|
|
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
a bit of my everyday life...pa malo o mojim (m)učenicima...događajima u školi i u našem divnom obrazovnom sustavu...
Blog.hr
moj profile na last.fm
pet centar
pesonje i svasht' nesht'
If a doctor, lawyer, or dentist had 40 people in his office at one time, all of whom had different needs, and some of whom didn't want to be there and were causing trouble,
and the doctor, lawyer, or dentist, without assistance, had to treat them all with professional excellence for nine months, then he might have some conception of the classroom teacher's job.
by Donald D. Quinn
Eto me nakon, psihološki, predugog tjedna i subote sa zaslužene "sve četiri u zraku"…Čari našega posla, hehe!
Početak tjedna uobičajeno, počele djeci sjedati u imenik poneke jedinice i minusi iz povijesti jer ne nose radne bilježnice! Ma krasno…ljenčine male, ne uče! Sve bi to bilo za pet, kada bi djeca uopće imala radne bilježnice koje, sram ih bilo, ne nose u školu!! Niti jedno dijete još uvijek, zbog predobro obavljene distribucije udžbenika, nema radnu bilježnicu iz nijednog predmeta!! A kad bi imali udžbenike, možda bi iz njih i učili, kao što to nastavnica zahtijeva! Sram ih bilo, ne uče iz udžbenika, koje, ne vlastitom krivicom, UOPĆE ne posjeduju! Moji imaju, ali kolegin razred nema! Halo, gospođo povjesničarka!! Ono što im diktirate na satu, to je jedino što ta djeca imaju, i ne možete od njih zahtijevati da uče po knjizi ili da nose radne bilježnice u školu!! Ili ipak možete?? Očito da da! Ne opravdavam ih, ali čini se da su djeca još dosta pogubljena u promjenama koje nosi peti razred! Kažu, nije nastavnica rekla da će tako otvarati imenik i pitati kog stigne!! Objašnjavaj, razrednice, naravno, na satu engleskoga jezika (što bi postojao samo jedan sat SRO tjedno, neka to bude i svaki sat englisha, haha), da to više nije kao u nižim razredima – neće učiteljica više pet tjedana ranije najaviti da će pitati BAŠ TEBE taj i taj dan, niti će ti reći što će te točno pitati! Nije ta jedna jedinica ništa strašno, sve se to da ispraviti, trebaju se djeca priviknuti na sve to, trebaju redovito učiti…Ali ipak, zahtijevati nemoguće…eh, to ipak nije u redu!
Što je to što me natjeralo na dizanje "sve četiri u zrak" u subotu? Kaže i naslov: RODITELJSKI sastanak, i to preuranjeni! Isplanirali mi roditeljski za kraj slijedećeg tjedna…AHA! Zove moja ravnalica u srijedu poslijepodne (kad je nastava odavno završila) da roditeljski mora biti održan najkasnije do petka jer je potrebno izabrati predstavnika roditelja za Vijeće! Ja sam to totalka smetnula s uma! Kako ću u zadnji tren poslati obavijest roditeljima - ima ih koji rade poslijepodne, petak je…?! Što ću, jadna li sam, pa meni treba DUUUUGA psihička priprema …Dragi se smije i tješi me da tako i treba – što manje MOJIH psihičkih pripremanja, to bolje! Ovako naglo će još bolje ispasti…Ma sve to ima logike, ali pusti sad to, ne mogu ja to tako, ne mogu! Počela razrednica nokte grickati (što nisam radila od vrtića), počela se znojiti (a inače sam preprezimogrozna), kroz glavu furnja sve i svašta…a joj, poludit ću! A i dalje je srijeda, 20-ak minuta nakon razgovora s ravnateljkom! Znam da sam prevelik trtaroš…ali ovo mi je prvi prvcati roditeljski! Angažirali se svi u tješenju mene, od dragoga, preko ravnateljke, kolegica s posla, majke, brata, ali ništa ne pomaže previše!
Prođe tako nekako, nervozno da bi čovjek iz kože iskočio, i četvrtak te petak prijepodne (opet ti, dragi, trpi moja nebulozna stanja! A stvarno taj čovjek ima razumijevanja, pa to je nevjerojatno! Sama bih sebe ponekad šutnula u guz i ne znam što si ne bih napravila, ali on ne! Uvijek je tu, s pravom rečenicom, gestom i zagrljajem!).
Petak poslijepodne, 16 sati…našli se nas troje "hrabrih" razrednika - jedan svježe diplomirao, druga apsolventica (mijenja kolegu koji je na bolovanju), i ja s najviše iskustva u radu, ali ovakvoga nimalo! Ne znaš koji više van sebe! Znam da je ovo prvi roditeljski, i sama ravnateljka rekla mi je da nema što trajati dulje od 40-ak minuta, ali treba izdržati i tih četrdeset! Napravismo sve pripreme (pribor, učionice, blabla…) i počeše polako roditelji pristizati. Kako koji uđe u dvoranu, tako mene oblije navala crvenila, znoja, pritiska i svega ostaloga, u ovakvim trenutcima, poprilično nepoželjnoga. A i ovih dvoje ništa bolje – mijenjaju boje kao semafori, apsolventici se suše usta. A kolega nam je zato onaj tip koji tremu prikriva šalom. Zato je bio, da se tako izrazim, "naboden" da otvori roditeljski. Eh, žene, sram nas bilo! Slijedi prezentacija nužnog zla: Pravilnik o ocjenjivanju i Kućni red, koji svakom normalnom čovjeku izlazi na uši nakon nekoliko godina ponavljanja, ali takva je procedura. Tada je svaki razrednik sa svojim roditeljima pošao u svoju učionicu…i eto ga, 3, 2, 1, udahni, krenimo! Stisni zube, iz ove kože ti nema! I opet navala crvenila i znoja, srušit ću se od pritiska 100%, što im reći, zaboravit ću, ispast ću glupson…Ma daj, skuliraj, sve je OK, proći će, preživjet ćeš…I tako, malo po malo, prošlo sve kao vjetrom otpuhano (??!)…iako mi neka knedlica stajala u grlu sve dok nisam sva bitna rekla: "Ovime bih završila naš prvi roditeljski sastanak!" Nitko sretniji od mene!!!! Sjela sam na stolicu i dubooooko udahnula i izdahnula…kao da me netko žmikao kao staru krpu proteklih 40-ak minuta, umorna i iscrpljena! Ali neka, bitno da je gotovo! Stigao dragi po mene, a s njim i moja najbolja prijateljica u stresnim situacijama - ogromenska čokolada, i još slađa prijateljica pusa - za moj prvi roditeljski. Iako ljudi ne vjeruju kad me vide da mi je čokolada zaista predraga prijateljica, to uistinu je tako, što bih lagala?! Pa ne moram imati 100 kg ako volim slatko!
Sve je bilo baš dobro, ali strah od novoga poprilično iscrpi i trema zna uraditi svašta. Ali nisam pala pod stol, nisam ništa zaboravila, nisam se osramotila, čak sam dobila i riječi potpore iliti pohvale – drago im je da je mlada razrednica i da su djeca sretna i zadovoljna sa mnom. Hehe, hvalite me, usta moja, a?!
