|
Unije, korporacije, ratovi i slične iluzije
Čitam Najveću tajnu od Davida Ickea i tako si nešto malo kontempliram o svijetu u kojemu živimo. Skoknuo sam i do Mišaka na Preko ruba znanosti i utvrdio gradivo što se tiče novogovora za 21. stoljeće. Što god mislili o Ickeu i njegovom istraživanju, ne možete poreći njegovu sposobnost analitičkog promišljanja globalnih fenomena i stremljenja korporacija i novčanih ustanova. Europska unija, američka unija, afrička unija, pacifička unija... svima je u korijenu postavljanje moći odlučivanja na jedno vrhovno mjesto, u jedan kružook i jedan ured kako bi tobože ljudima tj. robovima bilo bolje. Pitam vas: kome je to bolje? Poljacima? Radnicima? Ma ne.. Eto oni su (Poljaci) friško ušli u EU i sad muku muče kako bi sačuvali ono malo što im je ostalo u njihovu vlasništvu i pod njihovom kontrolom. Proizvodnja dobara im sve više opada, a uvoz istih iz nekih zemalja Unije sve više raste. Naravno da se to odražava na zaposlenost i standard Poljaka. Tako je više-manje loše u svim novim članicama koje se priključuju Uniji, a ni mi daleko od te realnosti nismo.
Ako je novim članicama robovima tako loše, kome je onda dobro? Ako pogledamo statistiku i brojke, sve je bolje starim velikim državama koje su prije 50 godina među prvima započele proces ujedinjavanja: u Njemačkoj raste BDP, povećava se izvoz, smanjuje se uznapredovali trend nezaposlenosti nakon ujedinjenja, slično je i u Francuskoj.. I eto, zaključujem, jasnoga pravila čemu i kome služi Europska unija, a kome ne. Žalosno je što i Lijepa naša želi biti europskim robom. Mala "radilica" s "čistim" okolišem, dolinama, planinama i zalihama vode koje treba prodati ili dati u koncesiju europskim i američkim korporacijama. Samo ime korporacija sve govori (corp = leš).
1990. navršio sam 14 godina i površno se sjećam kako je bilo živjeti krajem 80-tih. Danas razgovarajući sa starijima koji su živjeli i radili desetljećima u Jugoslaviji u nekakvom kvazi komunističkom sistemu saznajem detalje o radničkom samoupravljanju, unaprijed planiranoj i zadanoj proizvodnji, tržištu bez konkurencije i sličnim ekonomskim terminima kakve Europa ne poznaje. Zar je uistinu tako? Zar Europa zaista ne poznaje takve termine? Naravno da ih ne poznaje sve, ali ako netko u toj Europskoj uniji u jednom uredu određuje koja će članica što proizvoditi, u kojim količinama (kvote) i gdje će to moći izvoziti, nije li to nama poznati Jugo komunistički sistem upravljane proizvodnje? Kamo mi to onda idemo? Natrag u još jedan oblik globalne fašističke države u kojoj će nam reći što, kada, koliko i od čega ćemo proizvoditi, ako uopće budemo išta proizvodili? Čini se kako su velikim članicama Europe potrebne male članice kako bi bile dio njihova "slobodnog tržišta", kako bi kupovale što više njihovih proizvoda i usluga, te kako bi građani malih država članica zbog ekonomske inferiornosti bili primorani ići u ratove velikih članica za interese koji nisu interesi "malih" članica... Mene Europska unija strašno podsjeća na Jugoslaviju, pogotovo nakon što sam proučio spomenuti rječnik novogovora kod Mišaka.
Spomenuo sam i novčane ustanove, pa ću pokušati biti što jasniji u prenošenju razmišljanja zašto je Americi bolje ratovati za naftu i resurse nego ih kupovati na tržištu. Prvo što mora biti jasno je da se nafta na cijelom svijetu prodaje smo za dolare! Nadam se da se neću uhvatiti u kontradiktornosti, ali ovakav esej i služi kako bih izoštrio stav i čuo kritike.
