|
Već se neko vrijeme pokušavam nagovoriti da napišem nešto o vjeri. Pritom ne mislim na vjeru općenito, nego na to da jednom zauvijek napišem i definiram u što vjerujem ili ne vjerujem. Razlog zašto sam to toliko dugo odgađao je jednostavan. Smatram da se to ne bi trebalo ticati nikog drugog doli mene. To bi, u idealnom svijetu, trebalo biti dovoljno i svima drugima, ali budući da ne živimo u tom svijetu, a to se pitanje gotovo redovito pojavljuje u svim mojim razgovorima s novim ljudima, odlučio sam popustiti i izaći van sa svime što mi leži na srcu.
Rođen sam i odgojem kao kršćanin, katolik štoviše. Nemojte me žaliti, nije bilo tako strašno kako zvuči. Naime, moji su roditelji, usprkos toj deklaraciji, prilično liberalni ljudi otvorenog uma. Da, morao sam ići na misu nedeljom ujutro sve dok nisam odradio sve sakramente, ali nikad nisu vršili pritisak na mene da svu tu spiku o Bogu, vjeri i Crkvenom posredništvu uzimam zdravo za gotovo. Upravo suprotno, upozoravali su me da to ne bih trebao činiti. “Prva i osnovna stvar koju moraš naučiti koristiti na ovom svijetu je ova tikva koju imaš na ramenima”, znali su mi govoriti. Tako sam i učinio!
Kad bolje razmislim, ovako gledajući retrospektivno na svoje djetinjstvo, čak i onda dok su čitali Osha, Krishnamurtia, Junga i ostale, nije im padalo na pamet da mi govore u što bih trebao vjerovati i kako bih trebao misliti. Pustili su me da dođem do svojih zaključaka, a to je puno više nego što su to spremni učiniti “pravi vjernici”. Neobično sam im zahvalan na tome.
Hmm, udaljavam se od teme. S druge strane, bilo je to neizbježno, čim sam se počeo osvrtati i razmišljati o prošlosti. Ok, totalno off topic ali, da li se i vama dešava da se sa sjetom prisjećate čak i onih događaja za koje ste se svojevremeno nadali da će što prije završiti?
Nije bitno...
Kad mi se postavi pitanje poput “Da li vjeruješ u Boga?” ili “U što vjeruješ?”, uvijek moram duboko udahnuti i prikupiti misli prije nego odgovorim, jer smatram da je ta tema zapravo prekomplicirana da bi se moglo odgovoriti sa da ili ne. To mogu samo oni koji nisu nikad razmišljali o tome, nego im je rečeno u djetinjstvu da vjeruju ili ne vjeruju i oni se toga slijepo drže. Često mi se dešava da, kad ih suočim s time, ti ljudi tvrde da to nije tako i da su se oni sami odlučili vjerovati svojom voljom, da nitko nije utjecao na njih. To je, usput, kraća verzija odgovora, bez citiranja Biblije i srcedrapaljnih fantazija o tome kako su čuli Božji poziv, kojem su se odazvali čista srca i sa pjesmom u duhu... Po mom mišljenju, ako zaista čujete glas Božji, naručite se na pregled kod zaista skupog psihijatra.
Ja ne tvrdim da ne postoji ništa s one strane smrti. Ne vjerujem da je život isključivo materijalan i da se sastoji samo od onoga što moževo vidjeti, opipati i znanstveno dokazati. Vjerujem u duhovnu stranu čovjeka koliko i materijalnu. Nisam ateist. Dapače, njih smatram jednako toliko primitivnim i zatucanim kao što smatram i vjerske fanatike i fundamentaliste koji hodaju sa klapnom preko očiju kroz život. Obje strane predstavljaju krajnost, a ja u krajnost ne vjerujem. Ništa nije apsolutno.
Vjerujem u to da postoji sila koja nam je udahnula život, koja je stvorila svemir i sve u njemu. Nismo mogli nastati ni iz čega. Nešto sigurno postoji. Ali to nije Bog. Bar ne onakav Bog kakvog nam pokušavaju prodati vjerske organizacije od Japana do Amerike. Sve su one iste. Samo je ime Boga drugačije. Bradati starac koji sjedi na svom prijestolju u oblacima i piše u knjigu sva naša dobra i loša djela, da bi ih na kraju našeg života zbrojio i pribrojio te odlučio da li zaslužujemo raj ili pakao. Je, mo’š mislit! Po toj slici Bog je računovođa. Ljudi se klanjaju svetom agentu porezne službe. Što su onda anđeli? Prodavači polica osiguranja? Ma dajte! Da ljudi stvarno promisle svojom glavom, bez predrasuda i unaprijed definiranih stavova, shvatili bi da ih se vuče za nos.
Upravo zato ne volim koristiti riječ Bog. Jer vodi takvim konotacijama. Radje se služim nazivima poput Egzistencije, Prirode, Života... Bog bi trebao predstavljati sve navedeno. Možda nekad i je, ali je to značenje toliko izvitopereno da je potpuno izgubilo smisao. Šteta zapravo, nešto tako uzvišeno svesti na razinu opijata za mase. Svećenici su prvi svijetski dileri, a Crkva, u svim svojim oblicima, prva mafijaška organizacija.
Od sad pa nadalje, kad me netko pita (a siguno hoće) u što vjerujem, neću previše fantazirati i objašnjavati. Kratko i jasno, reći ću “vjerujem u Boga, ali ne vjerujem u Crkvu”. Iako to nije potpuno točno, mislim da obuhvaća općenitu smisao mog stvarnog osjećaja o toj temi.
|