Roditelji, hm! Rijetke znam od prije i čisto su OK, barem do sada bili! Ali naravno da postoji i ono što mi se nimalo ne sviđa. Jedna mama je psihički bolesnik, bivša narkomanka, sadašnja alkoholičarka i mjesna, da se tako izrazim, "fufa". Troje djece – očevi različiti i nepoznati...ružna majčina psihička stanja. Jedan dječak u mom razredu, a drugom predajem engleski u 1.. Prljavi, gladni, izbezumljeni i jadni, a tako inteligentni i predragi...strava! Mama ih stalno vadi iz škole, ostavlja doma danima - kao, jako je bolesna, ići će na neku operaciju, želi što više vremena provesti s djecom (kaže mi kolegica koja je mom dječaku bila učiteljica da već godinama priča priču o operaciji!). Do nje se ne može doći - isključena struja, telefon, nema prebijene pare...A socijalna služba?? Hehe, vrlo smiješno! Bili su pod prismotrom i škola je morala obavještavati ih dolaze li djeca, blabla! A onda je poginuo majčin brat i na osnovu toga dobila je neku lovu! I što se onda dogodilo? Socijalna otkantala problem jer imaju novce! Kao da je sve u novcima...pa ta djeca pate i dalje, majka ih sustavno uništava, a ni sad nisu ništa više čistija i sitija...FUJ! Ostala ona poslije roditeljskog da pita je li se njen sin prilagodio – da je prije bilo problema i da je bio utučen jer ga djeca nisu prihvaćala! Ma, ženo, on ima problema kod kuće s tobom! Dijete se predobro uklopilo u svoj razred, tako mi ga je lijepo vidjeti kako se šali i smije se, ali redovito je zadnji sat nervozan, pomalo utučen…pretpostavljam zbog povratka kući, u ono ludilo i nemir!
Druga mama…dijete na razini šestogodišnjaka i različiti psiholozi dali su istu dijagnozu…mama ju ne da po prilagođenom! Misli da će se nešto u njoj prelomiti i da će nadoći! Pa nije dijete zločesto i nepažljivo pa će se primiriti i početi raditi! Ona ne može pojmiti odnos dva prirodna broja – ne može oduzeti 7 od 35, u petom razredu!! Dijete redovito plače pod nastavom jer ne stigne prepisati s ploče, a kamoli riješiti neki zadatak, pročitati nešto ili bilo što drugo vezano uz redovitu nastavu?! Došla mama neki dan na razgovor. Ona nju ne da po prilagođenom, ne želi da ju tretiraju drugačije, i dalje će ju maksimalno gurati, pisat će s njom zadaće! Ma možeš ti njoj pisati zadaće, ali što ona od toga ima? Meni je jasno da je svakom roditelju to strašno, da si ne može priznati i teško je tim se pomiriti…ali nema druge! To dijete sad i na ovaj način pati! A onda...sama sebi je skočila u usta! Neka ja popričam s drugim nastavnicima, da ih zamolim da malo pripaze s njom – drugim riječima, da joj progledaju kroz prste i da joj pripomognu! Pa čekaj, kako sad to? Vi ne želite da se njoj pristupa drugačije jer sin je išao po prilagođenom i sad ne možete na njega prepisati obrt! Da ona ide po prilagođenom, svaki nastavnik bi joj pristupio kako treba – listići, individualizirani pristup, lakše gradivo itd. Ali ne date dijete, forsirate redoviti program – kako i zašto bi uopće nastavnici morali i trebali olakšavati joj? Rekla sam joj da to više nije razredna nastava i da će se vrlo brzo vidjeti kamo će to sve ići, ali da nikako nije za isključiti da će ona pasti razred – ja ću naći vremena za nju i gurati ju, ali znam da većina nastavnika neće! I što je najbitnije: ne mora i ne treba! Dijete ide po redovitom programu!
Kakvi su ostali roditelji još ne znam, ali kakvi god da jesu, trenutno me baš briga – uf, što sam bezobrazna! Ići ćemo korak po korak, polako u nove pobjede, hehe! Odoh baciti koji komentar ljudima, prošetati Šlaponju pa tuš, kavica i dočekati dragoga da se vrne s posla!
