ponedjeljak, 31.01.2011.

Letargija i lijenost - jahači apokalipse

Ne znam koliko će ovaj članak biti zanimljivim široj publici budući je bio namijenjen klanju mojih vlastitih demona :), ali ako ništa drugo, možda pomogne nekome koga more isti problemi.



Danas je bio tako težak dan. Ja sam jedan od onih koji ne vjeruju u metereopatiju ali ne mogu ignorirat utjecaj koji je tmurno vrijeme imalo na mene. Nevjerojatno je kako se u roku od jedne noći može promijeniti situacija. Zadnjih nekoliko dana izuzetne aktivnosti i energičnosti zamijenio sam stanjem potpune letargije i lijenosti. Gotovo nezainteresiranosti za sve oko sebe. Bar isprva.

Zar je potreban jači dokaz da se sve u životu odvija u ciklusima? Bilo bi lijepo kad bi se stanje visoke produktivnosti moglo zadržati onoliko koliko mi to želimo i/ili trebamo, ali to nije moguće. Čak i ekonomija zna da je stanje potpune zaposlenosti (ili iskorištenosti resursa) nemoguće zadržati na toj razini. Isto se može tvrditi i za naš stupanj energije. Naravno možemo se natjerati na rad ali ako iza toga ne stoji naš interes, volja i strast, onda bi i rezultati mogli biti razvodnjeni, prazni, nezadovoljavajući. U tom bi slučaju možda bilo bolje da nismo ništa ni radili.

Možda jednostavno moramo prihvatiti da su ciklusi životna realnost. Da nema perioda niskog stupnja energije, da li bismo manje cijenili one trenutke kad nam je energetski rezervoar na vrhuncu? Baš kao što radi tužnih i teških trenutaka u životu više cijenimo razdoblja sreće i zadovoljstva.

Trebamo li prihvatiti ta razdoblja kao prirodnu fazu kroz koju se jednostavno mora proći ili bi se trebali boriti? Ja sam uvijek bio za pristup usklađivanja s prirodnim tokovima ali, ne znam zašto, no smatram da se protiv ovoga trebamo aktivno boriti. Letargija i lijenost su tako zarazni i zavodljivi da jednom kad padnete pod njihov utjecaj, jako se teško ponovo vratiti na staro. Ja bih trebao znati, više puta sam se s njima susreo u životu, i nikad se nije radilo o lijepom i ugodnom iskustvu kojeg se rado sjećam uz šalicu tople kave. Letargija i Lijenost su nova dva jahača apokalipse, što se mene tiče, i mnogo su strašniji od onih klasičnih jer, za razliku od njih, koriste tako suptilna oružja da često i ne znamo da su nas dohvatili prije nego je kasno.

Moj način borbe je zatrpati se u kreativnost onoliko koliko je to moguće. Pritom moram istaknuti da namjerno koristim riječ kreativnost, a ne rad, jer mi ne pomaže kad radim nešto što moram koliko ono što želim i volim. Imam osjećaj da je u tim trenucima potrebno učiniti nešto novo i neuobičajeno, nešto što će razbiti kolotečinu i zainteresirati nas za nove stvari, nove izazove. Nešto što će nam dati fokus, razbistriti maglu u umu i izoštriti pogled na ono što radimo.

Ne znam što bi to moglo biti za vas ali ja u tim situacijama uvijek izmislim neki novi prijekt (ili aktiviram neki ranije zamišljen koji nikad nisam ostvario) i radim na tome uz sve ono što sam namjeravao raditi taj dan. Moram priznati i da samo pisanje o tome djeluje terapeutski. Osjećam se gotovo kao lik u priči koji pokušava zarobiti svoje demone u papir samim činom pisanja. Ako to usput pomogne još nekome, onda još bolje. Bio bih zainteresiran čuti i tuđe načine borbe protiv ove opake bolesti :). Ako vam se da, podijelite ih s nama ovdje.
- 20:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.01.2011.

Vanzemaljski sex

Htjeli mi to ili ne, ljudima je sve izvjesnija budućnost u svemiru. U tom umakanju metaforičkog prsta u svemirske vode, počinjemo se baviti pitanjima koja nam prije nisu padala na pamet dok smo razmišljali o budućnosti. Bar ne ozbiljno. Jedno od takvih pitanja je i sex u svemiru, ili točnije, seks u bestežinskom okruženju.

Jeste li se ikad zapitali kako bi to zapravo izgledalo? Ono što meni prvo pada na pamet je da bi bilo poprilično opasno, ili bi takvo moglo vrlo lako postati. Naime, u bestežinskom stanju i najmanje guranje predmete i ljude može pretvoriti u projektile. Vanna Bonta, spisateljica znanstvene fantastike koja je uspjela iskusiti bestežinsko stanje (simulirano) kaže da joj je bio problem poljubiti svog supruga jer se nisu mogli uskladiti i zadržati kontakt. Sad razmislite koliko guranja ima za vrijeme sexa :). Da se ne spominje kako se u svemiru ljudi puno više znoje, pa bi cijeli prostor u kojem se tad nalazite mogao postati bazen znoja i ostalih tjelesnih izlučevina. U NASA-i, a i drugim svemirskim agencijama proveli su istraživanja koja su pokazala da bi u takvim situacijama postojala realna opasnost od lomljenja ekstremiteta, a utučenih i modrih bi bilo gotovo sigurno.

Ako to gledate s aspekta komercijalne kompanije koja prodaje vanzemaljsko iskustvo u svemiru ili bar podorbitalnom letu, to nije stanje u kojem bi oni željeli da se vratite. Upravo zato trenutno vodeće dvije komercijalne "svemirske kompanije" ovo pitanje shvaćaju poprilično ozbiljno. Virgin Galactic je odlučio da će u njihovim prvim koracima u svemirskom turizmu sex biti zabranjen, bar dok se ne utvrde moguće opasnosti na koje će morati obratiti pozornost u sljedećim inačicama svog svemirskog broda, popularnog SpaceShipOne-a. Agencija za svemirski turizam (da, postoji tako nešto), s druge strane, već ima gotove modele koji bi trebali omogućiti neometan i siguran sex u njihovom projektu stvaranja hotela-stanice u orbiti zemlje.