Ako slijedimo trag novca, npr. u Iraku (uzimam ga kao primjer), ovako iz fotelje jasno je zašto SAD-u tj. ljudima koji vode tu napaćenu državu odgovara ratovanje za naftu kroz prizmu tzv. preventivnog ratovanja (što je isto dio novogovora smišljenog u PR kompaniji). Dakle, da SAD kupuje naftu iz Iraka na tržištu morali bi ju platiti po tržišnoj cijeni od recimo 60 dolara, iako je Sadam i dobio po vratu jer je htio svoju naftu tržiti za Euro. Dakle, to je jednosmjeran odljev novca u iračku blagajnu s vrlo upitnim mogućim povratom dijela toga novca na američko tržište. E sad, ako pošaljete tisuće vojnika, vozila i ratnih vojnih sredtava u Irak, ne samo da ćete naftu dobiti vrlo povoljno (vjerojatno džabe) nego ćete imati izvrstan priljev državnog novca poreznih obveznika u vojnu industriju, smanjiti ćete nezaposlenost jer netko mora raditi u tim tvornicama oružja, siromašne obitelji će poslati svoje sinove u rat jer im je to jedini način da nešto zarade, opet smanjujete nezaposlenost (po drugi put!), a povećati ćete tako i BDP (priljev novca u tvornice oružje, raste proizvodnja!) i tako dalje i tako dalje. Dakle, rat je pokretač Američkog gospodarstva i porasta dividendi jer što se više ratuje to treba sve više oružja. Da nema rata zatvorile bi se tvornice oružja, da ne pričam o kontroli građana kroz prizmu psihologije straha i vječitog neprijatelja (terorista, ekstrmista i sl.) Izvrstan način da vam vlada oduzme stečene "demokratske" slobode tj. stvori iluziju da vas brani od neprijatelja koji vas mrzi i želi vas uništiti...
I na kraju, ali nikako ne najmanje bitno, udjele u tim tvornicama oružja imaju oni koji kreiraju politiku i odlučuju kada će se i kako ratovati. Nije li to sve jedan lijepi, zatvoreni krug u kojemu koristi imaju samo odabrani? Teorija zavjere? Ma ne.. Sve je tako jasno, očigledno, a mi, oni i ne znam tko sve ne i dalje izabiremo biti robovi i ratovati u njihovom ratu kojega kreiraju tvorci iluzije o slobodi. Naši sugrađani za štampane papire imperatora odlaze u njihove ratove, za njihove interese, dok majke i supruge tih nesretnih robova žive u strahu hoće li se živi vratiti. Izvrstan model porobljavanja i kontrole kroz emocije, samo se nadam da će robovi, majke i supruge jednoga dana progledati.
I tu bih stao za danas. Ne mogu se oteti želji da budem satiričan i zaključim: vidite kakvo je vrijeme došlo, kada je i uran osiromašen...
|
Čitaj između vijesti: Hrvatsko gospodarsko čudo
Ministar gospodarstva Branko Vukelić hvali se brojkama u Vjesniku i kaže kako hrvatsko poduzetništvo strelovito napreduje, što je prepoznao i Bruxelles. Glavni kriterij za takvu ministrovu ocjenu su brojke. Statistika. Bilo bi jasnije da je ministar iznio podatke što točno te brojke znače u realnom svijetu u kojemu građani žive od rada i plaće. Stoga sam izdvojio članak iz Vjesnika i usporedio ga s nedavnim člankom iz Banka magazina, koji također kroz statistiku govori o hrvatskom poduzetništvu.
"Uspjeh je vidljiv prema faktorima koji mjere poduzetničku aktivnost, kao što je TEA indeks kojim se mjeri broj novonastalih tvrtki prema broju stanovnika. Taj koeficijent je u Hrvatskoj 2003. iznosio 3,6, u 2005. - 6,11, a u 2006. godini TEA indeks je dosegnuo 8,58, što je Hrvatsku visoko pozicioniralo u usporedbi s ostalim zemljama, smjestivši je s 42. na 18. mjesto. To je najbolji dokaz da smo pokrenuli poduzetništvo."
Ministar Branko Vukelić u Vjesniku, 16. 02. 2007.
Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) objavljeni u ponedjeljak otkrivaju kako polovica aktivnih pravnih osoba u Hrvatskoj nema niti jednog zaposlenog. Naime, od 111,1 tisuća aktivnih pravnih osoba njih 55,9 tisuća nije imalo registriranog niti jednog zaposlenog, podaci su DZS za prosinac prošle godine.
Banka.hr, 05. 02. 2007.
|
Heavy metal na Papuku, a nije muzika
U iščekivanju akcije i pronalaženja odgovornih, te nalaza državnih institucija po pitanju lociranja ilegalnih deponija u Papuku, bilo bi dobro utvrditi što sve može biti izvor toksičnih teških metala poput olova, arsena, kadmija i sl.
Ljiljanka Mitoš Svoboda u članku "Zimska čudesa u Parku prirode Papuk" navodi što je mogući izvor teških metala kod Velike podno Papuka: "Smrtonosni kadmij koji i dalje truje divljač po Papuku i Krndiji vjerojatno je «vojnog» porijekla, odnosno curi iz odbačenih akumulatora, baterijskih sklopova, strojeva i slično."