…do idućeg posta:
What saves a man is to take a step. Then another step. It is always the same step, but you have to take it.
by Antoine de Saint-Exupéry, Wind, Sand and Stars
Kako započeti današnje slovce?? Svega i svačega u ovoj ludoj glavi ima…
U razredu (više-manje) sve just fine! Zadovoljna sam, osim s nekim detaljima, kojima još uvijek ima lijeka, ali o tome a bit later…Koliko god prošli tjedan pokušavala napisati post, nije uspjelo – ni jedna rečenica nije mi se činila dovoljno dobrom…ni jedna riječ nije mi pomagala da se ne osjećam onako kako sam se osjećala…ni jedno slovo nije uspjelo izliječiti ili bar malo pomoći da zaboravim tugu i sve ružne, negativne emocije…I sad sam mislila ne pisati o THE temi, ali osjećam da ipak nešto od toga moram izbacati van…iako je sve gotovo, tako kako se završilo, i dalje u meni čuči neka sjeta, ljutnja i ne znam ni sama što i kako nazvati taj splet osjećaja…
Zašto sad to? Prošli tjedan bio je najgori tjedan u mom dosadašnjem radnom vijeku – tragična nesreća u kojoj su nastradala tri naša dječaka…Gabrijel nam je otišao…a Krešac (koji je u mom razredu) i Matko su bili kritično, boreći se za život. Hitno prevezeni u Osijek u noći nesreće, u komi…sad su se već probudili iz kome i nadolaze (nadamo se da je to sad to!). Baš jučer bila sam u Osijeku, i odlučih otići posjetiti tu dječicu! U razredu smo Kreši pisali pisma sa lijepim željama…a stvarno su se klinčeki potrudili: pisali su viceve jer ih on uvijek nasmijava vicevima, crtali mu ribe i udice jer on voli pecati…ma super! U bolnicu sam, naravno, zakasnila u vrijeme posjeta - nisam iz Osijeka, a trebalo je i odraditi nastavu…molila sam sestru da makar ona djetetu ostavi pisamca i Ferrero čokoladice koje sam usput kupila! Dragi me nagovorio da odem i u knjižaru uzeti lijepu kutijicu u koju smo to sve lijepo upakirali…Nakon kratke kuknjave i angel face-a koje sam nabacila dok sam molila sestru, žena me ipak pustila, ali na kratko! (kaže mi dragi poslije da koju sam facu složila, skoro da me odmah na odjelu i ostavila, hehe)! Uvela me unutra i kaže: "Krešo, vidi tko ti je došao!" A dijete onako: "Jee, učiteljica!" Ali onda se rastužio, umirio i gledao samo u pod, sluša me što mu pričam…A ja...knedla stala u grlu, ostade razrednica bez teksta…Prizor oduzima dah: to bespomoćno dijete prikovano za krevet, ugipsan, blijed, a mali Matko pored njega, spava, natečen…ostade mi glava totalka prazna…ni slovo! Prozborih tiho kako smo mu pisali pisamca pa neka mu mama pročita kad bude htio, da pričamo o njemu, neka bude jak i da se što prije vrati jer kažu svi da im je dosadno bez njegovih viceva! Slabašno se nasmijao i kao da sam mu zapovijedila da napiše zadaću, dijete poslušno izusti: "Hoću, učiteljice, dobro!" Ni sama ne znam što sam mu još rekla jer u glavi mi je sve jače tutnjalo kako ću se raspuknuti od tuge i neke glupe navale pritiska u glavu; kako što prije moram izaći van….Možda zvuči sebično – ono, moram pobjeći…ali u tim sam trenucima pomislila na to kako je njegova majka rekla da često plače i tužan je – nisam htjela da vidi i osjeti kako sam i ja sad puna negativnih emocija i kako ga žalim; htjela sam samo da dijete osjeti da brinemo za nj. i da se malo razveseli porukicama prijatelja…Znam da sam mu još tiho rekla kako sad moram brzo ići da sestra ne bude ljuta jer nije vrijeme posjeta i da ćemo mi i dalje misliti na njega te da pripremi nove viceve za školu! Izletih kao da me netko nabo šilom u guz…bljak! Znam da je i sestra u čudu pogledala kako to da tako brzo odlazim, a ja sam samo promrmljala nešto u stilu da neka dijete samo odmara i spava, a Matko ionako spava, potreban im je odmor, te se zahvalila na tom što me pustila unutra!
