|
|
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
a bit of my everyday life...pa malo o mojim (m)učenicima...događajima u školi i u našem divnom obrazovnom sustavu...
Blog.hr
moj profile na last.fm
pet centar
pesonje i svasht' nesht'
If a doctor, lawyer, or dentist had 40 people in his office at one time, all of whom had different needs, and some of whom didn't want to be there and were causing trouble,
and the doctor, lawyer, or dentist, without assistance, had to treat them all with professional excellence for nine months, then he might have some conception of the classroom teacher's job.
by Donald D. Quinn
Eto me nakon, psihološki, predugog tjedna i subote sa zaslužene "sve četiri u zraku"…Čari našega posla, hehe!
Početak tjedna uobičajeno, počele djeci sjedati u imenik poneke jedinice i minusi iz povijesti jer ne nose radne bilježnice! Ma krasno…ljenčine male, ne uče! Sve bi to bilo za pet, kada bi djeca uopće imala radne bilježnice koje, sram ih bilo, ne nose u školu!! Niti jedno dijete još uvijek, zbog predobro obavljene distribucije udžbenika, nema radnu bilježnicu iz nijednog predmeta!! A kad bi imali udžbenike, možda bi iz njih i učili, kao što to nastavnica zahtijeva! Sram ih bilo, ne uče iz udžbenika, koje, ne vlastitom krivicom, UOPĆE ne posjeduju! Moji imaju, ali kolegin razred nema! Halo, gospođo povjesničarka!! Ono što im diktirate na satu, to je jedino što ta djeca imaju, i ne možete od njih zahtijevati da uče po knjizi ili da nose radne bilježnice u školu!! Ili ipak možete?? Očito da da! Ne opravdavam ih, ali čini se da su djeca još dosta pogubljena u promjenama koje nosi peti razred! Kažu, nije nastavnica rekla da će tako otvarati imenik i pitati kog stigne!! Objašnjavaj, razrednice, naravno, na satu engleskoga jezika (što bi postojao samo jedan sat SRO tjedno, neka to bude i svaki sat englisha, haha), da to više nije kao u nižim razredima – neće učiteljica više pet tjedana ranije najaviti da će pitati BAŠ TEBE taj i taj dan, niti će ti reći što će te točno pitati! Nije ta jedna jedinica ništa strašno, sve se to da ispraviti, trebaju se djeca priviknuti na sve to, trebaju redovito učiti…Ali ipak, zahtijevati nemoguće…eh, to ipak nije u redu!
Što je to što me natjeralo na dizanje "sve četiri u zrak" u subotu? Kaže i naslov: RODITELJSKI sastanak, i to preuranjeni! Isplanirali mi roditeljski za kraj slijedećeg tjedna…AHA! Zove moja ravnalica u srijedu poslijepodne (kad je nastava odavno završila) da roditeljski mora biti održan najkasnije do petka jer je potrebno izabrati predstavnika roditelja za Vijeće! Ja sam to totalka smetnula s uma! Kako ću u zadnji tren poslati obavijest roditeljima - ima ih koji rade poslijepodne, petak je…?! Što ću, jadna li sam, pa meni treba DUUUUGA psihička priprema …Dragi se smije i tješi me da tako i treba – što manje MOJIH psihičkih pripremanja, to bolje! Ovako naglo će još bolje ispasti…Ma sve to ima logike, ali pusti sad to, ne mogu ja to tako, ne mogu! Počela razrednica nokte grickati (što nisam radila od vrtića), počela se znojiti (a inače sam preprezimogrozna), kroz glavu furnja sve i svašta…a joj, poludit ću! A i dalje je srijeda, 20-ak minuta nakon razgovora s ravnateljkom! Znam da sam prevelik trtaroš…ali ovo mi je prvi prvcati roditeljski! Angažirali se svi u tješenju mene, od dragoga, preko ravnateljke, kolegica s posla, majke, brata, ali ništa ne pomaže previše!
