|
|
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
a bit of my everyday life...pa malo o mojim (m)učenicima...događajima u školi i u našem divnom obrazovnom sustavu...
Blog.hr
moj profile na last.fm
pet centar
pesonje i svasht' nesht'
If a doctor, lawyer, or dentist had 40 people in his office at one time, all of whom had different needs, and some of whom didn't want to be there and were causing trouble,
and the doctor, lawyer, or dentist, without assistance, had to treat them all with professional excellence for nine months, then he might have some conception of the classroom teacher's job.
by Donald D. Quinn
Kako započeti današnje slovce?? Svega i svačega u ovoj ludoj glavi ima…
U razredu (više-manje) sve just fine! Zadovoljna sam, osim s nekim detaljima, kojima još uvijek ima lijeka, ali o tome a bit later…Koliko god prošli tjedan pokušavala napisati post, nije uspjelo – ni jedna rečenica nije mi se činila dovoljno dobrom…ni jedna riječ nije mi pomagala da se ne osjećam onako kako sam se osjećala…ni jedno slovo nije uspjelo izliječiti ili bar malo pomoći da zaboravim tugu i sve ružne, negativne emocije…I sad sam mislila ne pisati o THE temi, ali osjećam da ipak nešto od toga moram izbacati van…iako je sve gotovo, tako kako se završilo, i dalje u meni čuči neka sjeta, ljutnja i ne znam ni sama što i kako nazvati taj splet osjećaja…
Zašto sad to? Prošli tjedan bio je najgori tjedan u mom dosadašnjem radnom vijeku – tragična nesreća u kojoj su nastradala tri naša dječaka…Gabrijel nam je otišao…a Krešac (koji je u mom razredu) i Matko su bili kritično, boreći se za život. Hitno prevezeni u Osijek u noći nesreće, u komi…sad su se već probudili iz kome i nadolaze (nadamo se da je to sad to!). Baš jučer bila sam u Osijeku, i odlučih otići posjetiti tu dječicu! U razredu smo Kreši pisali pisma sa lijepim željama…a stvarno su se klinčeki potrudili: pisali su viceve jer ih on uvijek nasmijava vicevima, crtali mu ribe i udice jer on voli pecati…ma super! U bolnicu sam, naravno, zakasnila u vrijeme posjeta - nisam iz Osijeka, a trebalo je i odraditi nastavu…molila sam sestru da makar ona djetetu ostavi pisamca i Ferrero čokoladice koje sam usput kupila! Dragi me nagovorio da odem i u knjižaru uzeti lijepu kutijicu u koju smo to sve lijepo upakirali…Nakon kratke kuknjave i angel face-a koje sam nabacila dok sam molila sestru, žena me ipak pustila, ali na kratko! (kaže mi dragi poslije da koju sam facu složila, skoro da me odmah na odjelu i ostavila, hehe)! Uvela me unutra i kaže: "Krešo, vidi tko ti je došao!" A dijete onako: "Jee, učiteljica!" Ali onda se rastužio, umirio i gledao samo u pod, sluša me što mu pričam…A ja...knedla stala u grlu, ostade razrednica bez teksta…Prizor oduzima dah: to bespomoćno dijete prikovano za krevet, ugipsan, blijed, a mali Matko pored njega, spava, natečen…ostade mi glava totalka prazna…ni slovo! Prozborih tiho kako smo mu pisali pisamca pa neka mu mama pročita kad bude htio, da pričamo o njemu, neka bude jak i da se što prije vrati jer kažu svi da im je dosadno bez njegovih viceva! Slabašno se nasmijao i kao da sam mu zapovijedila da napiše zadaću, dijete poslušno izusti: "Hoću, učiteljice, dobro!" Ni sama ne znam što sam mu još rekla jer u glavi mi je sve jače tutnjalo kako ću se raspuknuti od tuge i neke glupe navale pritiska u glavu; kako što prije moram izaći van….Možda zvuči sebično – ono, moram pobjeći…ali u tim sam trenucima pomislila na to kako je njegova majka rekla da često plače i tužan je – nisam htjela da vidi i osjeti kako sam i ja sad puna negativnih emocija i kako ga žalim; htjela sam samo da dijete osjeti da brinemo za nj. i da se malo razveseli porukicama prijatelja…Znam da sam mu još tiho rekla kako sad moram brzo ići da sestra ne bude ljuta jer nije vrijeme posjeta i da ćemo mi i dalje misliti na njega te da pripremi nove viceve za školu! Izletih kao da me netko nabo šilom u guz…bljak! Znam da je i sestra u čudu pogledala kako to da tako brzo odlazim, a ja sam samo promrmljala nešto u stilu da neka dijete samo odmara i spava, a Matko ionako spava, potreban im je odmor, te se zahvalila na tom što me pustila unutra!