Bilo kako bilo, čini se da će o tim pitanjima najviše razmišljati komercijalni sektor na kojem ostaje da riješi te i slične probleme kojima se državne agencije (NASA, ESA) službeno ne bave. Baš kao i u prvim koracima "osvajanja" zemaljskih oceana koji su rezultirali mnogim teškim, opasnim (ponekad i smrtonosnim) trenucima, tako će se i svemirski turizam morati suočiti s dječjim bolestima koje su svojstvene za sve što je novo. Tko će morati platiti cijenu učenja, ostaje na nama da vidimo.
- 15:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 29.01.2011.

Noć muzeja 2011

Bio ja tako jučer na Noći muzeja. Iako pozdravljam inicijativu jer smatram da je kultura u Hrvata nešto što se drži ispod tepiha, zajedno s ostalom prvljaštinom, moram priznati da me se sadržajno uopće nije dojmilo. Nazovite me čudnim ali pegle, tosteri, pečnice i usisavači nisu moj pojam interesantnih, muzejskih izložaka. To mogu vidjet i u konikomu. Svaka čast na starim kaljevim pečima i predmetima "kakve su koristile naše bake" ali većinu tih stvari imam i ja u svojoj kući. Sve nekako imam dojam da su takvim izlošcima pokušali prikriti prazninu koja inače vlada tim prostorima. Žalosno s obzirom na našu turbulentnu i ne tako nezanimljivu povijest. Imam dojam da nije ista stvar otići na Noć muzeja u Osijeku i u, recimo, Zagrebu.

S druge strane, navala ljudi je bila tolika da sam se jedva kretao po muzejskim hodnicima u 23h navečer. Želja ljudi za nečim novim i dubljim od koncerta Severine se gotovo mogla opipati u zraku tako da mi je još samo dodatno žao zbog razočaranja koje se moglo očitovati na njihovim licima prilikom izlaska. Garantiram da većina tih ljudi ne bi ni u ludilu platila kartu za ponovni prohod izložbe. Znam da ja ne bi. Ostajem mišljenja da se radi o sjajnoj inicijativi koja propada zbog lošeg stanja, financija i opskrbe naših muzeja. Vrhunac večeri mi je na kraju bilo pivo i razgovor s prijateljicom u obližnjem Pubu.
- 13:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 28.01.2011.

Strava pozitivne kritike

Večina ljudi se pokunji i snuždi kad im kritiziraš rad. Ja nisam jedan od tih ljudi. Lagao bih kad bi rekao da me ne pogodi i da me ne dira, dapače, u tom mi se trenu želudac sveže na čvor te bi najradje toj osobi nabio flašu u usta da im ukažem na potrebu mjenjanja stava. No, kad malo bolje razmislim i uvidim da su u pravu, prihvatim tu kritiku i poradim na sebi kako mi se ne bi ponovo dogodila ista greška. Nekad sam u tome uspješan, a nekad ne.

Ono s čim se puno teže nosim je kad me ljudi zasipaju pohvalama. Nije kao da ne znam prihvatiti pozitivnu kritiku ali kad je ona obilna i dolazi sa svih strana, onda ne reagiram u skladu sa svojim očekivanjima. Kao da mi se u toj situaciji razbukta ego koji počne zahtjevati da svaki sljedeći rad bude svijetlosnim godinama bolji od prethodnog. Odjednom mi ništa nije dovoljno dobro.

Da li je to podsvjesna želja za zadovoljavanjem svih onih koji su me ranije pohvalili, želja da im pokažem da to nije bilo slučajno ili neka jadna potreba da ponovo osjetim to tapšanje po leđima i da mi netko kaže da sam bio dobar? Kvragu, nadam se da nije ovo zadnje. To bi bilo tako jadno!

Zašto je tako teško primiti pohvalu? Dok ju ne primim, smatram da mi ni ne treba, da sve što radim radim za sebe i iz strasti, a poslije samo želim još.
Mislim da ponekad sami sebe prevarimo u uvjerenju da smo evoulirali i odrasli. Tijelo nam nepovratno stari ali većina ostaje zarobljena u emocionalnom duhu djeteta koji traži potvrdu od roditelja i okoline.

Pitam se je li dovoljno primjetiti takve procese u sebi da bi se oni razriješili. Moram poraditi na tome. S druge strane, možda sam prestrog prema samom sebi, ne bi mi ni bilo prvi put. Što vi mislite? Da li vam se ikad dogodilo ovako što?
- 11:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 26.01.2011.

Sexualne frustracije jednog muškarca

Ovo je, u koraku napisan, članak nastao kao odgovor na Marchelino rantanje koje, istini za volju, nisam pročitao u potpunosti ali i ono što jesam me ispunilo pravedničkim gnjevom i osjećajem nepravednosti koji nisam mogao ignorirati.


Eh što mi ide na kurac više taj ženski stav o muškracima. Em žele da su osjećajni, a ako su osjećajni onda su pekmezasti te samim time i nisu muškarci. Pa im ne odgovara kad su sebični u sexu, a kad se trude onda se trude previše. Napreviše od sexa jebenu znanost (hm, doslovno) i onda nam prebacuju što nam je sex uopće bitan. Da nije bitan i njima onda bi se jednostavno naguzile i pustile nas da radimo, a budući nije tako, zaključak je da se samo prave.

Muškarac mora biti gentleman ali ne baš previše. Treba biti taman tolki šupak da ga žena može promijeniti i prilagoditi svojim željama. Mora ju držati na dlanu kao kaplju jutarnje rose i udovoljavati njenim željama, ali ne tako da mu ona kaže što želi kao normalna osoba nego on to mora pogoditi. Valjda na temelju njenog stava, pogleda, boje kose ili feromona u zraku. Što god...

