flowergirl

srijeda, 31.01.2007.

Svi moji dečki II

Toga ljeta tješila sam jednu od svojih boljih prijateljica zbog ljubavnih jada koje joj je zadavao Marko C, i dalje jedan od mojih prijatelja. Njihova se veza održala još neko vrijeme da bi se raspala negdje s prvim bojama jeseni. Za mene su nove boje značile opet nove ljude oko mene, nova prijateljstva i nova poznanstva. Sačuvala su se još neka prije stečena: Lucija i ja i dalje smo se družile.

Dakako, ona je imala svoj muški fan klub, a ja sam skromno stajala sa strane. Na svu sreću, Romano nije pripadao tom klubu. Možda tjedan dana živjela sam u uvjerenju da mi se sviđa, a onda su mi konačno objasnili da je tip gay. Istog dana bila sam s njim u menzi na ručku. Sama. Idealna prilika da raščistimo stvari. Potisnula sam veći dio tog razgovora, ali sjećam se da sam iz njega pokušala izvući priznanje prijekim putem. Na kraju sam prijekim putem zaključila da je sasvim besmisleno da je on gay ako se meni sviđa. Molim vas, uočite logiku: nije "ako je gay, ne može mi se sviđati", nego "ako mi se sviđa, ne može biti gay". Dakako, on nije shvatio što sam htjela reći.

Popodne smo Lucija, drugi gay frend i ja išli doma pješke. Pokušali su mi objasniti kako se vidi da je netko "s one strane". Kako da znam? Kako? Kako? Pored nas je prošao Štimac.
- Vidiš, i Štimac je vjerojatno jedan od nas, - objasnio je on.
Pao mi je mrak na oči. Taj mi se tip sviđao pola godine, otprilike u ono vrijeme kada sam se oporavljala od šoka s Francom.
- Da. I ne samo on. Mislim da Neven i Marko C nešto mute.
Možda jesam naivna, ali ipak ne mogu sve vjerovati svojim "dobronamjernim" prijateljima. Za Marka nisam vjerovala, ali ipak, Neven je imao jednu zanimljivu roza majicu. U biti, bila je to ona roza majica koja me navela da zaključim da ako mi se taj tip sviđa unatoč roza majici, bit će da mi se zaista sviđa. Doduše, možda je upravo roza majica ujedno doprinijela i mojoj ravnodušnosti koja je nastupila nakon par dana.

Ni za Štimca nisam mogla vjerovati. Drugog dana smo u menzi sreli jednog njegovog prilično dobrog frenda. Pitala sam ga otvoreno je li Štimac gay, a moja izravnost ludo je nasmijala Luciju. Rekao je da misli da nije. Misli da nije? Pa to može samo značiti da jest, ali se mene to ne tiče pa mi ne može reći! Ipak, kako je protekli dan bio previše naporan za mene, toliko naporan da sam se u rane popodnevne sate legla spavati dajući tati do znanja da me probudi ujutro "kada svijet opet bude u redu" da bih se oko 1 u noći probudila sama od sebe i sa svojim roditeljima povela razgovor na temu kako ljudi postaju homoseksualci i kako da to prepoznam, odlučila sam da Štimac ipak nije jedan od njih. Ne bih još i to podnijela.

Od tih dana na dalje običavala sam ispitati orijentaciju dečki u svojoj okolini najkasnije u onom trenutku kada su se kod mene javljale prve naznake potencijalne zaljubljenosti.

Nekoliko tjedana kasnije Lucija je zaključila da je Elvis - kolega kojeg sam ocijenila kao vrlo zgodnog što je nju (zajedno s njegovim strukiranim kaputom) potaknulo da ga proglasi pederom - po svemu sudeći (tj. prema kuloarskim pričama) ipak hetero, on je naime zaručen.

- Zašto je ženama teško pronaći muškarca koji je osjećajan, nježan i pažljiv?
- Takvi već imaju dečka.

(Nastavlja se)

31.01.2007. u 21:20 • 4 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 28.01.2007.