Grozan osjećaj…ne znam…nakon "bijega" samo mi je furnjalo kroz glavu da sam trebala duže ostati unutra, što sam mu još mogla reći…jesam li uopće trebala otići k njemu…zašto i Gabi nije mogao preživjeti…Ali zato dragi, as usual, spašava situation i odlazimo na klopu u restoranček prije povratka kući! Razgovorom, zagrljajem i poljupcem ispire mi se gorak okus u ustima i utuvljeno mi je u glavu da sam postupila dobro i da je najvažnije da sam bila kod njega i da ništa duže nisam trebala biti! Po povratku doma svratili smo do mojih parentesa jer pesonja je bio pri "baka-servisu". Poželih bratecu breakanje legs – danas je polagao vožnju (koju starija sestra JOŠ uvijek NIJE položila iz razno raznih samo meni neodgodivih razloga…) i položio! Stoga, brate, ovom prilikom: congratulations…I'll drink to that (kad bih ikad pila, hehe – ali kava može!!)…
Eh, sad…ne želim više pretakati detalje i ružne trenutke, ali ne mogu a da ne spomenem jedan komadić. Nakon sprovoda (tek treći dan nakon svega) u školu su došli psiholozi – kako ih ja nazvah "krizni štab" - iz centra za krizne situacije! Prvi dan - radionice sa osmašima (Gabrijelov razred, toj djeci najviše treba stručna pomoć – ipak su izgubili prijatelja; razred djevojčice čiji brat je skrivio nesreću i treća paralelka) i na kraju radnog dana s nama učiteljima! Ma sve OK…ali nekako mislim da u svakoj školi treba organizirati radionicu iliti predavanje vezano uz takove situacije prije, ne daj Bože nikome više, takvog slučaja – mi smo u ponedjeljak bili prepušteni sami sebi – kako s tom djecom, treba li ih pustiti kućama, što im uopće reći…? Ipak su ostali u školi i nastava se, koliko – toliko održavala…u višim razredima nikako, ali u nižima da – pa ne znaju mala djeca, ne mogu si to ni pojmiti…razgovarali smo s njima, iako ni sami nismo znali što bi rekli, a suza suzu stiže na svakom koraku i sa svakog lica, kako dječjeg, tako i naših….bolje da su u školi nego kod kuće, prepušteni sami sebi i tuzi! Dosta detalja…I neću više!! Što htjedoh reći je to da je po dolasku psihologa sve bilo OK prvi dan, ali dalje su ga pretjerali! Sve je bilo zamišljeno tako da se ta tri dana radi sa osmašima – kao najkritičnijom skupinom, a svi ostali mogli su doći na individualne razgovore. Posljednji dan radionice s Krešinim (mojim) i Matkovim razredom (za neupućene: preživjela djeca)! Djeca nakon dva dana više ni sama nisu htjela razgovarati toliko o tome, htjela su da ih se sad pusti na miru! Ne znam, i mi smo, učitelji, nakon te radionice bili u još lošijem stanju – kao da te forsaju i još više okupiraju misli rijekama osjećaja: kako se osjećaš?; kako si se osjećao?; jesi li bijesan?, itd. Samo puštaju u mozak sve ostale tragedije i situacije koje smo mi svi nekad proživjeli/ proživljavamo i proživljavat ćemo! A što ja znam…ma treba razgovarati, ali nemojte siliti više! Što me najviše razljutilo bilo je to što, kad su moji klinci došli na red, od njih su napravili lagane zombače! Naime, moja djeca su ipak mlađa, Krešac je u bolnici i nekako su to lakše prihvatili, onako, čisto dječji…i to mi je bilo drago! Pričali su na lijep način o Kreši i nisu puno razmišljali i tugovali… Neka, djeca su, i što lakše to prebrode, bolje za njih…ali nakon radionice jedna djevojčica je pala u nesvijest, druga se tresla, treća je plakala…ja ih gledam, oči izbuljene, blijeda lica, upitnici nad glavama , izbezumljeni, zbunjeni, preplašeni…jedno dijete mi se žali da su ju pozvali na razgovor, a ona to ne želi – pa i Krešo i Matko se sad oporavljaju, zašto ona mora ići?! Rekla sam joj da ne mora, oni su joj samo ponudili razgovor ako hoće i misli da joj to treba! Situacija je bila slična i u ostalim razredima – nije se moglo ni razgovarati s tom djecom na nastavi nakon "terapije"….ne znam…Znam da su oni psiholozi, obučeni za takve stvari…ali opet, čini se da je bilo dosta i previše…pustite djecu da to dalje proživljavaju kako ona hoće, neka to sve sad ide nekim svojim tokom i neka polako puštaju Gabrijela i nose sa sobom lijepa sjećanja na njega! Neka ih prolazi ta tuga…
Pretežno svi smo dijelili isto mišljenje – hehe, prvi put da je naš kolektiv bio u nečemu jednoglasan!! Ali nitko nije bio dovoljno glasan da to kaže naglas! Ali, dobro, prošlo je…
I ovaj tjedan sve se polako vraća u normalu…žalosno, ali tako je! Život definitivno mora ići dalje…ne znam...nisam pametna! Strašno je bilo – budi jak zbog te djece a i sama bih vrištala od jada…
Let's move on, veselije teme…Moji klinci: hm…kažu mi učitelji da su dobri, samo nekolicina dječaka brbljavaca – primijetila sam to i sama odmah prvi tjedan škole! Hitan razmještaj riješio je prva dva aktera, ali sad se jedan od njih skompao s trećim i od šutljivog djeteta nastade razredni brbljavac broj 1! Znam da to za sad nije ništa strašno, ali isto tako znam da je tu naglasak na ZA SAD! Baš danas imali su zadatak reći zašto se njih najčešće opominje, što to oni rade, a ne bi smjeli i što i kako će uraditi da se to više ne događa…Bilo je smiješno – od onih razigranih dječkića koji ne zatvaraju usta nastadoše dječkići koji gledaju u pod, a i baš se i ne guraju da govore…obećaše da će poraditi na tom…eh, sad…do kad će trajati?! Idući sat razrednog biramo ime razreda, a nakon toga slijede razredna pravila! Samo još ne znam koje ćemo kazne osmisliti za nepoštivanje pravila…Ponudila sam im i "mjesečnu rasprodaju"! Naime, na kraju svakog mjeseca svaki će učenik moći pokušati popraviti što je zgriješio, ispričati se nekomu koga je povrijedio i tomu slično! A razveselila ih je i "bilježnica sreće" u koju će zapisivati sve lijepo što im se dogodi, koju će također imati prilike čitati pred nama te tako dijeliti s nama svoje happy, važne trenutke!
Ma super…kako sam i rekla na početku, zadovoljna sam i puna ideja koje djeca, kao što vidim, zaista radosno i objeručke prihvaćaju! Zezaju me starije kolegice neka uživam dok su još mali i "zeleni" za veće spačke! A znam, jasno mi je to! I sama sam se, iako ne kao razrednik, uvjerila u nevjerojatne preobrate preko ljetnih praznika! Kao šestaši pristižu u školu na jesen toliko izmijenjeni – do neprepoznatljivosti! A sedmi i osmi…da i ne govorim…kad ih opali pubertet – djevojčice postaju "darkerice", sva ta djeca postaju "neshvaćene duše" koje jadne lutaju ovijem svijetom, a učitelji ih samo maltretiraju, hehe…ma da…sve su to čari odrastanja i naših borbi s njima….žalosno je samo to što dosta te djece u biti odrasta samo uz nas…neku djecu viđam ja više u školi i više razgovaraju sa mnom, a s mamom i tatom ako ponekad popričaju - eureka…
Maloprije sam rekla: dosta "jadnih" tema… stoga STOP, pojačat ću si Juliette and the Licks, neka nadglasa sve "tupave" misli, zagrlit ću dragoga, zauzvrat ću dobiti poljubac i uz još jednu kasnu kavu i cigareticu umirit ću svoje "demone" u glavi…hehe, la vita e bella…(kako si tko uzme!? - baš kao što stoji u naslovu: Life is simple, it' s just not easy.)
I , naravno, prigodno pametno slovo:
"Who will tell whether one happy moment of love or the joy of breathing or walking on a bright morning and smelling the fresh air, is not worth all the suffering and effort which life implies." By Erich Fromm