Danas je teško biti muškarac. Bombardirani smo informacijama kako bi muškarac trebao izgledati i kako bi se trebao ponašati, a sve na krivi način. Čak su i one glupe humoristične serije leglo stereotipa o muškarcima kao o sexu opsjednutim mašinama koji razmišljaju samo o nogometu i pivu, a mišljenje im kroje njihove (naravno pametne) žene. Jedino takvi muškarci danas imaju prođu.

Na granici je političke nekorektnosti uopće pretpostaviti da su muškarci bića sa svojim mišljenjem, osjećajima i potrebama na koje se žene trebaju osvrnuti onako kako se očekuje od muškaraca da se brinu za njihove. Ajte više u kurac i vi muškarci koji svojim ponašanjem pobijate sve što ja ovdje u našu obranu pišem. Dosta te letargičnosti. Zauzmite se za sebe. Jednakost spolova ne ide u jednom smjeru.

Nije moja dužnost da odgovaram za sve ženske patnje u zadnjih 2000g. Razmislite malo o svojim izborima prije nego odučite kriviti sve svoje patnje na muškarce / žene. Dosta je bilo priča o feminiziranim muškarcima koji se “previše trude”. Izaberite si kamiondžiju koji zna kako se stišće gas i zna baratat mjenjačem. Na kraju smo svi sami odgovorni za sebe. Znam da že to mnogim ženama bit teško prihvatiti ali jebe mi se, ovo je politički nekorektan muški blog. Sviđalo se to vama ili ne.
- 16:35 - Komentari (43) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.01.2011.

Glupi Članak

Ovo je nešto što sam napisao kao šalu za fanzin The Void. Umjesto naručene kolumne poslao sam ovaj tekst za koji se ispostavilo da se uredniku jako svidio, pa ga je objavio zajedno sa niže objavljenom kolumnom o budućnosti oglašavanja :)



Vruće mi je, znojim se kao patka u loncu. Efekt je još jači nakon 3 boce osječkog piva. Bojim se ugasiti svijetlo jer se bojim da će boca svjetliti zeleno. Zato sjedim i pišem ovo budući mi ne pada na pamet nijedna bolja ideja iako se čeka na mene da brzo smislim efektnu novu kolumnu za fanzin koji izlazi već više od dvije godine. Kažu da je hitno. Recimo da to shvaćam jednako hitnim kao i dizanje kredita za grobno mjesto, jer nikad nije prerano. Ma daj...

Volio bih da sam bolje volje. Tad bi smogao snage za pretenciozno preseravanje o temama prežvakanim i obrađenim više puta od guzice Louise Ciccone. Za one koji ne znaju tko je to pravac Wikipedia. Sorry Max, jednostavno nemam snage za to. Nemam volje. Nemam teme. Uostalom, kog je briga za još jedan glupi fanzin kad ptice padaju s nema i ribe umiru u jatima? Zar vam nitko nije rekao da dolazi smak svijeta? Propustili smo sve prilike zelenih za spas čovječanstva. 2012 je iza ugla. Dan suda opakima, nevjernima i glupima. Nije vrijeme da se pravimo zapanjenima i iznenađenima. svi smo znali da nam to jednom mora doći. Al Gore je tako rekao, a Al Gore ne laže. On govori neugodnu istinu. Samo je pitanje vremena kad će s neba poćet padati i gore stvari od ptica. Samo čekajte. Spas planeta će nam se obiti o glavu.

Ja eto dajem svoj doprinos već godinama. Oduvijek sam bio aktivist. Brišem guzicu papirom od malih nogu, bacam maramice nakon prvog balca, nitko mi ne može reći da sam nedosljedan. Čak i ovo pišem na papiru iako ću kasnije sve prepisati na kompjuter. Svaki papir koji bacim je mali doprinos efektu staklenika. Mali korak za jednog čovjeka ali veliki za planet. Svako drvo manje za obradu pinova je jedan korak više za ostvarenje sna - Spas Zemlje. Jer to je ono što bi za ovaj planet bio spas, ako vam nije do sad jasno. Da se mi maknemo. Da spalimo treći kamenćić od sunca tako da opet od njega ostane samo užarena stijena. To bi za njega bilo najbolje. Planeti su najsretniji u tom obliku. Ne vjerujete? Pitajte Veneru. Pitajte Pluton. Vrte se oko sunca u kolu sreće bez ikakvih briga i problema koji more našu plavu kuglu. Bio sam u napasti da kažem i pitajte Mars ali sve više smeća šaljemo i u njegovom smjeru. Zato kažem "Spasite i Mars". Zašto ne. Spriječite to u korjenu. Ljudi nisu stvoreni za vanzemaljsko širenje. Ili bolje, svemir nije spreman za to.

Što je kolumna u fanzinu naspram svega toga? Kako da razmišljam o tome da li je znanstvena fantastika prešla prag geek kulture ili nije; da li je to umjetnost ili šund? Da li bi uopće trebao? Zar već nije dovoljno članaka napisano na tu temu? Je li to razlog zašto sam rođen u ovo vrijeme? Zar se ne bi trebao bavaiti važnijim temama koje ljude zapravo zanimaju? Nitko ne želi čitati o znanosti, politici i kojekakvim sranjima za malu djecu. Ljudi žele modu, žele Vlatku Pokos ili Severinu. Ovom prilikom obećajem sam sebi da neću trošiti svoje dragocijeno vrijeme (već smo ustvrdili da je 2012 blizu) na SF i slične budalaštine. Makar pišao krv, ljudi će znati s kim se jebe Angelina, kome usputne poglede šalje Nina Morić, koliko je djece po svijetu napumpao Višnjić. To je život kvragu. To je bitno. Nikog ne zanima fikcija, poput ubijanja civila po čitavom Bliskom istoku. Kog briga što je Irak nakon „demokratizacije“ povećao izvoz nafte s 300,000 na 1,306,000 barela nafte na dan. Nikoga ne zanima zajedničko informatičko širenje Rusije, Kine i Indije na Afriku, Latinsku Ameriku i bivši Sovjetski Savez, čime polagano izguravaju predstavnike Silicijske Doline. To nije stvarno. Ne kao Big Brother, koji je odmah iza ugla.

Ako ste došli do ovog dijela, onda niste ništa naučili. Pitam se je li se itko zapitao kakve veze ima ovaj članak o znanstvenoj fantastici? Zašto je u ovom jebenom fanzinu? Ako niste, onda niste vrijedni poštovanja. Mislio sam da će to bar biti jasno za jedan članak o ljudskoj gluposti. Ona je beskrajna, neizmjerna, beskonačna. Što ljudi rade kad se suoče s nemjerljivim i beskonačnim? Okreću se mašti, fikciji! Granice ljudske gluposti su mjerljive jedino znanstvenom fantastikom. Gornje vrijednosti nema. Možemo ju samo zamisliti. Baš onako kako ja sad zamišljam da je ovaj tekst stvarno završio u konačnom izdanju fanzina usprkos što se direktno ne bavi očitim aspektima spekulativne fikcije. Kad bolje promislim, možda baš zato i je.
- 20:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 22.01.2011.

Vjerujem - ne vjerujem

Već se neko vrijeme pokušavam nagovoriti da napišem nešto o vjeri. Pritom ne mislim na vjeru općenito, nego na to da jednom zauvijek napišem i definiram u što vjerujem ili ne vjerujem. Razlog zašto sam to toliko dugo odgađao je jednostavan. Smatram da se to ne bi trebalo ticati nikog drugog doli mene. To bi, u idealnom svijetu, trebalo biti dovoljno i svima drugima, ali budući da ne živimo u tom svijetu, a to se pitanje gotovo redovito pojavljuje u svim mojim razgovorima s novim ljudima, odlučio sam popustiti i izaći van sa svime što mi leži na srcu.

Rođen sam i odgojem kao kršćanin, katolik štoviše. Nemojte me žaliti, nije bilo tako strašno kako zvuči. Naime, moji su roditelji, usprkos toj deklaraciji, prilično liberalni ljudi otvorenog uma. Da, morao sam ići na misu nedeljom ujutro sve dok nisam odradio sve sakramente, ali nikad nisu vršili pritisak na mene da svu tu spiku o Bogu, vjeri i Crkvenom posredništvu uzimam zdravo za gotovo. Upravo suprotno, upozoravali su me da to ne bih trebao činiti. “Prva i osnovna stvar koju moraš naučiti koristiti na ovom svijetu je ova tikva koju imaš na ramenima”, znali su mi govoriti. Tako sam i učinio!

Kad bolje razmislim, ovako gledajući retrospektivno na svoje djetinjstvo, čak i onda dok su čitali Osha, Krishnamurtia, Junga i ostale, nije im padalo na pamet da mi govore u što bih trebao vjerovati i kako bih trebao misliti. Pustili su me da dođem do svojih zaključaka, a to je puno više nego što su to spremni učiniti “pravi vjernici”. Neobično sam im zahvalan na tome.

Hmm, udaljavam se od teme. S druge strane, bilo je to neizbježno, čim sam se počeo osvrtati i razmišljati o prošlosti. Ok, totalno off topic ali, da li se i vama dešava da se sa sjetom prisjećate čak i onih događaja za koje ste se svojevremeno nadali da će što prije završiti?
Nije bitno...

Kad mi se postavi pitanje poput “Da li vjeruješ u Boga?” ili “U što vjeruješ?”, uvijek moram duboko udahnuti i prikupiti misli prije nego odgovorim, jer smatram da je ta tema zapravo prekomplicirana da bi se moglo odgovoriti sa da ili ne. To mogu samo oni koji nisu nikad razmišljali o tome, nego im je rečeno u djetinjstvu da vjeruju ili ne vjeruju i oni se toga slijepo drže. Često mi se dešava da, kad ih suočim s time, ti ljudi tvrde da to nije tako i da su se oni sami odlučili vjerovati svojom voljom, da nitko nije utjecao na njih. To je, usput, kraća verzija odgovora, bez citiranja Biblije i srcedrapaljnih fantazija o tome kako su čuli Božji poziv, kojem su se odazvali čista srca i sa pjesmom u duhu... Po mom mišljenju, ako zaista čujete glas Božji, naručite se na pregled kod zaista skupog psihijatra.

Ja ne tvrdim da ne postoji ništa s one strane smrti. Ne vjerujem da je život isključivo materijalan i da se sastoji samo od onoga što moževo vidjeti, opipati i znanstveno dokazati. Vjerujem u duhovnu stranu čovjeka koliko i materijalnu. Nisam ateist. Dapače, njih smatram jednako toliko primitivnim i zatucanim kao što smatram i vjerske fanatike i fundamentaliste koji hodaju sa klapnom preko očiju kroz život. Obje strane predstavljaju krajnost, a ja u krajnost ne vjerujem. Ništa nije apsolutno.

Vjerujem u to da postoji sila koja nam je udahnula život, koja je stvorila svemir i sve u njemu. Nismo mogli nastati ni iz čega. Nešto sigurno postoji. Ali to nije Bog. Bar ne onakav Bog kakvog nam pokušavaju prodati vjerske organizacije od Japana do Amerike. Sve su one iste. Samo je ime Boga drugačije. Bradati starac koji sjedi na svom prijestolju u oblacima i piše u knjigu sva naša dobra i loša djela, da bi ih na kraju našeg života zbrojio i pribrojio te odlučio da li zaslužujemo raj ili pakao. Je, mo’š mislit! Po toj slici Bog je računovođa. Ljudi se klanjaju svetom agentu porezne službe. Što su onda anđeli? Prodavači polica osiguranja? Ma dajte! Da ljudi stvarno promisle svojom glavom, bez predrasuda i unaprijed definiranih stavova, shvatili bi da ih se vuče za nos.

Upravo zato ne volim koristiti riječ Bog. Jer vodi takvim konotacijama. Radje se služim nazivima poput Egzistencije, Prirode, Života... Bog bi trebao predstavljati sve navedeno. Možda nekad i je, ali je to značenje toliko izvitopereno da je potpuno izgubilo smisao. Šteta zapravo, nešto tako uzvišeno svesti na razinu opijata za mase. Svećenici su prvi svijetski dileri, a Crkva, u svim svojim oblicima, prva mafijaška organizacija.