Grozan osjećaj…ne znam…nakon "bijega" samo mi je furnjalo kroz glavu da sam trebala duže ostati unutra, što sam mu još mogla reći…jesam li uopće trebala otići k njemu…zašto i Gabi nije mogao preživjeti…Ali zato dragi, as usual, spašava situation i odlazimo na klopu u restoranček prije povratka kući! Razgovorom, zagrljajem i poljupcem ispire mi se gorak okus u ustima i utuvljeno mi je u glavu da sam postupila dobro i da je najvažnije da sam bila kod njega i da ništa duže nisam trebala biti! Po povratku doma svratili smo do mojih parentesa jer pesonja je bio pri "baka-servisu". Poželih bratecu breakanje legs – danas je polagao vožnju (koju starija sestra JOŠ uvijek NIJE položila iz razno raznih samo meni neodgodivih razloga…) i položio! Stoga, brate, ovom prilikom: congratulations…I'll drink to that (kad bih ikad pila, hehe – ali kava može!!)…
Eh, sad…ne želim više pretakati detalje i ružne trenutke, ali ne mogu a da ne spomenem jedan komadić. Nakon sprovoda (tek treći dan nakon svega) u školu su došli psiholozi – kako ih ja nazvah "krizni štab" - iz centra za krizne situacije! Prvi dan - radionice sa osmašima (Gabrijelov razred, toj djeci najviše treba stručna pomoć – ipak su izgubili prijatelja; razred djevojčice čiji brat je skrivio nesreću i treća paralelka) i na kraju radnog dana s nama učiteljima! Ma sve OK…ali nekako mislim da u svakoj školi treba organizirati radionicu iliti predavanje vezano uz takove situacije prije, ne daj Bože nikome više, takvog slučaja – mi smo u ponedjeljak bili prepušteni sami sebi – kako s tom djecom, treba li ih pustiti kućama, što im uopće reći…? Ipak su ostali u školi i nastava se, koliko – toliko održavala…u višim razredima nikako, ali u nižima da – pa ne znaju mala djeca, ne mogu si to ni pojmiti…razgovarali smo s njima, iako ni sami nismo znali što bi rekli, a suza suzu stiže na svakom koraku i sa svakog lica, kako dječjeg, tako i naših….bolje da su u školi nego kod kuće, prepušteni sami sebi i tuzi! Dosta detalja…I neću više!! Što htjedoh reći je to da je po dolasku psihologa sve bilo OK prvi dan, ali dalje su ga pretjerali! Sve je bilo zamišljeno tako da se ta tri dana radi sa osmašima – kao najkritičnijom skupinom, a svi ostali mogli su doći na individualne razgovore. Posljednji dan radionice s Krešinim (mojim) i Matkovim razredom (za neupućene: preživjela djeca)! Djeca nakon dva dana više ni sama nisu htjela razgovarati toliko o tome, htjela su da ih se sad pusti na miru! Ne znam, i mi smo, učitelji, nakon te radionice bili u još lošijem stanju – kao da te forsaju i još više okupiraju misli rijekama osjećaja: kako se osjećaš?; kako si se osjećao?; jesi li bijesan?, itd. Samo puštaju u mozak sve ostale tragedije i situacije koje smo mi svi nekad proživjeli/ proživljavamo i proživljavat ćemo! A što ja znam…ma treba razgovarati, ali nemojte siliti više! Što me najviše razljutilo bilo je to što, kad su moji klinci došli na red, od njih su napravili lagane zombače! Naime, moja djeca su ipak mlađa, Krešac je u bolnici i nekako su to lakše prihvatili, onako, čisto dječji…i to mi je bilo drago! Pričali su na lijep način o Kreši i nisu puno razmišljali i tugovali… Neka, djeca su, i što lakše to prebrode, bolje za njih…ali nakon radionice jedna djevojčica je pala u nesvijest, druga se tresla, treća je plakala…ja ih gledam, oči izbuljene, blijeda lica, upitnici nad glavama , izbezumljeni, zbunjeni, preplašeni…jedno dijete mi se žali da su ju pozvali