Slučajevi otrovane divljači kod Voćina koji su utvrđeni krajem siječnja udaljeni su od Velike oko 22 kilometara zračne linije. Zamišljena linija koja povezuje ta dva mjesta prolazi iznad najvišega vrha Papuka. To je ujedno i drugi po visini vrh u Slavoniji, a od prije par godina krasi ga osim stare tajnovitosti i američki vojni 3D radar F117, okružen miniskim poljima. Pročitajte više o tehničkim karakteristikama radara.
Jesu li ova dva slučaja povezana? Je li izvor onečišćenja isti ili se radi o odvojenim akcidentima?
Još uvijek čekamo institucije naše države, koja trči u Europu, da malo zastane i pogleda što joj se događa s "očuvanim biserima" Hrvatske. Od tolikoga broja usklađivanih zakona i akata, valjda bar jedan govori o obvezama i odgovornostima nadležnih tijela i državnih uprava? Dok čekamo "blagodati" propisa europske unije, trebalo bi provoditi zakone koje imamo. Zato je i vjera da će aparat pošteno i po propisima odraditi posao iznimno velika. Čekajući.., dopuštam si blogersku slobodu da čitam i bilježim.
Tako sam na Wikipediji naletio na informaciju da izvor teških metala, posebno žive i arsena koji su pronađeni u divljači kod Voćina mogu biti i ostatci tj. otpadci koji nastaju obradom uranijeve rudače.
Izvori:
Radioaktivni otpad ubija divljač na Papuku - pročitajte i komentare
MISTERIJ U SLAVONIJI U divljači pronađen opasni kadmij, živa, arsen i olovo - pročitajte i komentare
PRIJETNJA POD PAPUKOM: Županijski ekostožer o pronalasku teških metala u uzorcima divljači
Alertonline: Zimska čudesa u Parku Prirode Papuk
Wikipedia: Radioactive waste
|
Ima li radioaktivnog otpada u Papuku?
Poruka koja mi je rano jutros stigla šturo me obavijestila o članku iz Večernjeg lista na temu radioaktivnog otpada u Papuku i s time navodno poveznim velikim količinama teških metala pronađenih u mesu divljači. Naježio sam se. Već mjesec dana pokušavam doći do relevantnih informacija o problemu radioaktivnog otpada u Papuku.
"Lovci potpapučkoga kraja ne znaju što je uzrok koncentracije teških metala kadmija, žive, olova i arsena u iznutricama i mesu divljih svinja i jelenske divljači koja je pet do čak 30 puta veća od propisane."
"Da je vrag odnio šalu potvrđuje Rješenje veterinarske inspekcije kojim gospodarima lovišta u okolici Voćina zabranjuje korištenje mesa divljači prije nego što ga pregleda Hrvatski veterinarski institut u Zagrebu."
"Kako na tom području nema tvornica koje bi proizvodile opasne otrove, lovci sumnjaju da na Papuku postoje skrivena spremišta radioaktivnog otpada iz kojih "cure" teški metali. Pregledom hrane, drveća, žira i zemlje na Papuku, potvrđeno je da u njima otrova nema, a samo je u vodi potoka kod Lisičina zabilježena koncentracija olova 14 puta veća od dopuštene.
Pročitajte cijeli članak u Večernjem listu.
Pitanja koja i dalje ostaju otvorena su: odakle potiče zagađenje, tj. gdje su sve izvori zagađenja, te tko je dozvolio i proveo navodna zakapanja radioaktivnog i toksičnog otpada?
Teme o radioaktivnim odlagalištima u Papuku i Psunju provlače se kroz novine i priče lokalnog stanovništva još iz vremena Domovinskoga rata, kada je dio toga područja bio pod nadzorom UN-a, takozvana UNPA zona zapad.
Panika se digla i početkom 2001., točnije 19. 01. 2001. kada je švicarski tabloid Blick objavio članak o potencijalnom otpadu u Papuku razotkrivajući priču koju hrvatska vlada navodno želi zataškati. U kratkom pitanju na forumu http://www.vanderbilt.edu/radsafe/0101/msg00455.html Patrick Mayer traži dodatne informacije o priči koju je pročitao u Blicku. To je i jedini trag teksta iz Blicka kojega sam uspio pronaći na netu, nema ga niti na on-line izdanju te švicarske novine.
Dakle, Mayer pita:
"Dear Radsafers
Does anyone have any reliable information on an alleged illegal radioactive waste dump in the Papuk mountains in Croatia?