Od sad pa nadalje, kad me netko pita (a siguno hoće) u što vjerujem, neću previše fantazirati i objašnjavati. Kratko i jasno, reći ću “vjerujem u Boga, ali ne vjerujem u Crkvu”. Iako to nije potpuno točno, mislim da obuhvaća općenitu smisao mog stvarnog osjećaja o toj temi.
- 15:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.01.2011.

Neosjetljivost suvremenog roditelja

Ok, znam da sam ja "samo muško", ali zadržavam pravo na svoje mišljenje o svakoj temi pa tako i ovoj. Kome se ne sviđa neka priča s rukom XD


Danas sam naletio na članak u novinama o Nicole Kidman i njenom mužu, u kojem objašnjavaju kako su se odlučili da za njihovo drugo dijete trudnoću preuzme surogat manka. Razlog? Pa to da se ne bi previše udebljala. Mršavljenje je tako naporno...

Ok, idiota ima na sve strane, a hollywoodske starlete i plitki celebovi ionako nisu poznati po svojoj inteligenciji i osjećajnosti ali ono što me zaista potaklo na razmišljanje je činjenica da je to postalo trend među slavnima i bogatima. Nevjerojatno! Pa zar oni žele dijete ili modni dodatak kojim će puniti stranice tabloida? Paris Hilton je dokazala da je za to dovoljan i pas u torbici.

Još bi razumio da se na takvu odluku ljudi odluče radi straha od porodiljnih poteškoća ili ako u slučaju da imaju zdravstvenih problema zbog kojih bi porod bio rizičniji nego inače. Odlučiti se na to jer vam je prelijeno vježbati poslije poroda je samo jasan znak apsolutne narcisoidnosti i površnosti, što nisu kvalitete jednog roditelja.

Zar ljudima nije jasno da to dijete živi s drugom osobom devet mjeseci? Da ono smatra tu osobu svojom majkom? Možda dijete nema razum odrasle osobe ali ima osjećaje. Empatija je vjerojatno prva ljudska sposobnost interakcije sa svijetom oko sebe. Ne kaže se bez razloga da dijete stvara posebnu vezu s majkom dok je u utrobi. Kako ćete ostvariti tu vezu ako netko treći donese vaše dijete na svijet? Stavite se u ulogu tog malog bića. Pitajte se kako se ono osjeća u tom, ionako kaotičnom, trenutku poroda. Prvo što doživi na ovom svijetu je odvajanje od one osobe koju je dosad smatralo majkom i prelazak u ruke nepoznatih ljudi. Znam da će se naviknuti. Mora! Ali, da li će to ostaviti doživotne posljedice? Također mislim da mora.

Priroda nije napravila nesavršen posao. Ljudi su toliko arogantni u svom nastojanju da “poprave” prirodne procese kao da se radi o izgradnji limarije auta. Bilo bi puno humanije usvojiti napušteno dijete nego na ovaj način stvoriti još jednog emocionalnog kripla i odaslati ga u svijet. Pa, šta. Nije jedini.

Djeca nisu kućni ljubimci. Trebali bi ih prestati tretirati kao takve. Nisu dodatak vašoj noćnoj haljini i novim cipelama; ne služe da bi preko njih ostvarili ono što niste imali muda ostvariti sami.; ne služe za jebeni medijski spin. Ljudska je neosjetljivost, baš kao i glupost (a možda baš zato), bezgranična i sveprisutna.

Nedavno sam pročitao članak o čipiranju djece, kako bi u svakom trenutku super-brižni roditelji (u nedostatku staklenog zvona siguran sam) znali što im dijete radi i gdje se nalazi. To je krivo na toliko načina da ostajem bez riječi od silne frustracije i nemoćnosti da utječem na umove tih ljudi. Kvragu, znam da nije na meni da namećem svoje mišljenje drugima budući da se ismijavam drugima i napadam one koji to čine ali katkad bi to bilo tako korisno. Što se desilo sa običnom roditeljskom zainteresiranošću za djetetov život? Umjesto da ga čipirate, prisluškujete telefon ili snimate sve što radi na računalu, probajte pričati s njim i zaštititi ga na taj način.

Ako se toliko bojite stranog utjecaja, pokažite djeci što je dobro, a što loše na svom vlastitom primjeru. Jedini razlog zašto taj “strani utjecaj” ima ikakvog utjecaja je roditeljska letargičnost i nebriga za dječji odgoj. Da im pružate polovicu pažnje koju pridajete svojoj karijeri, imidžu ili statusu, ne bi bilo nikakvih problema. Roditelji puštaju djecu da budu odgajani putem TV-a, kompjutera ili eventualno dadilja. Oni cijeli dan rade, a zadnje što im je na pameti kad se vrate kući je bavljenje s djecom.

Nitko vas ne tjera da rađate tu djecu. Za boga miloga, razmislite o tome da li ih stvarno želite ili je to neki jadni način ispunjavanja praznine u vašem vlastitom životu. Tu vam dijete neće pomoći, ne na duge staze, u svakom slučaju. Ako ih ne želite iz nekih viših razloga od “vrijeme je za to”, “dijete će nas zbližiti” ili iz još kojeg glupog ili glupljeg razloga - tada ih nemojte ni imati. Kupite si kaktus. Njega se morate sjetiti zaliti samo triput godišnje.
- 16:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 18.01.2011.

Budućnost oglašavanja i pristup osobnim informacijama

Budućnost oglašavanja i pristup osobnim informacijama sam napisao kao kolumnu za internet fanzin "The Void". Ono čime se ponosim je da sam po prvi put iskoristio svoje znanje studenta ekonomije i kombinirao ga sa svojom fanatičnošću za filozofiranjem i razmišljanjem o budućnosti.



Svi smo mi fascinirani budućnošću! Volimo čitati, pisati, gledati i razmišljati o njoj. Djelomično u tome leži i popularnost znanstvene fantastike. Jednako tako, budućnost nas također i plaši. Ništa čudno jer ljudi su oduvijek strepili od nepoznatog, a što je više nepoznato od onoga što se još nije niti dogodilo, a neizbježno završava smrću!
Ironično, uskoro bi nam se moglo dogoditi da nas jednako tako počne strašiti mogućnost prevelikog znanja.