na razgovor, a ona to ne želi – pa i Krešo i Matko se sad oporavljaju, zašto ona mora ići?! Rekla sam joj da ne mora, oni su joj samo ponudili razgovor ako hoće i misli da joj to treba! Situacija je bila slična i u ostalim razredima – nije se moglo ni razgovarati s tom djecom na nastavi nakon "terapije"….ne znam…Znam da su oni psiholozi, obučeni za takve stvari…ali opet, čini se da je bilo dosta i previše…pustite djecu da to dalje proživljavaju kako ona hoće, neka to sve sad ide nekim svojim tokom i neka polako puštaju Gabrijela i nose sa sobom lijepa sjećanja na njega! Neka ih prolazi ta tuga…
Pretežno svi smo dijelili isto mišljenje – hehe, prvi put da je naš kolektiv bio u nečemu jednoglasan!! Ali nitko nije bio dovoljno glasan da to kaže naglas! Ali, dobro, prošlo je…
I ovaj tjedan sve se polako vraća u normalu…žalosno, ali tako je! Život definitivno mora ići dalje…ne znam...nisam pametna! Strašno je bilo – budi jak zbog te djece a i sama bih vrištala od jada…
Let's move on, veselije teme…Moji klinci: hm…kažu mi učitelji da su dobri, samo nekolicina dječaka brbljavaca – primijetila sam to i sama odmah prvi tjedan škole! Hitan razmještaj riješio je prva dva aktera, ali sad se jedan od njih skompao s trećim i od šutljivog djeteta nastade razredni brbljavac broj 1! Znam da to za sad nije ništa strašno, ali isto tako znam da je tu naglasak na ZA SAD! Baš danas imali su zadatak reći zašto se njih najčešće opominje, što to oni rade, a ne bi smjeli i što i kako će uraditi da se to više ne događa…Bilo je smiješno – od onih razigranih dječkića koji ne zatvaraju usta nastadoše dječkići koji gledaju u pod, a i baš se i ne guraju da govore…obećaše da će poraditi na tom…eh, sad…do kad će trajati?! Idući sat razrednog biramo ime razreda, a nakon toga slijede razredna pravila! Samo još ne znam koje ćemo kazne osmisliti za nepoštivanje pravila…Ponudila sam im i "mjesečnu rasprodaju"! Naime, na kraju svakog mjeseca svaki će učenik moći pokušati popraviti što je zgriješio, ispričati se nekomu koga je povrijedio i tomu slično! A razveselila ih je i "bilježnica sreće" u koju će zapisivati sve lijepo što im se dogodi, koju će također imati prilike čitati pred nama te tako dijeliti s nama svoje happy, važne trenutke!
Ma super…kako sam i rekla na početku, zadovoljna sam i puna ideja koje djeca, kao što vidim, zaista radosno i objeručke prihvaćaju! Zezaju me starije kolegice neka uživam dok su još mali i "zeleni" za veće spačke! A znam, jasno mi je to! I sama sam se, iako ne kao razrednik, uvjerila u nevjerojatne preobrate preko ljetnih praznika! Kao šestaši pristižu u školu na jesen toliko izmijenjeni – do neprepoznatljivosti! A sedmi i osmi…da i ne govorim…kad ih opali pubertet – djevojčice postaju "darkerice", sva ta djeca postaju "neshvaćene duše" koje jadne lutaju ovijem svijetom, a učitelji ih samo maltretiraju, hehe…ma da…sve su to čari odrastanja i naših borbi s njima….žalosno je samo to što dosta te djece u biti odrasta samo uz nas…neku djecu viđam ja više u školi i više razgovaraju sa mnom, a s mamom i tatom ako ponekad popričaju - eureka…
Maloprije sam rekla: dosta "jadnih" tema… stoga STOP, pojačat ću si Juliette and the Licks, neka nadglasa sve "tupave" misli, zagrlit ću dragoga, zauzvrat ću dobiti poljubac i uz još jednu kasnu kavu i cigareticu umirit ću svoje "demone" u glavi…hehe, la vita e bella…(kako si tko uzme!? - baš kao što stoji u naslovu: Life is simple, it' s just not easy.)
