima to polazi za rukom, a meni ne. Ne čini mi se logičnim, još manje poštenim. Lagala bih da kažem da mi ne fali netko kome je ipak stalo malo više. Richard Gere bi to dobro znao izraziti:

Što se pitam? Pitam se što to ne valja sa mnom. Pa dobro, trebalo bi mnogo kozmetike i nešto fotošopiranja da me postave uz bok sjajnim glumicama, pjevačicama i manekenkama. No iako nisam fotogenična, ipak nemam nos Jadranke Đokić (inače sve najbolje o njoj) niti usne Vjekoslave Bach (nije ona kriva, kriv je silikon). Možda je problem u karakteru? Ili sam preuspješna? Teško bi mi bilo u to povjerovati. Mislim da je odgovor najbliži istini sljedeći: mojim kriterijima mnogi nisu dorasli, a oni koji jesu prepametni su da ne bi shvatili koliko sam "mixed up, messed up". Mudri dečki takve stvari nanjuše. Iako to i nije teško kad su moji valjda najveći životni strahovi strah od vezanja i strah od samoće.


Što sad? Pa ništa. Nakon oženjenih, zaručenih i zauzetih, nakon žaljenja jer osjećajni, nježni i pažljivi već imaju dečka, nakon spoznaje da ima onih koji su predobri za mene i onih koji si previše dozvoljavaju, nakon savršenih stranaca koje nikad nisam upoznala i prijatelja koji su presusretljivi valjda dolazi još nešto. Nešto što nije tragično i komično, nezrelo i necivilizirano, nedorečeno i zbunjujuće. I dok ima nade da dođe i to vrijeme, zapravo nemam ništa protiv ovog gdje sada stojim. Na kraju ipak imam svoje prijateljice, naviku raditi sama ono za što ne nađem društvo, obveze za koje se nadam da će ih biti manje i hobije za koje se nadam da će ih biti više. Pa i probleme s kojima sam se i do sada nosila bez muške asistencije.

srijeda, 14.02.2007.

I opet Valentinovo

Sretno Valentinovo svima sretno zaljubljenima, a još sretnije onima koji to nisu.

ponedjeljak, 12.02.2007.

Svi moji dečki VI

Hrvoja sam prvi put primijetila prije dvije i pol godine. Jako visok, jako plav, jako zgodan, barem ako mene pitate. Budući da je na mom smjeru, često sam ga susretala, ali kako nas nitko nije predstavio, nismo komunicirali. Poneki put bih ga pozdravila na hodniku, međutim ili sam bila pretiha ili je on jednostavno previsok pa slabije čuje nas ovdje dolje - nije mi odgovorio.

S vremenom sam poznavala sve njegove prijatelje, saznala otkud je i u kojem je domu. Drugim riječima, i dalje niti sam s njim imala veze niti sam išta znala o njemu. I onda sam se jednog dana odvažila i jednostavno ga zapitala nešto u vezi faksa. Nije mi bilo jasno niti kako sam došla do njega, dok sam govorila činilo mi se kao da mjesečarim, a nakon okončanog razgovora sve mi je bilo u magli iako se tek dogodilo. Podsjetite me, koliko ja ono imam godina?

Drugom prilikom završila sam slučajno u menzi na ručku s njim i njegovim prijateljima. Učinio mi se strašno pametnim, a sama sam jedva prozborila par riječi. Pitala sam se nije li to o čemu priča zapravo moje područje i zašto ja ne znam skoro ništa o tome. Tada sam po prvi put pomislila kako je vjerojatno predobar za mene.

Nakon toga sve je krenulo nekim čudnim putem. Makar "krenulo" nije prava riječ za to. Vratila sam se desetak godina unatrag s obzirom na emocionalnu i ostalu zrelost i prestala ga pozdravljati. Dijelom jer sam tu i tamo, čini se, opet bila pretiha, dijelom jer se u meni probudila ona plahost i neugoda za koju sam mislila da sam je pokopala negdje u osnovnoj školi. Obaranje pogleda i gledanje u drugu stranu u njegovoj neposrednoj blizini zaista ne ide u prilog mojoj inteligenciji. Pitat ću još jednom: koliko ja ono imam godina?