Prođe tako nekako, nervozno da bi čovjek iz kože iskočio, i četvrtak te petak prijepodne (opet ti, dragi, trpi moja nebulozna stanja! A stvarno taj čovjek ima razumijevanja, pa to je nevjerojatno! Sama bih sebe ponekad šutnula u guz i ne znam što si ne bih napravila, ali on ne! Uvijek je tu, s pravom rečenicom, gestom i zagrljajem!).
Petak poslijepodne, 16 sati…našli se nas troje "hrabrih" razrednika - jedan svježe diplomirao, druga apsolventica (mijenja kolegu koji je na bolovanju), i ja s najviše iskustva u radu, ali ovakvoga nimalo! Ne znaš koji više van sebe! Znam da je ovo prvi roditeljski, i sama ravnateljka rekla mi je da nema što trajati dulje od 40-ak minuta, ali treba izdržati i tih četrdeset! Napravismo sve pripreme (pribor, učionice, blabla…) i počeše polako roditelji pristizati. Kako koji uđe u dvoranu, tako mene oblije navala crvenila, znoja, pritiska i svega ostaloga, u ovakvim trenutcima, poprilično nepoželjnoga. A i ovih dvoje ništa bolje – mijenjaju boje kao semafori, apsolventici se suše usta. A kolega nam je zato onaj tip koji tremu prikriva šalom. Zato je bio, da se tako izrazim, "naboden" da otvori roditeljski. Eh, žene, sram nas bilo! Slijedi prezentacija nužnog zla: Pravilnik o ocjenjivanju i Kućni red, koji svakom normalnom čovjeku izlazi na uši nakon nekoliko godina ponavljanja, ali takva je procedura. Tada je svaki razrednik sa svojim roditeljima pošao u svoju učionicu…i eto ga, 3, 2, 1, udahni, krenimo! Stisni zube, iz ove kože ti nema! I opet navala crvenila i znoja, srušit ću se od pritiska 100%, što im reći, zaboravit ću, ispast ću glupson…Ma daj, skuliraj, sve je OK, proći će, preživjet ćeš…I tako, malo po malo, prošlo sve kao vjetrom otpuhano (??!)…iako mi neka knedlica stajala u grlu sve dok nisam sva bitna rekla: "Ovime bih završila naš prvi roditeljski sastanak!" Nitko sretniji od mene!!!! Sjela sam na stolicu i dubooooko udahnula i izdahnula…kao da me netko žmikao kao staru krpu proteklih 40-ak minuta, umorna i iscrpljena! Ali neka, bitno da je gotovo! Stigao dragi po mene, a s njim i moja najbolja prijateljica u stresnim situacijama - ogromenska čokolada, i još slađa prijateljica pusa - za moj prvi roditeljski. Iako ljudi ne vjeruju kad me vide da mi je čokolada zaista predraga prijateljica, to uistinu je tako, što bih lagala?! Pa ne moram imati 100 kg ako volim slatko!
Sve je bilo baš dobro, ali strah od novoga poprilično iscrpi i trema zna uraditi svašta. Ali nisam pala pod stol, nisam ništa zaboravila, nisam se osramotila, čak sam dobila i riječi potpore iliti pohvale – drago im je da je mlada razrednica i da su djeca sretna i zadovoljna sa mnom. Hehe, hvalite me, usta moja, a?!
