Naslov je bio

citat A. B. Šimića kojeg se ne sjećam :D


Plešu po toj prvoj zraci sunca kao da im pruža jedinu putanju na kojoj uopće mogu postojati, nemirno, plaho, bezosjećajno. On sjedi i gleda ih nekim čudnim pogledom, pomalo pokroviteljski, jer zna da kada on odluči prekinuti svoje strpljenje i zatvoriti do kraja prozor, čestice prašine nestat će bez traga, kao da nikada nisu ni živjele.
Ovo jutro pustio ih je malo više. Činilo se čak da uživa u toj kompliciranoj koreografiji zbog načina na koji ih je gledao, ali taj način je samo pokazivao da mu je pogled usmjeren kroz njih a ne u njih. Gledao je tamo negdje, iza, kroz zid, kroz susjedni stan, kroz tramvaje, rasvjetne stupove, čemprese, negdje u pozadinu u kojoj više ničega nema. Zato pogled i je bio toliko prazan, tup, kao da iz te glave nikada u ruke nije predočeno ništa suvislo.
Zvukovi su počeli isparavati. Svaki šum, ton, sve je lagano nestajalo. Sjedio je pogrbljeno na podu leđa naslonjenih na rešetku kreveta i fokusirao sluh samo na kapljice svog znoja koje se ritmično spuštaju niz svježe opran vrat. Jedna po jedna, kao u dogovoru s onim plesačicama, pomislio je, ustao naglo i brzinom vjetra potrčao prema prozoru podižući ruku kako bi u sekundi zalupio prozorom i ponovno uspostavio čisti mrak u prostoriji. Odjeknulo je. Snažno. Iznenadno. U rano jutro, kad kapljice znoja dirigiraju simfonijom jedva čujnih zvukova, odjeknulo je poput atomske bombe, na zaprepaštenje njega samoga. Zastao je kao ukopan, s očitim izrazom iznenađenja na licu, prestravljen onime što uopće nije htio učiniti.
Praznina ponovno zauzima pogled, ali u pravo vrijeme mrtvačku tišinu prekida zvonjava telefona. Polako se vuče na drugi kraj sobe, podiže slušalicu i čuje i prije nego ju je prinio uhu: «Gospodine Vugrin? Dobro jutro. Ispričavam se što ovako rano zovem, ako sam vas slučajno probudio. Ja… ja… Dobio sam naredbu… Zamolili su me da vam javim da je današnja promocija u Algoritmu premještena dva sata kasnije. Halo? Halo? Jeste li tu?» Promrmljao je nešto dokazujući svoju prisutnost i mirno zaklopio slušalicu ignorirajući nervozno pozdravljanje s druge strane.
Naslonio se na zid i kliznuo na pod, osjećajući nepodnošljivu težinu na plućima, kamen tjeskobe koji ga već godinama ne napušta. Srce je počelo ubrzano lupati, čelo se ispunilo kapljicama, dlanovi su se čak i naslonjeni na koljena počeli tresti, jedino je pogled bio ukopan u jednoj točki. I misli, koje su svaki dan iznova opsjedale svojim idejama o beskorisnosti, beznađu, uzaludnom postojanju. Pogledao se u ogledalo i umjesto pozdrava za dobro jutro izustio je: «Što, misliš da ćemo dočekati skupa sljedeće jutro?»
Prošavši kroz staklena vrata, spuštao se niz stepenice promatrajući gomilu ljudi kako prave žamor i tijelima oblikuju nešto nalik mravinjaku. U trenutku kad se htio okrenuti i otrčati glavom bez obzira, plavuša kreštavog glasa u ružnim cipelama viknula je: «Gospon Vugrin?! Pa stigli ste! Dođite, dođite, svi čekaju, a imamo još samo dva sata prostoriju na raspolaganju!»
Osjećao je kako mu se koža preko košulje lijepi za baršunast naslon stolca, namjestio je kockaste naočale s tankim crnim okvirima na nos i usmjerio svu svoju snagu na obraćanje pažnje i razumijevanje hrpe pitanja koja su letjela iz mase ljudi.
«Gospodine Vugrin, kako se osjećate nakon već pete knjige koja nosi titulu najprodavanijeg naslova godine?» «Gospodine, što očekujete od nadolazeće kritike?» «Možemo li očekivati i sljedeću uspješnicu?»
Nakon nekog vremena sve što je čuo i što je uspio izustiti bili su željezni uzdasi, teški i tromi, koji se kotrljaju niz njegova vlastita usta. Nije razumio čemu sve ovo, čemu toliki interes za nekoga tko u cijelom svom životu nije promijenio apsolutno ništa, a znao je da može. Nije mogao shvatiti otkuda dolazi sve to poštovanje kojeg sam za sebe nikada nije imao.
Koračajući prema stanu osluškivao je tuđe razgovore, aute, korake, samo da ne mora slušati svoje misli kako ga napadaju i bodu.
Ulazeći u stan i promatrajući gomile papira i svezaka razbacanih posvuda nije se mogao oduprijeti očekivanom naletu jada koji mu se poput zmije omotao oko vrata. Toliko vremena, sati, minuta, godina utrošenih na milijune riječi koje ne da nisu učinile ništa, nego svakim danom samo sve više izjedaju svog staraoca. Toliko ispisanih riječi, a toliko praznine, ničega.
A sad korača prema prozoru kako bi promijenio barem jednu stvar, otvara ga i nevoljko propušta bljesak sunca u sobu. Za sada je dovoljno.


Reklamacije
___________________________________________________________

peeping tom



oseka. voda se spustila, evo me opet :)))

Odškrinula je prozor naslonivši koljena na radijator kako bi istovremeno osjetila vrućinu i miješanje užarene hladnoće s onim poznatim zimskim mirisom koji se osjeti isključivo kroz prozor tople sobe. Među prstima je još stajao zgužvani račun od prošlog utorka. Siva slova oblika karakterističnog za stare pisaće mašine, gotovo se nisu primjećivala na bijeloj podlozi. …Hvala na posjeti, dođite nam opet!… Vlažni prsti umrljani čokoladom gnječili su taj komadić papira kao krivca za svaki današnji pogrešan korak, za svaku neprimjećenu poruku i svaki uzdisaj popraćen snažnom težinom u plućima.

Mistook their nods for an approval, just ignore the smoke and smile.

Zvonjava mobitela prekinula je mrtvačku tišinu i navijestila povratak u stvarnost, iako, javljajući se, pogled nije mogla odlijepiti od tamnog nepravilnog obrisa kraj onog najudaljenijeg grma.
Glasan razgovor popraćen smijehom odjekivao je praznim hodnikom dok su se kroz balkonska prozorska stakla nazirale grane kako nervozno plešu na vjetru – bez ikakve zvučne kulise – kao da je zid koji dijeli unutrašnjost kuće i vrt pregrada između dva, ničim osim slikom, povezana svijeta.

Ubrzo su se čuli samo koraci. Nemirni, jedva čujni koraci bosih nogu koji tapkaju uokolo kao da nešto užurbano traže.… Hodala je u krug bez nekog posebnog cilja, nemir je prštao na sve strane i ispunjavao prostor potpuno prazan od zvukova, jer dan, dan jednostavno nije bio raspoložen za glazbu. Činilo joj se kao da joj vlastiti smijeh od prije par minuta odjekuje u ušima poput zvuka kočnica na ljetnom asfaltu.
Buka, toplina, ljepljivi prsti, vlaga. Bez daha, nepomično, sve je tako neugodno, zagušljivo, mračno, pretoplo, sve se lijepi kao rastopljena čokolada. Hvala na posjeti, dođite nam opet!
Sjela je na parket ispod ogledala pokušavajući smiriti ruke gurajući ih između koljena. Suhih očiju, tupog pogleda zurila je u prste osjećajući da ne može pomaknuti niti jedan dio tijela. Znala je da zapravo jako puno toga sama može promijeniti, ali isto tako da trenutno nema ni trunka snage za micanje iz ovog mrtvog kuta. Možda više lijenost nego rezignacija.

Danas je samo moj dan, danas više ne pričam s nikim osim sa sobom, ne gledam nikog osim sebe, danas nastavljam pretvarati tupilo u smijeh i dižem se ovog trena s tog prokletog vrućeg poda na kojem definitivno provodim previše vremena već danima.

