globalno obogaćena demineralizacija
|
Gotovo se svaka važnija politička i ''gospodarska aktivnost'' najviše političke elite u svijetu može svesti pod nazivnik trženja, nabave ili kontrole energenata. Posebno nafte, iako ona polako izlazi iz mode. Najnoviji šik na globalnom nivou je – kontrola uranija. Iako se ovakve aktivnosti umotavaju u rečenice koje sadrže "gospodarsku suradnju" dvaju ili više partnera, oni najjači i najvažniji, ali i najmanji i najslabiji odavno su svjesni da im daljnji prosperitet/napredak ovisi o količini dostupne energije u budućnosti. O energiji iz nafte ovise cijela gospodarstva zemalja u razvoju. Upravo će oni ponovno snositi najteže posljedice kada i ako se za 5-10 godina ne uspiju ''prebaciti'' na neki drugi izvor energije za industriju i transport. Borba za energiju u budućnosti, počela je davno u prošlosti. Tko se nije snašao - popušio je. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, ako moderne sukobe promatramo iz opisane perspektive, postaje jasnije zašto Iran ne smije imati nuklearnu energiju. Naravno da se "zapad" i Izrael boje iranskog nuklearnog oružja, ali ne smije se zaboraviti niti koliko Iran ima zaliha nafte i plina i kome će ta energija biti dostupna u budućnosti. Amerikancima, koji su nedavno opet pronašli novu naftu u Meksičkom zaljevu, nije bitno imati iransku naftu ovoga trenutka, jer je za sada imaju dovoljno, ali im je jako bitno da do te nafte (prije njih) ne dođe Kina ili neka druga "neprijateljska" država. Iran svoju naftu masovno koristi za dobivanje električne energije, a mnogima to i odgovara. Ono što se nikako ne može oduzeti Irancima, kao niti bilo kome drugome, je odlučivanje o vlastitoj sudbini i mineralnim bogatstvima, ukoliko ona ne ugrožavaju sudbine drugih (naroda). Danas, kada barel košta $69, Iranu sigurno ne odgovara da skupo crno zlato doslovno pali u termoelektranama. Ne mogu niti zamisliti kako izgledaju iranske kalkulacije proizvodnje takve struje. Kada cijeli svijet gradi nuklearne reaktore za "jeftinu" električnu energiju Iran još uvijek za to koristi naftu koju bi mogao daleko bolje utržiti, te tako podmiriti ne samo troškove ulaganja u nuklearnu energiju, nego i još ponešto. Dvostruki kriteriji vrijede i ovdje. Jedni mogu - drugi ne. Ne bi li upravo energija, kao osnova prosperiteta, trabla biti otponac izlaska iz 'nedemokratskog' mraka? Ukoliko im se obistine želje, te zaista uspostave svoju burzu nafte i uspiju proizvesti električnu energiju iz urana, za Iran bi to bili uspjesi bez premca. Uspostava burze nafte u eurima i megavati nuklearne struje značile bi potpunu propast zapadnih nastojanja da Iran ometu u oba pokušaja. Kolika je ustvari vjerojatnost da se tako nešto dogodi? Iran i ''zapad'' zasada još uvijek vode igru bez popuštanja. Uglavnom svi smatramo da je Bush 2003. uletio u Irak zbog nafte. Vukovi rata uvjeravaju nas pak da to nije točno, te da je pravi razlog ''demokratizacija''. Svi ovisnici lažu sami sebe, tako se lažu i ovi. Istina je da razlog napada na Irak nije niti Osama, niti 9/11 već Saddamova težnja da naftu prodaje za eure i izvrsna strateška pozicija za nastavak okupiranja naftonosnih polja u regiji. Pogledamo li kartu vidimo da su iranska naftonosna polja na kraju ravnice. Gledajući iz Iraka. Samo, jel vuk dovoljno ogladnio? Ostaje li ovisnik bez doze? Dok jedan blok ratuje za naftu, majka Rusija ima problema sa izvoznim kapacitetima! Tjesnaci Bospor i Dardaneli odavno su postali pretijesni za sav tankerski promet koji se unatoč porastu cijene sirove nafte ne smanjuje. Naftne kompanije zbog dugih čekanja na prolaz godišnje gube i do pola milijuna eura. Rusija je dio izvoznih problema pokušala riješiti i projektom Družba-Adria, ali kako Hrvatska nije uspjela provesti dogovoreno, Putin se vratio starim planovima.  Balkanski naftovodi. Osim naftovoda Burgas - Alexandroupolis, prostoručno su ucrtani i ostali planirani naftovodi: Pan European Pipeline (PEOP) koji bi trebao povezivati rumunjsku luku Constantzu i Trst prolazeći kroz Omišalj, AMBO Oil Pipeline (Burgas - Vlore), te naftovod Družba Adria (dio kroz Hrvatsku). U tom smislu treba promatrati njegov nedavni boravak u Grčkoj gdje je s bugarskim i grčkim kolegom potpisao inicijativu da se konačno, nakon 13 godina natezanja, odlučnije krene u izgradnju naftovoda Burgas (Bugarska) – Aleksadroupolis (Grčka). Radi se o naftovodu dugom 280 kilometara koji bi trebao povećati ruski izvoz zaobilazeći dva turska tjesnaca. Sve ove godine, tri strane se nisu mogle dogovoriti oko cijene prijevoza, pretovara i ostalih dadžbina. Kako piše ruski Kommersant, Putin je prekjučer u Afriku doputovao ne previše siguran da će od potpisanoga nešto i biti. Znate li što je Putina odvelo u povijesni posjet Južnoj Africi? Možda vijest ova odgovor krije. Uranium, guns and Diamonds on Putin´s African Tour hr.digg|prijavi |