I , naravno, prigodno pametno slovo:
"Who will tell whether one happy moment of love or the joy of breathing or walking on a bright morning and smelling the fresh air, is not worth all the suffering and effort which life implies." By Erich Fromm
Počelo je, počelo!!! I svi smo oduševljeni što nismo duže odmarali, hehe! U mene je to krenulo ovako nekako: prvi dan škole, prva dva sata, moje "prvo dijete", moji petaši!! A nakon toga – doma! Hehe! I ja, kao i prvašići kad dođu, izgubljeni u vremenu i prostoru - ili se to više odnosi na horde njihovih roditelja, braće, sestara, baka, djedova, ujaka i stričeva koji ih dovode i odvode iz škole prvijeh tjedana? – imam prilagodbu na prve dane škole : -) Ma ne, baš te prvašiće koje spomenuh, u rasporedu imam ponedjeljkom…ne bi bilo zgodno da im se, osim njihove nove tete (tako neki još dugo nazivlju učiteljicu) ukaže još jedna teta prvi dan susreta sa školom. Eh, ovo je sad još jedna vaša učiteljica, i to iz engleskog jezika…Tako da sam, nakon dva, i to još skraćena sata, napustila prostorije naše škole. E pa neću ni ja duditi tamo više po cijele dane. Prošli tjedan tri dana sam bila u školi od 8 do 14 h pokušavajući napraviti nemoguće. Iskombinirati kako da mi svi učenici dobiju knjige…Čitam i gledam u medijima kako je distribucija udžbenika prošla u najboljem redu…i samo se grohotom nasmijem….možda nekima, ali kod nas to nikako nije tako! Stigli kompleti po razredima prošli tjedan…jeee, sad se ukopati u školu i radi do prekosutra da se to sve razvrsta i prebroji…kad ono: po tri ili gdje je bilo više sreće (??) četiri radne bilježnice, četiri likovne mape i da dalje ne nabrajam…pa koji to razred se sastoji od četiri učenika? Možda neki u područnoj školi…ali ovo nije ta! Nadalje, neki su dobili i pakete iz nekih drugih škola…ajme, ljudi, pa što to je?? Kako da ja djeci podijelim te knjige? Neki da dobiju sve od a do ž a neki samo ponešto?? Da odmah prvi dan dobijem jezikove od bijesnih roditelja? Zašto je x i y dobio knjige a moj z nije? Pa ne mogu si to dozvoliti…ni zbog mira "u kući" a ni zbog same sebe i te djece…i ništa, ono što sam mogla iskompletirati, da svi dobiju, ubacila u vrećku (koja je toliko kvalitetna da je pod pritiskom dvije do maksimalno tri knjige odmah popucala) a ostatak spremila u ormar. Podijelila ja nekoliko knjiga, a oni u čudu gledaju kako malo ih ima…ali dobro sam i prošla – kolega paralelac udijelio djeci samo jedan udžbenik i pripadajuću mu vježbenicu, smiješno iliti za plakati!!)
Svih 22 gledaju me i miruju, slušaju svaku moju riječ…ma da su takvi do kraja godine, nema tko ih ne bi želio, haha! Odmah prvi dan smo imali i english, ma rasturamo…takav mir i red u razredu, ajme! Samo se pitam do kad će potrajati! Nema veze…sve će to biti nice!