Prije pola godine vidjela sam ga s curom. Odlučila sam biti ravnodušna prema toj spoznaji, imala sam u to vrijeme ionako dosta drugih problema. Zapravo sam upravo to i mogla očekivati (ili pak zaručnički ili vjenčani prsten). Kad sam zadnji put provjeravala stanje, još uvijek su bili skupa.

Srela sam ga prije par dana. Pozdravila. Priupitala nešto, saslušala ga, komentirala nešto. Kao da je to najnormalnija stvar i kao da se nikad nisam ponašala čudno. Možda sam u međuvremenu ipak dorasla svojim godinama i možda je sve ostalo davna prošlost. Dobro, još uvijek ne dovoljno davna s obzirom na to koliko je brutalno neugodna.

S Draženom je situacija bila slična: i on mi se svidio na prvi pogled, i on mi se činio prepametnim, susreti s njim također su bili stres. Ali onda sam otvorila oči.

Ruku na srce, on je super tip. I ima dovoljno potencijala da jednog dana preraste u muškarca koji bi odgovarao svim mojim kriterijima - samo da se s deizma prebaci na teizam, poradi na emancipaciji, aktivizmu i društvenoj kritici, da se ponekad uzruja radi Bandića i u sebi prepozna ljubitelja životinja... Dobro, ovo bi bio prezahtjevan make-over, a ja se uostalom protivim radikalnom preodgajanju drugih ili pak ne vjerujem (osim u rijetkim slučajevima) da se ljudi mogu bitno promijeniti. S druge strane, da se i promjeni, ne znam bi li to išta mijenjalo moje osjećaje.

Ponekad me brine zašto neke stvari radimo zajedno: da pitam, on bi sa mnom na sve izložbe, koncerte, sajmove i druga događanja, čak mi se čini da se ne bi niti najmanje zabrinuo da ga pozovem da ide sa mnom na sajam vjenčanja. Zato u posljednje vrijeme izbjegavam zvati ga, ali kad on pozove mene, opet idemo zajedno. I iako neke stvari više volim obaviti sama, zapravo sam vrlo zahvalna na njegovom društvu. Kao što sam mu zahvalna što me tijekom prošle godine na faksu gurao da radim i objašnjavao neke stvari koje su me izluđivale. Iako mi se i tada činilo da se previše trudi oko mene.

Lucija voli reći "onaj tvoj s velikim plavim očima" zbog čega se obično uhvatim za glavu. Smatram ga prijateljem, ali se istovremeno bojim da bi mogao doći dan kad će zaključiti da među nama ima nešto više i ta me misao ispunjava panikom. Zašto si ne nađe neke muške prijatelje s kojima će raditi to što sa mnom radi, zašto si ne nađe curu s kojom će raditi to što sa mnom radi, itd. I ovdje se vjerojatno opet radi o iracionalnim strahovima i neciviliziranim obrambenim mehanizmima što me dovodi do zaključka da nije problem u tome što on misli ili bi mogao pomisliti, nego u meni...


(Epilog slijedi uskoro)

petak, 09.02.2007.

Svi moji dečki V

Svanula je treća akademska godina i donijela moj prvi društveni predmet, jedan od najdražih mi predmeta uopće na ovom faksu. Zbog njega sam se zapitala nisam li trebala upisati drugi fakultet, zamislila se nad svijetom oko sebe, promijenila neke navike. Jedan od rjeđih predmeta za koje mogu reći da nisam izostala baš niti jedan jedini sat, a nakon svakog predavanja osjećala sam se bolje nego prije.

Kako to obično bude na društvenim predmetima, susretala sam tamo ljude koje tijekom tjedna ne susrećem jer nemamo zajedničkih predavanja. Tako je bilo i s Florijanom.

Upoznala sam ga površno krajem osnovne. Tada sam ga zadnji put vidjela sve do prve godine faksa: pozdravio me, no nisam ga se sjećala pa me morao podsjetiti tko je i otkud se znamo. Tko bi, uostalom, popamtio sve ljude koje je poznavao tijekom osnovne?

Silom prilika, na drugoj smo godini završili skupa u grupi. To je bio poticaj da svoje razgovore proširimo s "Bok! Kako si? Dobro." Jednom smo tako sjedili u knjižnici i učili matematiku. Pitao me znam li što znači neka formula. Nisam znala. Ponosno mi je objasnio što znači i kako se to moralo znati kod njegovog bivšeg profesora. Zatim me pitao neki teorem. Nisam znala o čemu se radi jer tu matematiku nisam još položila. Naravno, i to se moralo znati.

I inače je bio dosta prepotentan. Napuhan. Frendica iz osnovne pričala je da joj se, kad god se sretnu, pohvali kako mu dobro ide faks i kako sve polaže bez problema. Ja to zovem liječenjem kompleksa. Očito nikad nije prežalio da je umjesto gimnazije upisao stručnu srednju školu, znao bi reći nešto u stilu da se tamo nije mogao iskazati.

Ipak, kako mi je s vremenom djelovao skromnijim, nisam ga izbjegavala. Bilo je i praktično što je živio blizu mene - čini mi se da smo par puta skupa išli na vožnju biciklima. Sjećam se dobro jedne vožnje. Izgleda da sam bila preotvorena taj dan, razgovarala sam s njim o obiteljskim stvarima i planovima za budućnost. To ga je valjda potaknulo da s osobnog prijeđemo na još osobnije. Naime, zanimalo ga je moje mišljenje o seksu prije braka. Da, on je vjernik, ali zar zaista mislim čekati s tim do braka? Pa koji je smisao toga? Ne sjećam se jesam li se upustila u diskusiju ili sam taj neugodni razgovor nastojala okončati. Nisam se mogla otarasiti misli da ima nekakav poseban motiv zašto gnjavi s tim.

Dogurali smo i do te treće godine kada smo se susretali samo jednom tjedno. I svaki put bi skupa išli doma. To mi je počelo ići strašno na živce. S jedne strane sve mi je manje odgovaralo njegovo društvo, s druge strane imala sam neki iracionalni strah da bi Hrvoje (koji mi se jako sviđao iako sam ga poznavala samo na daljinu) mogao krivo protumačiti moje odnose s Florijanom.

Bila sam te večeri skroz euforična nakon odličnog predavanja i nastojala sam sačuvati raspoloženje unatoč njegovom društvu. Pričala sam o kolokvijima, pripremama i sličnim nebitnim stvarima. Odjednom se razljutio. Da zašto moram pričati samo o faksu, zašto ne bih razgovarala s njim i o nečem drugom? Objasnila sam da s kolegama s faksa razgovaram o faksu misleći da će shvatiti da mi se uopće ne razgovara s njim, a još manje o osobnim interesima ili razmišljanjima. Predbacio mi je da sam užasno ukočena i kako ništa ne razumijem!

Nažalost, nije se dovoljno razljutio da ne bi i ubuduće skupa išli doma. Jedne večeri na povratku kući odlučio je izići na mojoj stanici. Baš kad sam htjela otići, obuhvatio me s leđa (kao u onim brutalnim filmovima, rukom oko vrata, kao da će me zadaviti) i poljubio u obraz. Iz zahvalnosti, kako je rekao, a zbog nečeg nebitnog što se dogodilo na faksu. S mučninom u želucu otišla sam doma.

Nema u tome ništa strašno, reći ćete. Možda vam je čak malo simpatično. No meni je to bila kap koja je prelila čašu. Uostalom, što očekivati od njega idući put? Jer bila bih zaista naivna ako bih nakon svega rekla da nema nikakvih namjera.