Today a Swiss tabloid published an article on its website, "disclosing" the story which the croatian governement is said to hide from the public. The article comes with a picture of a chicken with four legs and mentions other birth defects on animals as well as spectacular anomalies on plants in the region. It also reports statements from local physicians on an increase in cancer incidence among the local population. The article goes on to speculate on the source of the radioactive material, naming Krsko NPP, but also a possible war legacy and on the use of DU ammunition during the conflict between Serbia and Croatia in the years 1991 to 1995."
Govorkanja lokalnog stanovništva, ali i jednog štovanog profesora, te u novinama objavljeno konkretno mjesto na kojemu je po pričama zakopan otpad, govore da «ima nešto» u tom Papuku što javnost ne zna. Najnoviji slučaj s teškim metalima još više ide u prilog sumnjama da je Papuk poslužio više puta kao «mjesto za rješavanje» problema opasnog otpada.
U Papuku se i službeno sve do 1999., kada je proglašen Park prirode Papuk, htjelo sagraditi odlagalište radioaktivnog otpada. Odlukom o proglašenju PP Papuk onemogućeno je da se u Papuku skladišti bilo kakav opasni otpad. No, što se događalo prije 1999. i tijekom rata?
O mogućim zakapanjima radioaktivnog otpada znao je i UN krajem 1993. i početkom 1994. kada je njihova komisija boravila na terenu, ispitivajući potencijalne lokacije koje im je doturilo čelništvo Republike Srpske Krajine. Iz prve nisu ništa našli, a drugi puta, što ćete vidjeti kasnije, nisu ni izašli na teren.
Pogledajte službeni UN-ov dokument o tome.
Prije tri tjedna stupio sam u kontakt s udrugom Veritas iz Beograda koja tvrdi da ima dokumente koji govore u prilog tvrdnji da je tijekom rata na tim područjima zakapan radioaktivni otpad. Priča me zainteresirala jer sam u razgovoru s čovjekom koji je istraživao ovu problematiku na terenu i kod lokalnog stanovništva, saznao za priču o Srbima s početka devedesetih koji su tijekom noći na svojim položajima u blizini Kamenske i Sažija čuli nekoliko noći za redom tešku mehanizaciju, te su o saznanjima da se nešto zakapalo na «hrvatskoj strani» obavijestili svoje nadređene.
Kada sam od Veritasa zatražio dodatna objašnjenja i uvid u dokumentaciju koju posjeduju, dobio sam odgovor da ću za dodatne dokumente morati potegnuti do njih u Beograd, a e-mailom mi je 23.01.2007. stiglo samo ovo:
Borba, studeni 1994.
Zanimljiva je dakle zadnja rečenica iz ovoga članka koja kaže da UN nije zbog vremenske stiske ispitao dodatne lokacije dobivene od čelništva Republike Srpske Krajine, a da su informacije o dodatnim neispitanim lokacijama završile na sudu u Haagu. Ne budi lijen prije tjedan dana poslao sam zahtjev za tim informacijama u Haški tribunal, ali odgovora još nisam dobio. Nadam mu se uskoro...
…kao i odgovoru iz Ministarstva zaštite okoliša i prostornoga uređenja na moj današnji Zahtjev za pristup informacijama, u kojemu tražim:
«Informacije koje me zanimaju odnose se na postojanje bilo kakvih odlagališta radioaktivnog i toksičnog otpada na širem području Papuka i Psunja. Zanimaju me saznanja ministarstva o toj temi, kao i poduzetim aktivnostima kako bi se ispitale potencijalne lokacije odlagališta na terenu. Također Vas molim da mi dostavite informacije koja druga državna tijela posjeduju saznanja vezana uz predmet ovoga zahtjeva.
P.S. Citat iz Nacionalne strategije zaštite okoliša:
"Republika Hrvatska nema nuklearnih postrojenja, nuklearnog programa, nuklearnog materijala, a niti znatnijih količina radioaktivnog otpada na svojemu teritoriju. Radioaktivni se materijal i izvori zračenja koriste u medicini (nuklearna medicina i radioterapija), industriji te u istraživanjima. Nisko i srednjoradioaktivni otpad te iskorišteni izvori zračenja (ukupno nekoliko m3) skladište se na dva mjesta pri znanstvenim institutima u Zagrebu. Godišnje u Republici Hrvatskoj nastaje manje od jednog m3 radioaktivnog otpada. Republika Hrvatska spada u zemlje u kojima je riješen problem radijskih izvora koji su prikupljeni i adekvatno kondicionirani te uskladišteni. Buduće rješenje vlasničkih odnosa u NE Krško moglo bi promijeniti situaciju i dugoročno utjecati na sustav zbrinjavanja radioaktivnog otpada u Republici Hrvatskoj."
|
|
|