Svi moji dečki I

Prošlog tjedna užurbano izlazeći iz 17-ice na stanici preko puta hotela trenutno poznatog pod nazivom Westin stigla sam se zapitati koliko je zapravo glupo hodati s jednom lećom po svijetu (jer me drugo oko peče) - iako su mi za suvislu vidnu percepciju već godinama potrebne obje te hoće li me taština ili kompleksi (nazovite to kako vam drago) zbog kojih ne nosim naočale stajati glave - prije nego mi je pogled pao na izlog biljne ljekarne ukrašen desecima velikih papirnatih crvenih srca koje je nemoguće previdjeti čak niti sa samo jednom lećom. "Pa nije još Valentinovo" zaključak je koji me umalo nagnao da potražim neki drugi razlog tom dekoru, no budući da je ipak kraj siječnja, a blagdani se u izlozima navještaju barem mjesec-dva unaprijed, vjerujem da su nas ipak željeli nemilosrdno podsjetiti na dan zaljubljenih. Nas koji zaljubljeni nismo, a u obično doba godine čak nismo niti osobito nesretni zbog tog.

Nakon što je moj prvi i još uvijek posljednji bivši sa mnom prekinuo (dakako ne vrlo obzirno, puštajući me tri dana u neizvjesnosti što li je značio naš posljednji šturi razgovor oblika "na svako pa i najbanalnije pitanje odgovaram jednom ili nijednom riječju" poslije čega je prekid veze zapravo bio velik blagoslov jer je značio i prekid trodnevnog paćenja koje nije doprinijelo samo zabludi da je dobro da smo prekinuli, nego i zabludi da smo mi prekinuli što je dakako sasvim pogrešno jer ja taj prekid tri dana ranije uopće nisam željela, zabludi koja me napustila otprilike u onom trenutku kada sam shvatila da se vijest o našem prekidu proširila ako ne diljem Hrvatske, onda barem njenim središnjim i sjevernim dijelom, a prije nego se to uopće dogodilo), trebalo mi je tri tjedna da mi uopće dođe do glave egzistencija drugih pripadnika muškog spola na ovome svijetu. Zapravo nisam niti jednog od njih pravo niti pogledala sve do one večeri kada me Marko C dovezao kući u sitne jutarnje sate, nakon izlaska s frendovima. Izlazeći iz njegovog auta prostrujila mi je glavom misao: "Nije Bivši jedini tip na ovome svijetu!"

U narednih par mjeseci upoznala sam mnogo novih ljudi, kako to obično bude u brucoškim danima. Od novih poznanstava najbolji su mi bili Franc i Tomislav. Bili su nerazdvojni još od srednjoškolskih dana, vrlo interesantni i skroz pristojni. Zajedno smo provodili predavanja, pauze, ručkove, zabavljali se i učili. Nakon takvog ne vrlo konstruktivnog, ali skroz zabavnog učenja u knjižnici, prišla mi je jedna od frendica i zločesto se smijuljeći objasnila da smo Franc i ja baš lijep par, kako se krasno slažemo. Uvjeravala sam je da je to sasvim besmisleno, mi smo samo dobri prijatelji, pa nećemo sad izmišljati! Jer iako sam se osjećala super tih dana na faksu, nova okolina i nova lica, daleko od Bivšeg i backstabbing prijatelja, gajeći jače simpatije prema svom novom kolegi, nakon kraja radnog vremena najčešće bih shvatila da, makar je jesen oko mene iznijela najraskošnije boje, jesen u meni i dalje je tuguje, a već je i zima nastupala, duga i nepodnošljiva zima. Nova veza dakle nije dolazila u obzir.

Toga dana sjedili smo Franc i ja u menzi, Tomislav je imao nekog drugog posla. Budući da mi je Lucija par dana ranije svratila pozornost na prsten koji je Franc nosio na desnoj ruci, a niti ona niti ja nismo iz toga bile u stanju izvesti neki pouzdan zaključak, nametnula se prilika ispitati o čemu je riječ.

- Reci, Franc, što ti znači taj prsten? - pitala sam sasvim spontano.
- Oženjen sam.
- Za što? - upitala sam misleći da se šali, sigurno je posrijedi nekakav rokerski zavjet, tak nešto. Da sam tada bila upoznata s posljednjom epizodom Gilmorica, vjerojatno bih ga pitala je li postao mason ili je samo osvojio Super Bowl.
- Oženjen sam svojom ženom.
- Ti to ozbiljno? - upitala sam u smijehu.
- Najozbiljnije. I ne samo da sam oženjen, imam i dijete. Zove se Tamara i ima 3 mjeseca.
- Dobro, onda ti vjerujem.

