Pssst! Projekt Pan Europski naftovod u tijeku (4)

Priča o Pan Europskom naftovodu počinje kada i ona o projektu DružbAdria – krajem 90-tih. 15. 06. 2000. u Zagrebu se održala INOGATE konferencija o Jadranskom naftovodu nazvana «Nova perspektiva transporta sirove nafte iz Kaspijskog bazena do europskog i svjetskog tržišta.» INOGATE je skraćenica od Interstate Oil and Gas Transport to Europe, a program se odvija pod pokroviteljstvom Eurospke komisije. Iako Srbija nije sudjelovala na konferenciji u Zagrebu, već krajem 2000 godine održan je sastanak u Beogradu na kojemu su dogovoreni konkretni koraci za ulazak Srbije u INOGATE program (službeno 22. 06.2001). U rujnu 2002. Rumunjska, Hrvatska i SCG potpisale su Sporazum o transportu nafte i plina ka Europi. Krajem svibnja 2004. u Zagrebu su predstavnici tri zemlje prihvatili fizibiliti studiju projekta kao dobar temelj za rad na projektu naftovoda Constanta – Pančevo – Sisak – Omišalj – Trst (CPOT). Novac za studiju (202 000$ - 300 000$) donirala je američka Agencija za trgovinu i razvoj (USTDA), a posao na studiji je odradila američka firma HLP Parson. Projekt je, prolazeći kroz faze nekoliko puta mijenjao i 'radne nazive' - SEEL, CPOT, CTPL i konačno PEOP (Pan Europian Oil Pipeline).

Radi se o prijevozu 60 milijuna tona kvalitetne nafte iz Kaspijskog bazena do rafinerija u regiji, a ostatak, ako ga uopće bude bilo, nastavio bi preko Trsta do Europe. Dio vjerojatno i tankerima preko oceana, iako ovo HR sve više opovrgavaju tvrdeći da se ovim projektom neće izvoziti nafta preko terminala u Omišlju. Hrvatska strana ističe ekološku stranu projekta PEOP jer bi se ovako smanjio broj tankera koji Jadranom sada dovoze tu istu naftu do Trsta. No, kada je riječ o prednostima ove trase u usporedbi s drugima, upravo se naglašava kvaliteta terminala u Omišlju - gaz koji može primiti i VLCC tankere (500 000 T).
Dužina naftovoda = 1310 km: Rumunjska 635 km, Srbija 195, Hrvatska 440 km, Slovenija 30, Italija 10.

Oformljen je i međudržavni odbor (komisija, povjerenstvo) za praćenje realizacije projekta i do sada je održano pet sastanaka. Na zadnjem (31.5.2005. u Beogradu) odlučeno je da se formira tvrtka koja će osigurati potrebne studije, prava prolaska, međudržavne sporazume i sl. kako bi se projekt mogao ponuditi ulagačima. Hrvatska uskoro preuzima predsjedanje međudržavnim odborom pa će biti zanimljivo usporedno pratiti daljnji tijek zbivanja oko PEOP-a, DružbAdrie i privatizacije Ine.

Pošto?
Globalizacija i kapitalizam rade svoje – idu dalje, pokreću; pa se razmišlja da rafinerije na području regije prerađuju svježu kaspijsku naftu i prodaju derivate. Ne čudi stoga što su za poslove u regiji (čitaj privatizacije) zainteresirane i najveće svjetske kompanije. Ina ulaže u modernizaciju, a neki remonti već su završeni.

MOL kao strateški partner ima 25% + jednu dionicu Ine. Vlada je 22.09.2005 na sjednici u Slavonskom Brodu izabrala Meryll Lynch & Raiffeisen Bank za financijskog savjetnika daljnje prodaje 15 % dionica koje će se plasirati putem burze. Pretpostavlja se da bi vrijednost dionica mogla doseći i 400 milijuna $. Kvaka za Mol je ta što ga je Vlada isključila iz prava sudjelovanja u preuzimanju ovih dionica, no kada se dionice jednom izbace na tržište, postaju dio sistema u kojemu je sve moguće, pa i da do njih kad-tad dođe MOL. U posao savjetovanja namjeravao je ući i Stanley Morgan, no odustao je zbog sukoba interesa zbog zastupanja MOL-a prilikom ulaska u Inu prije dvije godine. Vlada je nedavno prenijela 7% dionica Ine u Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelj. Još toliko Vlada mora ponuditi sadašnjim i bivšim zaposlenicima Ine.

Zakon o privatizaciji Ine donesen je 2002. i od tada je Vlada dužna tromjesečno sabor izvještavati o procesu privatizacije Ine. No u 2. stavku članka koji to propisuje, takvo izvješće je proglašeno državnom tajnom! Zakon kaže i kako će Hrvatska svoje vlasništvo od 25%+1 dionica prodati kada Hrvatska postane članicom EU, a da će se preostali dio ponuditi strateškom partneru ili dati na tržište.

Što se privatizacije Janafa-a tiče, još uvijek nema ništa konkretno, iako se priča o tome proteže već dosta dugo. Vlada je 1997. umalo prodala 12,5 % dionica Janaf-a MOL-u, a 1995. OMV nije uspio steći udio jer je premalo ponudio. Kada je počela privatizacija Ine 2002 dogovoreno je da će Janaf biti privatiziran odvojeno od Ine, naknadno posebnim zakonom.

Preduvjeti za provedbu PEOP projekta polako se provode i u Srbiji. Iako potpisan prije nekoliko godina sa Svjetskom bankom, plan o privatizaciji srpskog energetskog sektora počeo se aktivno odvijati tek nedavno. Kako je u Srbiji već prisutan ruski LUKoil, za daljnju privatizaciju vjerojatno će biti zainteresirani i neokonsi, pa Rusima neće biti lako. Meni se općenito ove svježe priče o ulasku u Europu čine smiješnima kada to promatram kroz prizmu europskog i američkog naftnog interesa. Početak rada naftovoda službeno se planira za 2011-12., što je dovoljno vremena da se sve fino proda korporacijama. Ako bude frke s naftom (povećana potražnja…) naftovod će proraditi i prije, a tada nitko neće pitati tko je koga izručio a tko nije. Samo me brinu one terorističke ćelije koje se spominju po Bosni. Neće li se to prije morati rasvijetliti?

Odjebi Rusijo, s ljubavlju
Slušam danas na Dnevniku kako se za osam dana sastaje Komisija za procjenu studije utjecaja na okoliš projekta DružbAdria i kako će najvjerojatnije po treći puta ona biti odbačena što znači da propada i projekt. Novinar je rekao kako za to postoje konkretne naznake, što znači da Hrvatska nije napornije poradila na Studiji, što je samo diplomatski način za pripremu odjeba za Ruse. U stilu: znate, studija nije prošla pa projekt ne prolazi, eto mi istupamo iz projekta. Podsjećam da Hrvatska po potpisanom Sporazumu mora i službeno najaviti izlazak iz projekta godinu dana prije. Podsjećam da je predsjednik Mesić lobirao za ruski DružbAdria projekt, dok je Sanader dolaskom na vlast odmah zagrizao za američki PEOP. Čini mi se kako Mesić ima još nešto za reći, sumnjam da će borba završiti ovako najavljenim nokautom.