|
Ovaj sam članak napisao za svoj prvi rant blog kojeg sam započeo pretprošle godine ali sam ga iz nekog razloga zapostavio. Bilo mi je žao ostaviti neke od članaka koje sam napisao tamo pa ću započeti ovaj blog laganim recikliranjem. Nadam se da nitko neće zamjeriti :)
Upravo je nevjerojatno da se u 21 stoljeću, kad bi ljudi trebali biti sve učeniji, svjesniji i inteligentniji, suočavamo sa glupim bolestima poput anoreksije ili bulimije. Umjesto toga, imamo milijune djevojaka (a ono što se često zaboravlja, i muškaraca) koji se ubijaju voljnim gladovanjem. Kad to čine politički zatvorenici onda to mogu shvatiti ali kad se to radi u ime neke takozvane mode i kvazi-ljepote onda to ne mogu nikako progutati.
Zadržimo se na tren kod mode. Moda je možda i glavni razlog zbog kojeg se uopće i suočavamo s ovim problemom. Biti mršav znači biti trendi. Bar ako je suditi prema onome što nam se prezentira kroz medije, a posebno kroz modne časopise. Oni su ti koji nam prezentiraju ideju da je biti mršav jednako što i biti lijep. Možda će zvučati nategnuto ali, ako se malo bolje pogleda, možda je i istinito, da su ovom fenomenu kumovali i homoseksualni modni lobiji (opet ja i teorije zavjere, al jebiga) koji vladaju svijetom mode i modnih pista na kojima možete uspjeti samo ako imate izgled 15godišnjeg dečkića što je valjda jedino što ovi fashon gurui priznaju pod ljepotom. Pitajte se kvragu da li je njihovo mišljenje stvarno dovoljno da se i sami pretvorite u jednoga?
Nedavno sam gledao na youtubeu jedan snimak “kontroverzne” nove kreacije nekog dizajnera koja se sastojala od gaćica, a manekenke su hodale po pisti rukama prekrivajući grudi. Bilo je naprosto žalosno gledati da su im bili dovoljni vršci prstiju preko bradavica da sakriju svoje “intimne” dijelove. Isto tako, mislim da nisam vidio nijednu djevojku koja nije imala jasno izražene kosti rebara ispod kojih je zjapila rupa u kojoj je nekad bio trbuh. To nije arhetip ženskog tijela. Tako nitko ne bi trebao izgledati. Posebno ne vlastitom voljom.
Sjećam se također jednog filma sa Hugh Grantom koji mi nevjerojatno dobro prenosi današnji stav svih koji su uronjeni u taj bolesni svijet mode, trenda i jet-seta. Mislim da se zvao “Notting Hill”, a scena na koju mislim je ona sa snimanja filma, gdje Julia Roberts priča sa kolegom glumcem o stražnjici neke njihove kolegice sa filmskog seta. Tip je komentirao kako bi ova mogla podijeliti svoju “debelu” guzicu sa još bar tri osobe i još imati dovoljno za sebe. Kad je kamera pokazala tu ženu ostao sam indigniran činjenicom da se to smatra debelim. Cura je imala guzu za čistu peticu. Ok, shvačam ja da su željeli karikirati njegov snobizam ali to je jako stvaran stav koji naprosto zrači sa svih strana i čiji je cilj ništa manje od uništenja ženskog spola. Ne spominjite teorije zavjere. Teorija prestaje biti teorija kad se jasno vidi u praksi.
Ono što još također nisam vidio da se spominje je stav muškaraca prema tome. Dok će uvijek biti takvih ignorantusa kakav je bio dotični lik u filmu, većina normalnih muškaraca, kakvim se i sam smatram, uvijek će radje izabrati ženu koja izgleda kao žena, a ne kao dečko. Osim toga, ako vaš tip želi djevojku koja ima tijelo dečkića, onda mislim da je vaš izgled potpuno nebitan u cijeloj toj priči. Problem leži u njemu. Vjerujte, izgled koji je danas must have za manekenke i modele normalnim muškarcima može izgledati samo odbojno i bolesno. Tko želi biti par s hodajućom reklamom za HIV ili gladnu djecu u Africi?
Nešto ranije sam spominjao kako ne mogu vjerovati da se takvo što može događati u 21 stoljeću, no kad malo bolje promislim možda to i nije tako čudno kako se isprva činilo. Konzumerističko društvo koje nas zadnjih 70-80 godina pokušava pretvoriti u bezumne robote koji se ponašaju u skladu s poticajima kojima nas, poput lutkara, pomiču i usmjeravaju onako kako njima odgovara, možda napokon uspjeva u svojim pokušajima. Govore nam što da kupimo, kako da se oblačimo, kako i za koga da glasamo… i kako da izgledamo. Marketing. Zato imamo sve više otuđenosti, sve više depresije, psihičkih bolesti i samoubojstava nego ikad u povijesti. Što je anoreksija drugo nego psihička bolest? Nešto jako ne valja u glavama osoba koji misle da ih nitko neće voljeti ako nisu tanke kao prutić.
Što da se tu učini? Kako da im se utuvi u glavu da je ono što čine loše po njih i njihovo zdravlje? Da li je to uopće moguće? Jako teško. Naposlijetku, svatko ima pravo na svoj izbor pa makar on bio i loš. Po našem mišljenju. Najviše što se može je upozoriti, pokušati im otvoriti oči i shvatiti kvragu, napokon shvatiti da je to BOLEST, i to ona koja se ne treba pokušavati riješiti farmaceutski nego ondje gdje i nastaje – u našim glavama.
|