Zašutjela sam i nakon kratkotrajnog muka promijenila temu. Bilo mi je strašno neugodno i iako sam isprva bila uvjerena da se zafrkava, postajalo je sve jasnije da s takvim stvarima nema šale. Tko bi rekao da i brucoši mogu biti u braku i imati djecu. Pa dobro, ako mogu srednjoškolci, mogu i brucoši, ali zaista nisam očekivala...

Bila je to godina kada sam se valjda prvi put imala zašto ispovijedati na temu "ne poželi tuđeg ženidbenog druga", a na listu svojih posebnih sposobnosti dodala sam "spretno prepoznavanje svakojakog prstenja na rukama znanaca".

Pouka: Toliko je puno mladih očeva da zakon vjerojatnosti nalaže da ih upoznamo. Tko smo mi da ne poštujemo zakon?

(Nastavlja se)

28.01.2007. u 21:20 • 5 Komentara • Print • # • ^

subota, 20.01.2007.

Pet stvari koje još niste saznali o meni

1. Propala manekenska karijera. Kao dijete bila sam dosta fotogenična. Koliko već djeca mogu biti fotogenična. Jedna je moja fotografija završila na izložbi fotografija u Mimari, a zatim i u novinama uz osvrt na izložbu. Gdje bih danas bila da su me moji roditelji motivirali na nastavak karijere? :)

2. Imunitet. U zadnjih desetak godina bila sam svega jednom bolesna, oko Božića 2001. Pobrala sam nekakav virus koji je rezultirao upalom očiju (natekle su mi na oko 120%), ostalih detalja ću vas poštedjeti. Provela sam cijele praznike u krevetu, i Badnjak, i doček Nove godine (i kako to obično biva, baš sam te godine imala nevjerojatne 3 opcije za doček izvan kuće). Posljednjih godina tjeraju me da se cijepim protiv gripe tako da su mi sve nade na desetak dana bolovanja i opravdanog ljenčarenja propale. Unatoč svemu ovome niti izgledam niti se osjećam naročito zdravo, prije anemično.
Moram se još pohvaliti da nikad nisam imala karijes.

3. Virtualna zaljubljenost. U srednjoj školi odbolovala sam ICQ fazu. Zarazile su me frendice negdje nakon 2. srednje, tek nakon godinu ili godinu i pol sam se izliječila. Bilo je to bolno razdoblje za mog oca s obzirom na telefonski račun, ali i za mene jer je nastojanje da nađem srodnu dušu u cyber-svijetu rezultiralo s dosta promašaja. Sram me priznati da sam se znala oduševiti virtualnim ljudima, da sam se s nekima i upoznala te da bih se redovito nakon toga pitala je li zaista moguće da su ti ljudi sasvim drukčiji uživo. Tko zna koliko bi ta faza potrajala da nisam offline upoznala dečka za kojeg btw. moji doma niti danas ne znaju (ili možda znaju, samo nikad nisu priznali).

4. Najsretnije novije doba mog života. Tri godine bila sam u franjevačkoj mladeži. Dugo mi je trebalo da se uklopim, malo mi je trebalo da se smrtno razočaram. Ali dok je trajalo, činilo se odličnim: duhovnost, prijateljstva, ljubav. Kasnije su mi propale duhovna zrelost i povjerljivost prema ljudima, a na emocionalnom planu razvila sam i sebi neshvatljive obrambene mehanizme.

5. Ja danas. Zbog faksa ili stalno u strci ili umorna i bezvoljna za bavljenje drugim stvarima. Ne pretjerano zadovoljna svojim privatnim životom (roditelji me samo povremeno razumiju, broj prijatelja sveo se po srednjoj vrijednosti na 2.7, solo već dugo vremena). Najčešće neshvaćena kada su u pitanju moji životni ideali. Čvrsto uvjerena da će za godinu dana gotovo sve biti drukčije: moja adresa, sprema, sredina, hobiji, unutarnja ravnoteža.

Ima nekih stvari koje sam mislila ovdje napisati pa nisam mogla... Npr. stvari koje niti sama o sebi još ne znam pouzdano. Ili pojedinosti koje vam moram prešutjeti kako bi ovo i dalje ostao (većinom) anonimni blog. Možda se i nešto od toga ubuduće promijeni.

Štafetu predajem Mary i Sinkeu.

20.01.2007. u 14:19 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen