|
Ne znam koliko će ovaj članak biti zanimljivim široj publici budući je bio namijenjen klanju mojih vlastitih demona :), ali ako ništa drugo, možda pomogne nekome koga more isti problemi.
Danas je bio tako težak dan. Ja sam jedan od onih koji ne vjeruju u metereopatiju ali ne mogu ignorirat utjecaj koji je tmurno vrijeme imalo na mene. Nevjerojatno je kako se u roku od jedne noći može promijeniti situacija. Zadnjih nekoliko dana izuzetne aktivnosti i energičnosti zamijenio sam stanjem potpune letargije i lijenosti. Gotovo nezainteresiranosti za sve oko sebe. Bar isprva.
Zar je potreban jači dokaz da se sve u životu odvija u ciklusima? Bilo bi lijepo kad bi se stanje visoke produktivnosti moglo zadržati onoliko koliko mi to želimo i/ili trebamo, ali to nije moguće. Čak i ekonomija zna da je stanje potpune zaposlenosti (ili iskorištenosti resursa) nemoguće zadržati na toj razini. Isto se može tvrditi i za naš stupanj energije. Naravno možemo se natjerati na rad ali ako iza toga ne stoji naš interes, volja i strast, onda bi i rezultati mogli biti razvodnjeni, prazni, nezadovoljavajući. U tom bi slučaju možda bilo bolje da nismo ništa ni radili.
Možda jednostavno moramo prihvatiti da su ciklusi životna realnost. Da nema perioda niskog stupnja energije, da li bismo manje cijenili one trenutke kad nam je energetski rezervoar na vrhuncu? Baš kao što radi tužnih i teških trenutaka u životu više cijenimo razdoblja sreće i zadovoljstva.
Trebamo li prihvatiti ta razdoblja kao prirodnu fazu kroz koju se jednostavno mora proći ili bi se trebali boriti? Ja sam uvijek bio za pristup usklađivanja s prirodnim tokovima ali, ne znam zašto, no smatram da se protiv ovoga trebamo aktivno boriti. Letargija i lijenost su tako zarazni i zavodljivi da jednom kad padnete pod njihov utjecaj, jako se teško ponovo vratiti na staro. Ja bih trebao znati, više puta sam se s njima susreo u životu, i nikad se nije radilo o lijepom i ugodnom iskustvu kojeg se rado sjećam uz šalicu tople kave. Letargija i Lijenost su nova dva jahača apokalipse, što se mene tiče, i mnogo su strašniji od onih klasičnih jer, za razliku od njih, koriste tako suptilna oružja da često i ne znamo da su nas dohvatili prije nego je kasno.
Moj način borbe je zatrpati se u kreativnost onoliko koliko je to moguće. Pritom moram istaknuti da namjerno koristim riječ kreativnost, a ne rad, jer mi ne pomaže kad radim nešto što moram koliko ono što želim i volim. Imam osjećaj da je u tim trenucima potrebno učiniti nešto novo i neuobičajeno, nešto što će razbiti kolotečinu i zainteresirati nas za nove stvari, nove izazove. Nešto što će nam dati fokus, razbistriti maglu u umu i izoštriti pogled na ono što radimo.
Ne znam što bi to moglo biti za vas ali ja u tim situacijama uvijek izmislim neki novi prijekt (ili aktiviram neki ranije zamišljen koji nikad nisam ostvario) i radim na tome uz sve ono što sam namjeravao raditi taj dan. Moram priznati i da samo pisanje o tome djeluje terapeutski. Osjećam se gotovo kao lik u priči koji pokušava zarobiti svoje demone u papir samim činom pisanja. Ako to usput pomogne još nekome, onda još bolje. Bio bih zainteresiran čuti i tuđe načine borbe protiv ove opake bolesti :). Ako vam se da, podijelite ih s nama ovdje.
|