Što želim reći s time?

Za sve one s ikakvom sposobnošću opažanja, već je neko vrijeme jasno da se o svakomu od nas prikupljaju podaci i informacije. Ne govorim samo o našim osobnim podacima poput imena, prezimena ili adrese. Govorim o stvarima poput ukusa u filmovima, glazbi, jelu, piću, seksualnosti, političkih ili vjerskim uvjerenjima ili manjkom istih.
Naša je stvarnost da već sada postoje takve kombinirane baze podataka da ako posjedujete telefon, adresu, izvadite osobnu ili zdravstvenu iskaznicu ili se pak učlanite na tečaj latinskog plesa - vi ste poznati. Do vas se može doći.

U bolnicama se već duže radi na prebacivanju zdravstvenih kartona i podataka u elektronički oblik kako bi bili dostupni na Internetu. To se radi kako bi vaša povijest bolesti i liječenja bila poznata svim ostalim doktorima i specijalistima u budućnosti radi boljeg liječenja. Isto tako, to znači da će još jedna ogromna količina vaših podataka biti prisutna u bazama podataka, spremna za izvlačenje.
Vaši bankovni podaci nisu dostupni samo onoj banci čiji ste klijent, oni su dostupni svim ostalim bankama, osiguravajućim društvima i štedionicama. Jednim pogledom na zapise s vaše kreditne kartice moguće je vidjeti gdje ste, kada i na što potrošili svoj novac. Sve to sa dostupnim i, iskreno, već pomalo zastarjelim tehnologijama.

Nedavno se pojavila inicijativa u zemljama poput Rusije, Indije, Kine i Irana (ali i drugih) da se sve državne institucije i poduzeća moraju prebaciti sa korištenja komercijalnih softwarea (poput Adobeovog, Microsoftovog, Corelovog) na open-source. Zašto? Zato jer su se pojavile spekulacije o tome da su Američke obavještajne službe zatražile od tih i sličnih proizvođača da u svoj software počnu ugrađivati backdoor (stražnja vrata) programčiće s kojima bi lakše dolazili do informacija, e-mailova i dokumenata korisnika. Nije ta inicijativa nastala zato što vlade tih zemalja smatraju open-source sigurnijim nego ga je lakše prilagoditi svojim potrebama. Drugim riječima, ne žele oni spriječiti stavljanje backdoor programa u software nego ih žele nadzirati.
Razmislite malo o implikacijama svega ovoga. Ako ste mislili da su oglašivači bili invazivni, nemoralni i naporni do sada, što mislite kakvi će biti kad se dočepaju takvih podataka? Mislite da se to neće dogoditi? Mislite da je to sve nemoralno? Da zvuči previše Orwellovski? Čitajte dalje!

Ako ste ikad kupovali nešto preko Amazona, E-Baya, ili sličnih servisa i internetskih trgovina, onda će vam biti poznat koncept "Ako vam se svidjelo X, probajte onda Y!" Oglašavanje koje iskorištava vaše prethodne kupnje, želje, navike i ukuse je već u punom zamahu. Na isti način na koji rade "like" stranice na Facebooku, "preporuke" na YouTubeu, ali i drugim društvenim servisima poput Twittera, MySpacea ili Groovesharka, radit će i ciljano oglašavanje koje će iskorištavati do najveće moguće mjere sve vaše zapisane i zabilježene želje, navike, politička opredjeljenost...itd. Lista je poveća, a sa svakim danom sve se više povečava.

U zadnjih tridesetak godina, ako ne i više, svjedoci smo strelovitog napretka u tehnologiji, genetičkim istraživanjima i eksperimentalnoj psihologiji. Svakim danom, naše znanje o vlastitim genetičkim zapisima postaje sve opsežnije. Vjerojatno nismo daleko od vremena, ako već nismo sposobni, "pročitati" kakve sve predispozicije, sklonosti ili slabosti leže u nekoj osobi, u našim genima. Čekajte samo dok se oglašivaći ne počnu služiti genetičkim profilima za plasiranje svojih oglasa. Preparati za spriječavanje opadanja kose muškarcima, tablete za žene s povećanom opasnosti od depresije ili raka dojke, već ovisno o predispozicijama pojedine osobe.
Oni koji su čitali "Digitalni ugljik" od Richard Morgana, sjetit će se gradova na čijim se ulicama nalazi obilje holoemitera koji odašilju transmisije personaliziranih oglasa. Sjetite se Spielbergovog "Specijalnog izvještaja" i personaliziranih oglasa koje aktivira sken rožnice Tom Cruiseovog oka.

Ideja ovakve marketinške mašinerije nije nova ali njeno ostvarivanje je sve bliže i trebalo bi barem zabrinuti svakog od nas.
Zamislite si samo primjer: šetate ulicom, gledate svoja posla, razmišljate o životnim problemima kao i svako drugo ljudsko biće na Zemlji kad vas, na jednom od uličnih uglova, skenira stup za oglašavanje. Prema vašem genetičkom i psihološkom profilu te svojim bazama podataka, on zaključi da najveću šansu za uspjeh kod vas imaju oglasi o nekretninama jer je jedna od vaših najvećih želja skučavanje. Uvidom u vaše imovinsko stanje od uoči da ne posjedujete svoju kuću pa vam prezentira izbor svojih najboljih oglasa nekretnina koje su u rangu vaših mogućnosti (budući ima uvid u vaše financijsko stanje i kreditnu sposobnost). Odmah s oglasima, ponudi vam se i plan financiranja i otplate zajedno s kamatnim stopama koje odgovaraju eventualnim rizicima od genetičkih predispozicija za razne bolesti.

Ovo je prilično bezazlen primjer zastrašujućih implikacija ali ono što je najgore je da je ovo samo mašta. Stvarnost je nerijetko mnogo okrutnija, bezličnija i uvelike strašnija.
- 12:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 11.01.2011.