Ali mene muči nešto deseto! Idemo ove godine i opet iz početka - kao oni mali pačići u pačjoj školi:-) : mjesečno planiranje za više razrede, a onda drugi dan za niže…treba popuniti dnevnik i imenik, ružičastu bilježnicu (slobodne/DOD/DOP itd)…ima toga puno, puno! Godišnji za sve razrede sam ja već kao prava štreberica napravila, još mi ostaje za prilagođene...ali plan za SRO…e, to je već nešto drugo iliti new for me…kako sad to? Kako da ja sad isplaniram izlete, ekskurzije i to kad, primjerice, moj paralelac, čovjek u godinama, a ni čašica mu nije strana, samo prebacuje lopticu dalje…a da ne govorim o njegovoj odgovornosti i organiziranosti – dolasci na nastavu su umijeće…slučajno doći na sat točno ili se uopće pojaviti odgovarajući sat po rasporedu…eee, to je već viša matematika za našega paralelca!!! Što god ga pitaš: ma lako ćemo! Šta? Ja to neću pisati/ raditi/ kakav projekt/ koja korelacija/ izlet? Ma gluposti…i tako u nedogled! Ma brate, nemoj…ali nemoj onda ni da ti ja pišem popis udžbenika koji ti nedostaju, nemoj, brate ni da ti ja brojim i slažem udžbenike koje trebaš podijeliti i nemoj da ti ja služim kao magarac – da ti nosim udžbenike iz potkrovlja škole u prizemlje…nemoj! Ali naravno…radila sam to! Pa ja sam mlada i mogu ja to! A što sam na kraju dobila? Vratima u nos jer čovjek se našao uvrijeđen kad mu rekoh da bi trebao svoj popis udžbenika koji mu nedostaju predati ravnalici da nam naruči! Tko, on? Ma ne pada mu na pamet…neka to netko drugi uradi! Hm…da se predstavim: zovite me magarac..da, da, veliki budalasti mago sa velikim početnim slovom M!
Nadalje…osim mjesečnih, godišnjih i ostalih planiranja…da ne bismo slučajno izostavili i jednu novinu u svezi glede nastanka kurikuluma: popisati do kraja ovog tjedna SVE aktivnosti, planove slobodnih, izvannastavnih, izvanškolskih aktivnosti, projekte i idiotarije vezane uz predmet koji predajemo, razred kojeg imamo - od izleta, ekskurzija (u svim oblicima) preko projekata koje mislimo raditi, korelacija…do sredstava koja će nam biti potrebna, ciljeva svih aktivnosti i točnog vremena kada to sve mislimo obavljati a da ne zaboravim i namjenu svega toga…i da me ne zaboli glava od daljnjeg nabrajanja: treba osmisliti i popisati svaki naš pokret u/ pokraj/ na/ prema učionici/igralištu/ drugom gradu/ igralištu/ knjižnici/ kazalištu itd…! Pa što ja znam, primjerice, danas, koji ću tekst i kojega autora uprizoriti na engleskom jeziku sa mojim glumcima (izvannastavna: dramsko – recitatorska skupina na engleskom jeziku) tamo negdje u svibnju??? Znam otprilike koje bih mogla projekte raditi na engleskom, znam i otprilike što ću "projektirati" sa svojim razredom, ali ovo dalje baš i ne znam!!! I čemu to uopće služi? Kome? Nemam pojma, ali nekako mi je to smiješno i poprilično suludo!! Treba osmisliti i usustaviti školski kurikulum za koji još ni oni "tamo gore" ne znaju kako treba izgledati…nije li to divno? Pokusni kunići! Ma sve pet, samo dajte što više papirologije i nepotrebnih stvarčica! Možemo mi to! Pa brez toga svega bi nam bilo pretty much boring!
Neka…sad je najbitnije da su ova novopečena djeca moja meni OK i da barem s njima sve ide baš fine…(a hoću li imati sreće i dalje pa da jednom mogu reći da sam od prve "upikala" jednu dobru generaciju…eh, bumo vidli)
I tako ću ovom kuknjavom završiti ovaj današnji "kuknjavi" post te se bacam na popunjavanje tablica a u svrhu usustavljivanja kurikuluma škole naše…pozdrav do drugoga, valjda manje "kuknjavoga" slova…jer od kukanja nema ništa…rekla bi Mary Engelbreit nešto kao da ako ne možeš nešto promijeniti promijeni svoje mišljenje o tome…uostalom, eto ga u originalu:
"If you don't like something, change it; if you can't change it, change the way you think about it."