Do idućeg tjedna osmislila sam "strategiju": nakon predavanja ću pobjeći sama doma. Čak sam sjela i u zadnje redove što je bila prilična žrtva budući da je otraga bučno. Dobro, i nije neka strategija, prije kukavički plan. I taj mi je plan poremetila frendica koja me zamolila da je pričekam, a morala je još nešto obaviti. Pričekala sam je u ženskom WC-u (sigurna zona!). Baš kad smo izlazile iz faksa, ispred sebe sam u staklenim vratima vidjela Florijanov odraz. Pomislila sam na onu priču sa stupom soli i odlučila da se neću okrenuti. Pritrčao nam je. Uporno sam šutjela. Pitao je ljutim li se. "Da", rekla sam, "neoprostivo, nepovratno i neizmjerno!"

Ušao je u tramvaj na druga vrata. Otada na dalje smo se izbjegavali.

Iskreno, bila sam prezadovoljna ishodom. Riješila sam ga se. Ipak, brinulo me zašto sam tako okrutno zadovoljna. I nisam li sad sama u ulozi Marka C, ulozi koja mi se iz druge perspektive nije niti najmanje svidjela?

(Nastavlja se)

utorak, 06.02.2007.

Svi moji dečki IV

Bilanca nakon godinu i pol: jedan oženjen, jedan zaručen, jedan zauzet, barem jedan peder. Reći ćete: na svojim sam pogreškama sad sigurno naučila dovoljno. I zaista, Marko C je bio savršen.

Prije svega, slobodan i hetero. Zgodan dečko: visok, smeđa kosa i plave oči - na tu kombinaciju cure gotovo uvijek padaju. Pametan: s lakoćom je shvaćao i teže gradivo, ispite polagao bez puno sjedenja za knjigom, a zadatke rješavao originalno i spretno. Ludo zabavan: pravi komedijaš, sjećam se kako su i najdosadnija predavanja tijekom kojih sam pored njega sjedila brzo prolazila. Štoviše, kad danas u knjižnici vidim curice koje u muškom društvu histerično hihoću, pomislim najčešće "been there, done that" i kako nam takvi izljevi oduševljenja pod utjecajem hormona ne služe na ponos. No i to je dio odrastanja... shvatit će i one što još nisu.

Pamtim ga još iz srednje škole, s raznoraznih natjecanja. Rekla bih da se on mene ne sjeća, službeno smo se upoznali tek poslije mature. Kako su mnogi moji srednjoškolski prijatelji bili i njegovi, a i na faksu smo se uvijek kretali među istim ljudima, znali smo skupa provoditi vrijeme i izvan faksa. Za mene više nije bio samo kolega, niti samo prijatelj. Naravno, nisam mu to rekla.

Bila je to još jedna na Sljemenu provedena subota. Svi smo se okupili: Marko, Lucija, Lucijin fan klub, itd. Nakon Sljemena se išlo na Kaptol na pizzu. Toga dana u restoranu shvatila sam da Lucija i Marko imaju puno više zajedničkog nego on i ja. Reklo bi se, na istoj su valnoj duljini iako ga ja poznajem već dugo, dugo, a ona tek odnedavno nešto bolje, a dijelom i zahvaljujući meni. Pa jesi li čitala ovu knjigu, e kako ti se sviđa, daj mi preporuči neku... Pa ovo, pa ono. Čak je pohvalila i Stjepana, njegovog najboljeg prijatelja, dečka kojeg sam uvijek uzimala u obranu kada bi ga ona nazivala ograničenim i dosadnim fahidiotom.

Poslijepodne na povratku kući, Marko me iznenadio svojom živčanošću. Održao je u tramvaju monolog o tome kako ja njega uopće ne poznajem. Bio je skroz čudan i nisam razumjela otkud je sad to došlo. Ne poznajem ga? Pa ne poznaje ni on mene.