Farmaceutizacija društva

Farmaceutizacija društva je članak na koji sam posebno ponosan jer sam po prvi put pristupio pisanju jednog teksta sa željom da u nj uvrstim što je moguće više činjenica i podataka umjesto nagađanja. Koliko je uspješno ili neuspješno, to nije ni bitno, ovaj članak ima posebno mjesto u mom srcu :)


Danas govorim o nečemu vrlo aktualnom u zadnjih nekoliko mjeseci pa čak i godina, a to je cjepljenje protiv gripe. Ta tema nas ovdje u Hrvatskoj nije toliko zaokupljala sve do nedavno ali eto, i to se promjenilo pa nas mediji bombardiraju velikim naslovima u kojima se ističu riječi i fraze poput “SVINJSKA GRIPA”, “PTIČJA GRIPA”, “UMRLA JOŠ JEDNA OSOBA OD GRIPE”, “CIJEPLJENJE”, “NESTAŠICA CJEPIVA”, itd. Sa svih strana nas pokušavaju uvjeriti da imamo ozbiljan problem i da smo na rubu da nam se ponove neke od velikih katastrofa prošlih pandemija poput Španjolske gripe ili Kuge. No ima li zapravo vatre iza sveg ovog dima?

Da se ne bi previše motao po “ljevičarskim” stranicama raznih autora teorija zavjere, odlučio sam pogledati što o ovoj temi kaže sama Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) koja je svinjsku gripu i ptičju gripu proglasila pandemijom i tako započela globalnu paniku od koje proizvođači cjepiva samo trljaju ruke. Na njihovim stranicama, tj. u njihovom dnevnom updateu, pronašao sam informaciju da je dosad zabilježeno 9596 smrtnih slučajeva. Istina, brojka od skoro 10.000 umrlih nije mala ali ako gledamo globalno, 10.000 nije ništa. Samo u SAD-u (nisam mogao naći statistiku za cijeli svijet) od obične gripe umre oko 36.000 ljudi godišnje. Zašto su onda svinjska gripa i ptičja gripa toliko “opasne” da je protiv njih potrebno hitno ili, što se u zadnje vrijeme sve češće spominje, obavezno cijepljenje?

Za sve koji još ne sumnjaju da motivi WHO-a i Baxtera, koji je glavni dobavljač lijekova protiv ovih gripa, nisu altruizam i briga za vaše zdravlje, evo nešto za razmišljanje, izvadak iz knjige Elaine Hollingsworth: “Preuzmite kontrolu nad svojim zdravljem i otrgnite se industriji bolesti”.

Kad vam se liječnik približi s injekcijom u ruci, imajte na umu da je sadržaj cjepiva napravljen od tekućine pilećeg embrija u kojeg je inokuliran živi virus gripe. To se zatim tretira formaldehidom (tekućina za balzamiranje) s ciljem deaktiviranja virusa. Zatim se dodaje živa (koja je jedna od najotrovnijih supstanci na planetu Zemlji) za očuvanje kemijskog sastava. Ali to nije sve – u sredstvo za raskuživanje dodaju se antifriz i fenol, a ponekad se neopaženo provuku i životinjski virusi. Cjepivo sadrži i aluminij koji pridonosi nastanku Alzheimerove bolesti.

Jeste li uistinu spremni napuniti svoje tijelo tim otpadom? Mislite da je njih briga što će ili što vam takva mješavina može napraviti? Naravno da ne, što ste vi bolesniji, to njima posao bolje ide.
Da je bolest posao znamo već odavno, a to nam je nedavno potvrđeno i kad je, u sklopu Patriotskog zakona, donesena i odluka da više NIJE MOGUĆE tužiti farmaceutske tvrtke za bilo kakve štetne ili pogubne posljedice do kojih dođe korištenjem njihovih proizvoda, odnosno lijekova. To nije ni čudno ako uzmemo u obzir da prema statistikama svake godine više od 100 000 ljudi umre zbog korištenja lijekova na recept PO UPUTI LIJEČNIKA, a preko 2 000 000 ljudi postane još bolesnije nego što su bili prije uzimanja tih lijekova. Zamislite samo kolika je opasnost od tužbi s takvom stopom smrtnosti i komplikacija. Ono što je žalosno jest da ovo nije ograničeno samo na Ameriku jer iste takve zakone već su odavno potpisale SVE zemlje zapadne Europe pa i šire. Riječ je o preko 200 zemalja u kojima farmaceutske tvrtke ne snose nikakvu odgovornost, ma što god da vam podvale. Jedino što stoji između vas i loših lijekova je očigledno njihova humanost i osjećaj društvene odgovornosti.

Čak su i poslovne taktike proizvođača lijekova tako očajno slične onima s kojima ih stvarno ne bismo željeli uspoređivati, a to su naftni konglomerati i velike proizvođačke multinacionalne kompanije. Bilo da se radi o lijekovima, lutkama ili naftnim derivatima, taktika je vrlo jednostavna ali i zastrašujuće učinkovita. Stvorite ogromnu potražnju (recimo objavom pandemije, stvaranjem panike u medijima, i sl.), ograničite proizvodnju i puštajte proizvode na tržište “na kapaljku”, zatim pričekajte da ljudi počnu paničariti kako biste u medijima mogli izjaviti da “postoje problemi u proizvodnji koji dovode do nestašice” i konačno, kad panika dosegne vrhunac, pustite na tržište sve svoje proizvode koje ste do sad držali skrivene od očiju javnosti, naplaćujući masne pare jer imate takvu potražnju da ionako nitko ne pita za cijenu. To su osnove ekonomije: ako je potražnja veća od ponude, cijene automatski rastu, a kada je u pitanju vaš vlastiti život i zdravlje (ili vi bar tako mislite) postoji li uopće cijena koju ne biste bili voljni platiti?