Nastavila je sjediti gledajući pred sebe stišćući šake, i tek nakon nekog vremena, kad ju je čeljust od struganja zubima napokon počela boljeti, ispružila se i krenula u kuhinju s čašom vode u mislima. Automatsko otvaranje frižidera prije svakog odlaska iz kuhinje završilo je tupim zurenjem u napola razbijeni magnet u obliku ovce koji je na vratima visio već godinama.
Bio je to jedan od onih magneta koje viđate u stanovima nekih drugih ljudi, u neboderima na kojima ste još kao djeca zavidjeli zbog pogleda na svijetla grada u tami noći, kojeg niste imali sa svog balkona koji je gledao u kuću preko puta, oduzimajući svaku mogućnost za nekim dalekim nepoznatim prostranstvima, pa makar se radilo samo o susjednim zgradama.

Ta fenomenalna svijetla prozora koja se naziru u daljini, svako od njih znači neki drugi život, tuđi život koji je redovito izazivao nepodnošljivo ogromnu želju za odlaskom na neko daleko mjesto, za bijegom u neki drugi život, negdje u neki veliki grad, gdje se ljudi na ulicama sudaraju u brzini i vlastitim brigama, gdje dim cigarete znači jedini poznati miris u gužvi, gdje živiš ti ali u nekom drugom stanu, sa nekim drugim ljudima, sa nekim drugim ali opet istim sobom. I onaj tako neobjašnjiv osjećaj nelagode, tjeskobe, ali istovremeno neopisive ugode uzrokovan samo gledanjem u daljinu kroz otvoren prozor, obraza crvenih od vanjske hladnoće a koljena naslonjenih na užareni radijator.
I ti stanovi, svi odreda su imali onaj specifičan miris; mješavine kolača, dječjih soba, osvježivača iz kupaonice i onog karakterističnog mirisa svake zgrade na kojeg ne možete naletjeti u niti jednoj kući. Miris na koji sam svaki put, u onom periodu odvezivanja tenisica u predsoblju i slušanja uobičajenog pozdravljanja dugogodišnjih obiteljskih prijatelja, obraćala enormnu pažnju – to je bio taj miris koji je značio neki tuđi život.


Popravila je magnet iako je znala da ionako više ne može stajati ravno, razmišljajući o tome kako su ti ljudi odavno prestali biti obiteljski prijatelji njenih roditelja i da je zanima kako danas izgledaju. Čudila se osjećaju koji se nije nimalo promijenio i nakon toliko godina i nastavila promatrati vanjske prizore kroz kuhinjski prozor.

Zvuk škripanja drvenih stepenica uništavao je tišinu, bosi koraci pojačali su glasnoću i počeli dominirati prostorijom dok je hodala prema kupaonici i ulazila pod tuš. Stajala je uspravno pod mlazom vode kao pod nekim nepropustivim plaštem koji je prekrivao uši, tako da se čuo samo šum, neprekidni monotoni šum tekućine. Kliznula je leđima dodirujući hladne pločice, sjela i pokušavala umiriti ruke među koljenima, puštajući da kipući mlaz vode neprestano lijeva prekrivajući i ispirući apsolutno sve (po mogućnosti).


Reklamacije
___________________________________________________________







voda je dosegla nosnice. dosta mi je. opet.


The water flies
Over his head
You are me now
As you lay on my bed

This is what he'd always known
The promise of something greater beyond the water's final horizon









Reklamacije
___________________________________________________________


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


U gradu smiješnoga lica sami padamo.
Svatko na drugom kraju svijeta,
zapetljanih tijela, umor skrivamo..
Koliko potrošenih priča,
pune ulice papira, pokidanih istina..
Snovima trošili smo ceste
i ma da se ne smije u sebi dugo šutjeli..


[fleshettes@gmail.com]

So anxious to find any other way
But won't listen, no
Erase
Erase us
Erase this world



[musique]
[myspace]
[treće od sedam lica. umrlo]


Leave me dreaming on the bed
See you right back here tomorrow
for the next round
Keep this scene inside your head
As the bruises turn to yellow
The swelling goes




Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se