U to vrijeme Marko se pridružio Lucijinom fan klubu. Postao je jedan od onih mojih kolega koji su je obasipali pažnjom, komplimentima, dosjetkama, nasmijavali i zašprehavali. Neki više, neki manje. Kao što su neki od njih doprinijeli manje mom osjećaju manje vrijednosti, a neki više. Primjerice kolega koji je proveo cijelo jedno stajanje u redu za menzu (tada se kod nas čekalo jako dugo u redu) i pripadni ručak (ja sam i tada užasno sporo jela) nastojeći prekinuti svaku moju rečenicu upućenu Luciji jer on je sad tu da s njom razgovara.

Luciji baš i nije smetala Markova pozornost, kao što joj uostalom nije smetao niti cijeli fan klub. I to iako je znala da mi se Marko sviđa. Ali zato je meni smetalo. Jako. I smetala mi je njena pristojnost. Da se oko mene mota tip koji se sviđa mojoj prijateljici, pa koliko god to motanje bilo obično ili pomodno, pobjegla bih glavom bez obzira. Dobro, ja jesam čudna, ali ipak... Ne znam jesu li u to vrijeme ili pak ranije zahladili Lucijini i moji odnosi jer bilo je još toga što je davalo do znanja da se nećemo međusobno još dugo tolerirati. No svi smo se dalje družili. Kakva su to samo prijateljstva u kojima potpuno promijeniš mišljenje o drugoj osobi, a vaš odnos prividno ostane isti.

I opet smo se tako jednom Marko i ja našli u tramvaju. Komentirali stanje u zemlji, svijetu. Marko se po običaju zafrkavao, a u trenutku kada sam ga pokušala u znak odobravanja primiti za nadlakticu, izmaknuo se. Ili je možda tramvaj baš u tom trenutku usporio? Ne, mislim da nije u pitanju bila sila inercije, nego njegova mentalna sila. Izmaknuo se.

Toga sam ljeta otpisala Luciju. I dalje smo imale iste prijatelje, razgovarale normalno i prividno nesputano, o svemu i svačemu, o Marku i njegovim preostalim ispitima. No gdje nema povjerenja, nema ni prijateljstva. Neko vrijeme nakon toga odustala sam i od Marka. Ne sjećam se više kako i kada, jednostavno se dogodilo.

(Nastavlja se)

subota, 03.02.2007.

Svi moji dečki III

Idući na redu bio je Darko. Nije bio ni oženjen ni zaručen ni peder. Idealno!

I on je imao svog dugogodišnjeg najboljeg prijatelja, još iz srednjoškolskih dana - Feliksa. Bili su nerazdvojni, a kako je Feliks bio jedan od najvjernijih Lucijinih fanova, njih su se dvojica ubrajala u našu ekipu. Budući da je na pomolu bio moj 21. rođendan, trenutak internacionalne punoljetnosti (s izuzetkom Islanda), bilo je jasno da se to mora proslavit', a nikakve proslave ne bi bilo da ne dođe i ekipa s faksa.

Dan-dva prije proslave na koju bih pozvala i više ljudi da nisam već probila limit određen organizacijskim zahtjevima moje mame i kapacitetom našeg stana, stigne meni SMS od Darka: "Mogu li na tvoj rođendan povesti jednu curu?" Požutjela sam, pocrvenjela i pozelenjela prije nego sam se dohvatila telefona i nazvala Luciju. Ne, ona nije znala o kakvoj je curi riječ. Preostalo mi je da nazovem njega.

- Bok, Darko!
- Bok!
- Zovem te da pitam koga bi to doveo?
- Pa, jednu curu.
- Kakvu curu?
- Moju curu.
- Ahaaaaaa! Tvoju curu. A ona te ne pusti samog?
- Pa... Ne.
- Pa... Dobro. Onda je dovedi.