Ukoliko vas ovo moje izlaganje nije nimalo dotaklo te i dalje mislite da je bolje cjepiti se, onda to svakako učinite. Vaš život – vaša odluka! Moja namjera nije da vam namećem svoje mišljenje ili vas natjeram da promjenite svoje. Ne pada mi na pamet. Moj motiv je edukacija čiji je smisao potaknuti vas da sami stojite iza svake odluke koju donesete, a ne da činite nešto jer vam je tako rečeno. Razmišljajte, zato i imate glavu na ramenima. Završit ću jednim sjajnim citatom dr. Josepha Mercole koji glasi: “Obmanjujuća tvrdnja da ste bespomoćni u srži je sadašnje paradigme pretjerane zdrastvene skrbi.”
- 16:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Samo salatu molim

Ovaj sam članak napisao za svoj prvi rant blog kojeg sam započeo pretprošle godine ali sam ga iz nekog razloga zapostavio. Bilo mi je žao ostaviti neke od članaka koje sam napisao tamo pa ću započeti ovaj blog laganim recikliranjem. Nadam se da nitko neće zamjeriti :)


Upravo je nevjerojatno da se u 21 stoljeću, kad bi ljudi trebali biti sve učeniji, svjesniji i inteligentniji, suočavamo sa glupim bolestima poput anoreksije ili bulimije. Umjesto toga, imamo milijune djevojaka (a ono što se često zaboravlja, i muškaraca) koji se ubijaju voljnim gladovanjem. Kad to čine politički zatvorenici onda to mogu shvatiti ali kad se to radi u ime neke takozvane mode i kvazi-ljepote onda to ne mogu nikako progutati.

Zadržimo se na tren kod mode. Moda je možda i glavni razlog zbog kojeg se uopće i suočavamo s ovim problemom. Biti mršav znači biti trendi. Bar ako je suditi prema onome što nam se prezentira kroz medije, a posebno kroz modne časopise. Oni su ti koji nam prezentiraju ideju da je biti mršav jednako što i biti lijep. Možda će zvučati nategnuto ali, ako se malo bolje pogleda, možda je i istinito, da su ovom fenomenu kumovali i homoseksualni modni lobiji (opet ja i teorije zavjere, al jebiga) koji vladaju svijetom mode i modnih pista na kojima možete uspjeti samo ako imate izgled 15godišnjeg dečkića što je valjda jedino što ovi fashon gurui priznaju pod ljepotom. Pitajte se kvragu da li je njihovo mišljenje stvarno dovoljno da se i sami pretvorite u jednoga?

Nedavno sam gledao na youtubeu jedan snimak “kontroverzne” nove kreacije nekog dizajnera koja se sastojala od gaćica, a manekenke su hodale po pisti rukama prekrivajući grudi. Bilo je naprosto žalosno gledati da su im bili dovoljni vršci prstiju preko bradavica da sakriju svoje “intimne” dijelove. Isto tako, mislim da nisam vidio nijednu djevojku koja nije imala jasno izražene kosti rebara ispod kojih je zjapila rupa u kojoj je nekad bio trbuh. To nije arhetip ženskog tijela. Tako nitko ne bi trebao izgledati. Posebno ne vlastitom voljom.

Sjećam se također jednog filma sa Hugh Grantom koji mi nevjerojatno dobro prenosi današnji stav svih koji su uronjeni u taj bolesni svijet mode, trenda i jet-seta. Mislim da se zvao “Notting Hill”, a scena na koju mislim je ona sa snimanja filma, gdje Julia Roberts priča sa kolegom glumcem o stražnjici neke njihove kolegice sa filmskog seta. Tip je komentirao kako bi ova mogla podijeliti svoju “debelu” guzicu sa još bar tri osobe i još imati dovoljno za sebe. Kad je kamera pokazala tu ženu ostao sam indigniran činjenicom da se to smatra debelim. Cura je imala guzu za čistu peticu. Ok, shvačam ja da su željeli karikirati njegov snobizam ali to je jako stvaran stav koji naprosto zrači sa svih strana i čiji je cilj ništa manje od uništenja ženskog spola. Ne spominjite teorije zavjere. Teorija prestaje biti teorija kad se jasno vidi u praksi.

Ono što još također nisam vidio da se spominje je stav muškaraca prema tome. Dok će uvijek biti takvih ignorantusa kakav je bio dotični lik u filmu, većina normalnih muškaraca, kakvim se i sam smatram, uvijek će radje izabrati ženu koja izgleda kao žena, a ne kao dečko. Osim toga, ako vaš tip želi djevojku koja ima tijelo dečkića, onda mislim da je vaš izgled potpuno nebitan u cijeloj toj priči. Problem leži u njemu. Vjerujte, izgled koji je danas must have za manekenke i modele normalnim muškarcima može izgledati samo odbojno i bolesno. Tko želi biti par s hodajućom reklamom za HIV ili gladnu djecu u Africi?

Nešto ranije sam spominjao kako ne mogu vjerovati da se takvo što može događati u 21 stoljeću, no kad malo bolje promislim možda to i nije tako čudno kako se isprva činilo. Konzumerističko društvo koje nas zadnjih 70-80 godina pokušava pretvoriti u bezumne robote koji se ponašaju u skladu s poticajima kojima nas, poput lutkara, pomiču i usmjeravaju onako kako njima odgovara, možda napokon uspjeva u svojim pokušajima. Govore nam što da kupimo, kako da se oblačimo, kako i za koga da glasamo… i kako da izgledamo. Marketing. Zato imamo sve više otuđenosti, sve više depresije, psihičkih bolesti i samoubojstava nego ikad u povijesti. Što je anoreksija drugo nego psihička bolest? Nešto jako ne valja u glavama osoba koji misle da ih nitko neće voljeti ako nisu tanke kao prutić.

Što da se tu učini? Kako da im se utuvi u glavu da je ono što čine loše po njih i njihovo zdravlje? Da li je to uopće moguće? Jako teško. Naposlijetku, svatko ima pravo na svoj izbor pa makar on bio i loš. Po našem mišljenju. Najviše što se može je upozoriti, pokušati im otvoriti oči i shvatiti kvragu, napokon shvatiti da je to BOLEST, i to ona koja se ne treba pokušavati riješiti farmaceutski nego ondje gdje i nastaje – u našim glavama.
- 16:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>