Roditelji, hm! Rijetke znam od prije i čisto su OK, barem do sada bili! Ali naravno da postoji i ono što mi se nimalo ne sviđa. Jedna mama je psihički bolesnik, bivša narkomanka, sadašnja alkoholičarka i mjesna, da se tako izrazim, "fufa". Troje djece – očevi različiti i nepoznati...ružna majčina psihička stanja. Jedan dječak u mom razredu, a drugom predajem engleski u 1.. Prljavi, gladni, izbezumljeni i jadni, a tako inteligentni i predragi...strava! Mama ih stalno vadi iz škole, ostavlja doma danima - kao, jako je bolesna, ići će na neku operaciju, želi što više vremena provesti s djecom (kaže mi kolegica koja je mom dječaku bila učiteljica da već godinama priča priču o operaciji!). Do nje se ne može doći - isključena struja, telefon, nema prebijene pare...A socijalna služba?? Hehe, vrlo smiješno! Bili su pod prismotrom i škola je morala obavještavati ih dolaze li djeca, blabla! A onda je poginuo majčin brat i na osnovu toga dobila je neku lovu! I što se onda dogodilo? Socijalna otkantala problem jer imaju novce! Kao da je sve u novcima...pa ta djeca pate i dalje, majka ih sustavno uništava, a ni sad nisu ništa više čistija i sitija...FUJ! Ostala ona poslije roditeljskog da pita je li se njen sin prilagodio – da je prije bilo problema i da je bio utučen jer ga djeca nisu prihvaćala! Ma, ženo, on ima problema kod kuće s tobom! Dijete se predobro uklopilo u svoj razred, tako mi ga je lijepo vidjeti kako se šali i smije se, ali redovito je zadnji sat nervozan, pomalo utučen…pretpostavljam zbog povratka kući, u ono ludilo i nemir!
Druga mama…dijete na razini šestogodišnjaka i različiti psiholozi dali su istu dijagnozu…mama ju ne da po prilagođenom! Misli da će se nešto u njoj prelomiti i da će nadoći! Pa nije dijete zločesto i nepažljivo pa će se primiriti i početi raditi! Ona ne može pojmiti odnos dva prirodna broja – ne može oduzeti 7 od 35, u petom razredu!! Dijete redovito plače pod nastavom jer ne stigne prepisati s ploče, a kamoli riješiti neki zadatak, pročitati nešto ili bilo što drugo vezano uz redovitu nastavu?! Došla mama neki dan na razgovor. Ona nju ne da po prilagođenom, ne želi da ju tretiraju drugačije, i dalje će ju maksimalno gurati, pisat će s njom zadaće! Ma možeš ti njoj pisati zadaće, ali što ona od toga ima? Meni je jasno da je svakom roditelju to strašno, da si ne može priznati i teško je tim se pomiriti…ali nema druge! To dijete sad i na ovaj način pati! A onda...sama sebi je skočila u usta! Neka ja popričam s drugim nastavnicima, da ih zamolim da malo pripaze s njom – drugim riječima, da joj progledaju kroz prste i da joj pripomognu! Pa čekaj, kako sad to? Vi ne želite da se njoj pristupa drugačije jer sin je išao po prilagođenom i sad ne možete na njega prepisati obrt! Da ona ide po prilagođenom, svaki nastavnik bi joj pristupio kako treba – listići, individualizirani pristup, lakše gradivo itd. Ali ne date dijete, forsirate redoviti program – kako i zašto bi uopće nastavnici morali i trebali olakšavati joj? Rekla sam joj da to više nije razredna nastava i da će se vrlo brzo vidjeti kamo će to sve ići, ali da nikako nije za isključiti da će ona pasti razred – ja ću naći vremena za nju i gurati ju, ali znam da većina nastavnika neće! I što je najbitnije: ne mora i ne treba! Dijete ide po redovitom programu!
Kakvi su ostali roditelji još ne znam, ali kakvi god da jesu, trenutno me baš briga – uf, što sam bezobrazna! Ići ćemo korak po korak, polako u nove pobjede, hehe! Odoh baciti koji komentar ljudima, prošetati Šlaponju pa tuš, kavica i dočekati dragoga da se vrne s posla!
…do idućeg posta:
What saves a man is to take a step. Then another step. It is always the same step, but you have to take it.
by Antoine de Saint-Exupéry, Wind, Sand and Stars