Daleko od toga da mi je njen dolazak smetao jer sam nešto naumila (bila sam slobodna od svake zle primisli), međutim nenadano povećanje broja gostiju neće oduševiti moju mamu (daleko od toga), a ujedno mi ne treba ljubakanje zaljubljenog para koji uključuje dečka koji mi se sviđa na mojoj rođendanskoj proslavi.

Tijekom dana saznala sam da će se pozivu odazvati i Marko C. Bila je to kompenzacija za ovakvo razočaranje. Nema veze što će Darko dovesti curu, glavno da dođe Marko! Tako sam se nastojala razvedriti. I pošlo mi je za rukom...

Došli su Feliks i Darko, donijeli poklone i curu, cura pristojna kažem ja, otprilike suprotno kaže Lucija. Na svu sreću došao je i Marko. Rođendan je prošao skroz u redu, nije bio neki ludi tulum jer za prave tulume nikad nisam imala previše potencijala, ali sve u svemu lijepo smo se proveli, a i torte je bilo po cijelom tepihu i šire.

Prolazili su dani i tjedni i baš negdje kad sam se već zapitala kako to Darko nikad ne povede svoju curu na faks i nisu li možda prekinuli, eto mi na oči sretnog para. Počeo on nju češće voditi sa sobom, ne samo na faks, nego primjerice i na Sljeme subotom (za bodove iz tjelesnog).

Te subote Medvednica je odisala svojom uobičajenom ljupkošću. Dakako, uspon i nije bio nešto što sam predobro podnosila jer sam od pola staze na dalje obično osjećala prilične posljedice svoje propale kondicije, no nije bilo izbora pa nije bilo ni predaje. Lucija i ja još nismo niti apsolvirale prvu polovicu staze kada su nam se Darko i njegova polovica priključili. Od tada na dalje postajali smo sve sporiji, sporiji nego očekivano budući da mu je cura imala još više problema nego mi same, ujedno i zbog zdravstvenih teškoća. No dobro, duge, spore šetnje šumom imaju, rekli bismo, i svojih prednosti: osim opažanja prirode tu je i jedinstvena prilika da bolje upoznamo svoje suputnike.

I upoznali smo ih. Prvenstveno nju. Ne bih ni uz najveće naprezanje mogla pohvaliti niti njezinu inteligenciju, niti izbor tema za razgovor, niti druge interese. Da me skoro oborilo s nogu te sam poželjela istovremeno otkotrljati se nizbrdo i potrčati uzbrdo kada je ocijenila koja aroma kondoma više peče otprilike ilustrira moje zgražanje, a koje očito i nije pretjerano subjektivno.

Ne sjećam se više niti kako smo preživjeli uspon, niti kako smo se vratili. Onako kroz maglu slutim da sam se prikopčala nekome od drugih kolega kada smo se vraćali i nabila popriličan tempo da bih izbjegla neugodno društvo. Kasnije sam se pitala zašto bih željela biti s tipom koji si je našao takvu curu i što bi to govorilo o meni.

Par mjeseci kasnije ta je veza pukla. Nisam više imala niti najmanjeg interesa za Darka i tako sve do onog trenutka kad se sa svojom bivšom opet pomirio. Onda im je veza opet pukla. Nakon toga nije bilo više mirenja iako mu je bivša razradila strategiju te između ostalog kumila Luciju da za nju posreduje. Za Lucijine (neuspješne) intervencije saznala sam, naravno, mnogo kasnije, između ostalog i zato jer su naši odnosi tada donekle zahladili zbog jednog drugog dečka.

(Nastavlja se)

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Iz arhive

o Blog i ja
o I opet FloraArt
o Što je muškarac bez auta
o Kad narastem bit ću televizor
o Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora
o Zašto sam Flowergirl
o Pet stvari koje još niste saznali o meni
o Strpljen-spašen (penzioner)
o With faded flowers in my hair
o Kad već političari lažu, vjerujte crtanim likovima
o Kako sam postala voajer
o Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi
o O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka
o Seizmološka aktivnost mog života

Brojač

Free Counter

Kontakt

Moja e-mail adresa

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen