On/Off

Kostur: Lucija ^^
Dizajn: Samy

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

First Twilight

Kako je nastao Twilight? Tko je muškarac koji je inspirirao S. Meyer za lik Edwarda? Tko je, zapravo, i sama S. Meyer? Ne, postoje li vampiri, nego gdje su i kako zapravo umiru?

I zašto se, kako i gdje rađaju ljubavi nad čijim sudbinama uzdišu pjesnici?

Saznat ćete ovdje...


Kontaktiraj autora

passingrainbow@msn.com


Nastavci

01 Dolazak

02 Na kraju puta


Linkovi

Sjene prošlosti
Blog by: Amber, Lana & Rhianna

Forks forum
Prvi hrvatski Sumrak forum

The Heart of Ice
Sumrak blog by: Mile

o

© First Twilight







Na kraju puta

''Ti nisi normalna! TI NISI NORMALNA!!''

Vrisak je bio toliko snažan, nabijen bijesom i frustracijom da me trenutno trgnuo iz obamrlosti. Stanje u kojem sam se trenutno nalazila bilo je daleko od sretnoga, no na ovo nikako nisam bila spremna.

Premorena iznad svih granica, kako fizički tako i psihički, moj mozak je jednostavno odbio surađivati. Sjedeći na cesti, prašnog lica prošaranog tragovima suza, bez imalo volje, a iskreno i namjere, da nešto poduzmem po pitanju situacije u kojoj sam se našla – nijemo sam zurila pred sebe. Analitički dio mene bio je usporen do krajnjih granica, ništa nije bilo pod mojom kontrolom, a očajnički sam je trebala. I, valjda po prvi put u životu – prepustila sam se. ''Ha! A tako si naivno mislila da do ovoga nikad neće doći…ne kad si ti u pitanju'' cinično sam pomislila.

Mjesec je i dalje lijeno plovio zvjezdanim nebom. Na zapadu su se nazirale tamne mrlje – možda oblaci koji donose kišu, no možda i ne. Sunce će svakako kad-tad izaći. Negdje daleko, u utrobi šume život je bujao, i umirao. Lovci i njihov plijen, pod okriljem tame, ustaljenim redom, nesmetano.
Samo sam ja zapela, na rubu stvarnosti.

Sedamnaest godina ranije drugi su povlačili konce u igri koju igram od tada. Nesvjesno. Puna povjerenja…naivna. Odluka pak, donesena prije samo nekoliko tjedana izgledala je u tom trenutku kao moja vlastita, neminovna, ali moja.

Više nisam bila toliko sigurna. Koliko god nastojala biti samouvjerena, ova noć, kao i prethodni dan i tek slutnja onoga što ima doći, turobno, podmuklo su mi odzvanjali na rubu svijesti ''Ne znaš, jednostavno ne znaš, nikada nisi igrala u ovakvim uvjetima, previše je toga na kocki, pa zato prestani pokušavati....''ponavljala sam si kao litaniju, bez naročitog uspjeha. A pomoć sam odbila. Živo sjećanje na zadnje trenutke sa Christine, prije samog ukrcaja na avion bila je kap koja je prijetila preliti čašu . ''Why Anne, please tell me one more time – why ?! Why is it so important to do this in such a hurry, right now, this very moment ?! This is not you, not my Anne…please…'' Glas joj je bio čvrst i odlučan, no znale smo, obje, da nema povratka. Ah, prijateljice moja, kako si samo bila u pravu.

Čvor u želucu nije popuštao, strah od neuspjeha još je jednom zaprijetio i zato sam prestala, tog trena. S pokušajima da shvatim. Sjetila sam se boli razočaranja kada sam saznala koliko sam zapravo malo na išta ikada oko sebe, za sebe, utjecala. I zato - bilo je dosta, za ovu noć, do daljnjega.
Istog trena kada sam donijela odluku, svjesna da vrlo vjerovatno i ovaj put nisam imala izbora, preplavilo me olakšanje.
Suze su presušile, sjene prošlosti se rasplinule, a stvarnost tople ljetne noći naglo se vratila.

Ispred mene stajala je furija.
Prekrasna djevojka ukipljeno je, nogu lagano razmaknutih i sa dugima rukama na bokovima stajala na dva koraka od mene. Samo naizgled mirno, noć i nevješto oko lako je moglo zavarati, ispod površine je ključalo. Gdje je nestala toplina njenog pitanja? Ono olakšanje i sreća koje sam u njemu naslutila, za koje sam tako očajnički željela da su istiniti…

Da nisam na brojnim putovanjima preko fakulteta upoznala toliko različitih osoba, karaktera, bila u situacijama od urnebesno komičnih do smrtno ozbiljnih – u ovom trenutku, možda bih se i prepala. Ovako, koliko god to bilo ne primjereno, najradije bih se počela smijati, od očaja vjerovatno. Definitivno opcija koja ne bi dobro završila.

Umjesto toga odlučila sam je bolje promotriti. Šok prvog prepoznavanja ponovo se vratio. Lakši, ne tako silovit kao maloprije i ovaj put shvatljiviji. Ono što me istoga trena oduševilo bila je činjenica da tražim različitosti, sličnosti su bile više nego očite - sada kada sam znala tko je.
Građom je bila nešto sitnija od mene, ne mršava ali ni daleko od toga. Mrak mi nije dopuštao više no mislim da sam uspjela nazrijeti obrise skladnih mišića ispod tanke majice kratkih rukava i ispranih traperica. Definitivno mlađa od mene. Možda samo godinu ili dvije i nisam zapravo mogla odrediti zbog čega mi se tako čini - može li se teret osobnog iskustva iščitati na nečijem licu ? Ili pak nedostatak istoga ? Koliko god su joj trenutno svijetle oči isijavale bijesom, činila se nevinom, zapravo…brižnom? Gusta, crna, valovita kosa padala joj je na ramena, nešto kraća nego moja vlastita.

Brzim, energičnim zamahom glave zabacila je pramen koji joj je padao preko lica, zakoraknula i - eruptirala.

''Hoćeš li se pokrenuti već jednom?!'' unijela mi se u lice, lagano se prignuvši u struku primaknuvši lice mome. ''Velecijenjena, kočije vas čekaju…'' nije povisila ton, ne kao prvi put, no niti najmanje nije izgubila na dojmljivosti. Dapače, ugrizla je s toliko ljupkosti, da bi me obmanula, svakoga, da se nije tresla od bijesa.

Gledajući je u oči, sada na samo par centimetara od mog lica vidjela sam sitne, fascinantne detalje. Pune, rumene usne, blagu krivulju prčastog nosa i biserni sjaj zuba, a pod bradom naznaku nečega, možda ožiljka., no vjerovatnije je bila samo sjena.

Shvatila sam da buljim. Kao hipnotizirana, nisam pogled mogla odlijepiti – držala me kao magnet, i nije me bilo briga. Nisam trebala tako reagirati, znala sam to, negdje u nekom dalekom kutku svijesti brujalo je prestani, prestani se tako nerazumno ponašati ali nisam mogla odoljeti. Pretpostavila sam koliko blesavo moram izgledati i znala sam, do boli znala, da je trenutak kada sam još dojam i mogla popraviti – nepovratno izgubljen. Da sa svakom slijedećom sekundom produbljujem štetu – no i dalje sam ju samo mogla opčinjeno gledati. Ili sebe kroz nju, kao u ogledalu.

Jednom, kad se strasti smire, možda ću se i moći, ponajviše pred samom sobom i opravdati; iznenadila me nepristojnošću, vikom..nedostatkom pažnje, ma što li si je samo umislila ?…itd. Da, vjerovatno ću moći, čisto radi vlastite taštine. No ne sada, u ovom trenutku, toliko licemjerna ipak nisam bila.

Nikada, ništa važnije nije mi se dogodilo, za ovaj sam trenutak živjela. Zadnja tri tjedna svjesno, ulažući svaki atom snage u njegovo ostvarivanje. A nesvjesno…pa, to je trajalo nešto duže. Putovanje zadnjih sedamnaest godina. Sve što sam ikada učinila, poželjela, napravila dovelo me danas u ovu zemlju, na ovu cestu – pred nju.
Moju krv. Davno izgubljenu. Nikad znanu. Kakva li nepravda bi bila, da sada kažem – ma, smotala me, ostala sam bez teksta, zatekla me – kad je sve što želim zagrliti ju. Reći joj koliko je silno volim. Trebam.
Potreba da je dodirnem postala je neizdrživa. Koliko god se magična, nestvarna činila noć, a zapravo unatoč tome, trebala sam fizički dokaz u mojim rukama. Da je stvarna, da ne sanjam i ovaj put. Potreba je bila gotovo bolna. Tako je nevjerovatno blizu bila, i samo jedan, lagani pokret rukom i znala bi da je tu, da je istina. No suzdržala sam se, ne znam kako. Kompletna njena pojava odisala je čistom suprotnošću mojim osjećajima. Gledajući je, onakvu ljutu, zaboljelo me to, na trenutak, no ne dovoljno da bi moju rastuću euforiju umanjilo. Ako ništa drugo pokazat ću da je poštujem. Njen bijes. Ruku na srce bio je opravdan.

I tako, umjesto da sam vrisnula od sreće, kao što sam htjela, probudila noć i sve što živi i ni trena ne požalila – ja sam šutjela. I dalje ju opčinjeno gledala i divila joj se.
Što postoji. Ona i svijet koji predstavlja.

Odjednom, na petama onako vojnički, jednim je pokretom u zamahu podignula moj ruksak sa zemlje i šapnula ''Diži guzicu, princezo.'' Lecnuvši se tek malo kad joj je moj ruksak sa knjigom unutra, sletio na rame i leđa. ''Odlazim za dvije sekunde.'' Iako je već bila okrenuta leđima, jasno sam ju čula. Samo zato što je glas bio ledeno hladan nije bio i dvosmislen. Niti sekunde nisam sumnjala da bi se mogla predomisliti. U tri koraka bila je pred autom, otvorila prtljažnik i s prezirom, i , da li mi se ponovo pričinilo – znatiželjom ? bacila ruksak na pod automobila.

E, to me otrijeznilo. Bože, ima li kraja ironiji ove noći? Ništa drugo nego strah za knjigu. Žalosno sam se sama sebi pravdala – pa raspast će se, mogla je biti i nježnija, mislim nije joj knjiga ili moj ruksak ništa kriva, malodušno sam pomislila. No šutjela sam i dalje.

Sada na nogama, poslušno, jer moj ruksak je već bio spreman, pa valjda se onda računam i ja, stala sam pored vrata, čekajući. Sjela je u auto, snažno zalupila vratima, upalila motor, i okrenula se prema meni. Nije me pogledala u oči. Nije mi to promaklo. Ali otvorila je vrata suvozačkog mjesta. Gotovo plaho uskliznula sam unutra, dok se ne predomisli. Praktički istog trena kada sam zatvorila vrata automobil se pokrenuo. U noći, na krivudavoj cesti ubrzavala je vožnju bez trunke kolebanja. Da zna kuda vozi bilo je i više nego jasno. No to nije umanjivalo moju sve veću nervozu. Nisam bila ljubiteljica brze vožnje. O istoj, u krivinama, noću – nisam imala volje niti razmišljati. Požaliti se ili, ne daj Bože, predbaciti nešto nije dolazilo u obzir. Pa sam zatvorila oči, obuhvativši trbuh rukama čvrsto stisnula šake i pomolila se.

Tišina je bila gotovo opipljiva. I bolje, pomislila sam. Svaki pokušaj razgovora , sada, završio bi mojim povraćanjem. Toliko daleko nisam nikako htjela ići. Apsolutno sam bila svjesna da sam izgubila bitku za pravo na dostojanstvo, zabrljala sam pošteno ovaj put. No to nije značilo da sam ga u potpunosti i izgubila.

A što ako ona nije jedina ? Ne nervoza već čista panika istoga mi se trena razlila utrobom. Kako ću, zaboga, biti dostojanstvena kada ih konačno vidim ? I koliko bi ikakvo dostojanstvo, u ovakvim okolnostima imalo smisla ?

Jer, neki su se sitni detalji konačno posložili, detalji poput kuda?…kako?…. Od trenutka kad više nisam ovisila sama o sebi, sve je poprimilo smisao. Snažan automobil, sa sigurnom vozačicom za volanom koja je preuzela stvari u svoje ruke i, nema zabune, točno znala kuda ide.
Kuda ? Još jednom mi je, kao sa zadrškom, u mislima odzvonilo. Vjerojatnost da ću ipak povratiti rapidno se povećala.

Koje su šanse da oni kada konačno stignem do njih, ne misle o meni kao i ona? Ako je ona ovoliko ljuta, koliko ostalima značim i što će oni misliti o meni i kako je ikako moguće da njen stav nije odraz njihovog i što sve to zajedno uopće znači ?!
Poznat osjećaj panike zaškakljao mi je utrobu. I dalje držeći oči čvrsto zatvorenima polako sam i duboko udahnula. Duboko diši, ponavljala sam kao mantru, već ćeš nešto smisliti, - dok je očaj rastao svakog trena. Spoznaja o tome što sam stavila na kocku i kako sam veličanstveno zabrljala nije pomagala i nije zbog toga bila ništa manje istinita.
Škripa kočnica i naglo skretanje trgnuli su me iz stanja lagane panike.
Stali smo. Zar smo već stigli ? O, ne ! Bila sam spremna vrištati, apsolutno spremna. Ali samo za to. Za susret nikako. Ne još, ne mogu ! I tada sam shvatila da smo i dalje na cesti. Tišina oko nas i mrkli mrak rekli su mi to bolje nego vlastita osjetila. Prošli smo valjda nekih desetak kilometara, po istoj cesti, okoliš je bio ne znatno izmijenjen. I sada smo stajali na jednom od odmorišta kraj ceste.

Samo refleksni nagon za preživljavanjem, ne voljni, nikako nisam htjela narušiti tišinu i skrenuti pažnju na sebe, nagnao me da ispustim zrak uz zvučno šištanje - i udahnem ponovo, duboko. Da sam u jednom trenutku prestala disati tek tada mi je postalo jasno.

Tišina je vibrirala oko nas. Kao da čeka – što je slijedeće ?
Čvrsto tkanje neumitnosti tada je preskočilo nit. Lagano- kao da je, baš tako zapravo bilo suđeno. Logiku slijeda događanja, kao ni moguće posljedice istih odavno više nisam mogla pratiti. No nešto je novo bilo u zraku. Jedna misao, dašak sjećanja lak kao oblak kojeg vjetar nosi preko mjeseca, doplutala mi je na um – Ti si dijete sreće…Vile suđenice tebi su naklonjene…- i, kao i uvijek vratile mi vjeru. Možeš ti to Anne! Samo se daj pokreni već jednom- bar pokušaj pokrpati tamo gdje se – ako se, još ikako može, probaj.

Ta ja sam potomak princeze i ratnika ! A takvi ne padaju na koljena pred problemima ! Pa čak ni pred davno izgubljenim rođakinjama spremnim da ih progutaju. Naravno da mogu, probati.
Dobro je da smo se zaustavili. Nisam u tom trenutku previše razmišljala o samom razlogu koji je doveo do toga, važno je jedino bilo da mi se pruža prilika ispraviti nešto što je krenulo strašno krivim putem. Nisam znala niti koliko vremena imam i strašan predosjećaj da će prilika nestati, rasplinuti se u ništavilo kao da je riječ o priviđenju pokrenula me. Otvorila sam oči i okrenula se prema njoj. Spremna za boj.

A da kojim slučajem ipak jesam, prije toga, razmislila o razlogu zaustavljanja znala bi da se providnost i ovaj put našla na mojoj strani. Potpuno ne zasluženo, rekla bih. Ali jeste.

Psihofizički spremna na još jedan udar gnjeva njen mir, potpuni nedostatak ikakvog bijesa – samo tuga u ogromnim očima i nijema molba zaustavili su bujicu na mojim usnama, na tren. Gledala me u oči. Drugi put te večeri. Skamenjeno, vjerovatno kao i ja sama – i tada je poteklo
''Oprosti, molim te – '', '' Oprosti, nisam htjela – '' dva glasa u jednom, stopljeni. Tišina, za kratko narušena – ponovo je čekala. Lagano, kao da se predaje, nekoj odluci pomalo mrskoj ali neminovnoj, udahnula je duboko i spustila ruke sa upravljača na krilo. I dalje me gledajući.

''Možda bi trebale ispočetka.'' Nije pitala za mišljenje, više nego voljno prihvatila sam prijedlog šutke.
Kako joj je mio i topao glas, kad se ne ljuti ! Znala sam da me nada već obuzela, snažni titraji sreće gomilali su se u dnu želuca - bez prava, nisam baš nikako mogla znati da imam pravo na to. No vrijedilo je. Kad bi bar potrajalo, tako ju je ugodno bilo sada gledati, i slušati.

''Razumiješ li ti uopće išta od onoga što ja govorim?'' glas joj je na trenutak zadrhtao panikom ''O, molim te, molim te reci da razumiješ…'' dovršila je više za sebe. ''A rekla je da znaš hrvatski…'' sjetno, kao razoružana , uzdahnula je i spustila glavu na prsa.

Bljesak shvaćanja. Ah, konačno nešto što mogu sigurno i na dobro riješiti.
''Čekaj, čekaj- stani…znam hrvatski'' izlanula sam brzo. ''Mislim, više razumijem nego što mogu izreći…bar pravilno, mislim, ali svakako te razumijem.'' uz osmijeh sam ponudila. Spremno i s nevjerovatnim olakšanjem je prihvatila. Pjevni, cvrkutavi smijeh ispunio je, do tada šuplji prostor oko nas. ''I bolje ti je draga'' dodala je rukom na usnama bezuspješno pokušavajući zaustaviti smijeh ''Moj engleski, vjeruj mi, ne želimo niti jedna slušati.'' I tako smo probile branu.

''Bolje bi bilo da krenemo'' vragolast osmijeh zasjao joj je u očima. Na trenutak je pogledala preko leđa, pokrenula motor i u sekundi već smo ponovo bile na cesti. Dok je provjeravala sigurnosni pojas jednom rukom rezignirano je, za sebe, uzdahnula ''mislim, ipak sam tebe tražila…kako sam mogla znati gdje ću završiti…?'' Panični izraz moga lica, kada ga je ugledala, skoro je uzrokovao slijetanje automobila sa ceste. Snažni nalet smijeha naveo ju je da se zgrči za volanom.''Ajme, neeee….ma nisam tako mislila'' pjevno je zacvrkutala, pokušavajući doći do daha ''ma, gle, zaboravila sam mobitel znaš, kad sam kretala, i, ovaj…pa recimo da nisam to trebala napraviti'' teško je uzdahnula.

No onakvu nasmijanu nisam je mogla ozbiljno doživjeti. Njen strah od nekoga, nečega, zapravo. ''Ma sve je ok, niš' ti ne brini'' brzo je nastavila kao da provjerava nisam li se povratila od šoka. I dalje vozeći brzo se prignula prema meni i dobro me pogledala u oči te se veselo, još jednom nasmijala.

''Što se dogodilo?'' nešto smirenijim glasom je upitala zatim.''Koliko znamo avion je sletio po rasporedu, i autobus je krenuo po rasporedu…i, e da…'' još se jednom vragolasto nasmijala '' tu smo te izgubili.''
Ajme, kako objasniti, od kuda početi ? Množina kojom se poslužila još mi je plovila mislima, dražeći zamamnošću. Nemam sad vremena za to. Trebalo je objašnjenje nekako posložiti da zvuči smisleno. '' Pa, sve je zapravo i bilo tako. Mislim do dijela kada ste me izgubili'' rekla sam i lagano se namrštila, što je još jednom, na moje olakšanje, uzrokovalo tihi hihot. ''Na onom istom mjestu gdje si me našla autobus se pokvario'' nastavila sam sigurnije, '' bilo je baš kao u nekom filmu, dim, panika, vriskovi…'' njen zapanjen pogled ohrabrivao me da nastavim, '' nisam sigurna da sam baš sve razumjela, što se dogodilo mislim, svi su prebrzo razgovarali ali da je to bio kraj tog dijela puta, e, pa to je bilo više nego jasno -''
''O Bože, a ja sam na toj cesti bila sasvim slučajno! '' upala je '' Skoro sam ostala bez goriva i skrenula sam na prečac kako bih prije došla do neke benzinske postaje…'' značenje neizgovorenoga ostalo je visjeti u zraku. Shvaćajući koliko je providnost noćas plesala uz nas glas joj se postupnu od brzog žubora smirio do tihog šapta.

Osmjehnula sam joj se, zahvalno, samo to sam mogla ponuditi ovoga trena. Shvatila je, mislim, po brzoj kretnji ramenima, kao da nešto s njih otresa. Kao da je to što je učinila nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

''Mislim da mi je mobitel ispao negdje u autobusu'' dodala sam šaptom, nudeći kao ispriku. '' A prije se nisam javljala… pa sve smo se dogovorili dan prije, preko telefona...nije bilo potrebe… tako mi se bar činilo…tada…'' pokušavala sam povezati, sada besmislenu cjelinu. Nije mi išlo, meni nije zvučalo smisleno.

'' Ma, sve je u redu Ana'' počela je vedro, i zatim stala kao da ju je zvuk mog imena i samu prepao. Tako blisko, zvučalo je tako dobro…brzo me pogledala, kao da provjerava da li sam još uvijek tu i u istom tonu brzo nastavila '' kad smo već kod mobitela'' mračno se osmjehnula '' nisi jedina, zbrci sam i sama pridodala, kao što rekoh. No, važno je da sam te sada našla i da smo doma brzo.'' Tako lako. Tako jednostavno, u jednoj rečenici. Dom i sigurnost, kao na dlanu uz potvrdu ponuđeni. Kao da je smiješno da je ikada bilo upitno. Što sam mogla dostojno odgovoriti ? A da ne umanji veličinu izrečenoga.

''Sigurno si dobro, mislim nisi se nekako stvarno povrijedila uz ono ludo vrludanje po cesti ?'' Još se uvijek oporavljajući od teškog ganuća koje me obuzelo, progutala sam knedlu u grlu i uz osmijeh tiho odgovorila na njeno pretjerivanje '' Ne, sve je u redu, zaista…dobro sam.'' I više nego dobro, pomislila sam. No izrečeno je bilo dovoljno. ''Oh, onda dobro.'' i kao da potvrđuje vlastite misli uspravila se u sjedalu i u potpunosti posvetila vožnji. Naizgled. U zraku je i dalje visjelo neizgovoreno pitanje…Je li ga svjesna kao i ja ? Nisam mogla dokučiti, to što sam željela bilo je skroz nešto drugo i nije se računalo, ne za pravo. Možda je i bolje, za početak je rečeno dovoljno.

Tišina nas je još jednom prekrila, ovaj put lagana i bez očekivanja. Cesta kojom smo išli i dalje mi nije ništa novoga otkrivala, nikakvu naznaku mogućeg odredišta. Nepregledna tama šume sada s obje strane ceste, širok sloj asfalta i krpice zvjezdanog svoda nad nama. No nije bilo gotovo – ono najteže tek je trebalo doći i kao da prati moje misli tog je trena naglo skrenula s ceste na lijevo, na neobilježeni put. Pretpostavljala sam da jeste put iako nije bio asfaltiran nije izgledao ni zapušten, čak i u mraku jasno su se vidjeli utisnuti tragovi automobilskih guma. Kako smo i dalje bili u šumi, nešto rjeđoj doduše, nisam imala niti najmanji uvid u prostor pred nama.

Shvaćajući očigledno, koliko sam bila izgubljena u prostoru oko sebe, neprestance pokušavajući kroz prozor nazrijeti obrise nečega, bilo čega, osim visokog zida šume, uz lukavi je smiješak šapnula - prečac i namignula. Nisam se mogla ne nasmijati. Provalilo je iz mene bez upozorenja, vedro i tako ne nalik meni. Izgledala je tog trena kao dijete, mali vražičak koji je upravo smjestio roditeljima neku spačku. I sad veselo čeka na reakciju.

Kao da nije provela zadnju polovicu dana u potrazi za mnom, vrludajući Istrom gore -dolje, a valjda i lijevo – desno, ne znajući kud prije, a noć se spušta. Kako je mogla ? Osjećaj bliskosti, tek nedavno spoznan ponovo me dodirnuo, kao sa strahom da bi mogao biti prepoznat ili još bolje prihvaćen.

''Skoro smo tu…'' rekla je, mirno tek onako reda radi. Ne obazirući se više na mene, očiju sada uprtih u tamu pred sobom, kao da čeka na moju reakciju. No još nije došlo vrijeme za nju.
'' Nego, što zaboga imaš u onoj torbi ?!'' brzo je dodala, ne pogledavši me. Pomisao da ni ona sama ipak, nije bila spremna na moj odgovor nekako je ublažio moju vlastitu muku.
Nesvjesno je lijevom rukom pokušavala dohvatiti dio leđa, gdje joj je susret sa mojim ruksakom zasigurno ostavio trag.

Uh, da se bar nije sad toga sjetila. ''Knjigu. Samo knjigu. To mi je zapravo sve, uz još neke sitnice, koje još imam uz sebe.'' Nisam očekivala da će joj saznanje o tome što ju je klepilo ikako smanjiti modricu koja se već zasigurno formirala na leđima, no pitala je, pa što sam mogla nego reći.

Pogledala me s nevjericom. Na ovo nikako nisam znala kako primjereno odgovoriti. Smijeh, šprdnja bilo što, još bi i imalo smisla, ali…
''Pa mogla sam si i misliti…'' sasvim mirno je i jasno rekla, sada s potpunim prihvaćanjem, niti najmanje iznenađena. Kao da još jednom potvrđuje neku svoju privatnu misao.

I negdje tada otprilike, ne sjećam se točno samog trenutka, shvatila sam da više nismo u šumi. Na istom putu i dalje, no sada na čistini. Šuma je i dalje bila desno od nas, kao štit pred gorjem dalje na sjeveru, no ispred nje, a do samog puta prostirali su se vinogradi. Uredni, nepregledni nasadi vinograda. S lijeve strane, na blagoj valovitoj padini prema prostranoj ravnici daleko na jug mjesečinu je kupao potok i neravnim tokom dijelio padinu na dva dijela. I s jedne i s druge njegove strane nepravilne nasade maslina nadopunjavali su šumarci i livade. Bez naizgled smislenog reda, ili tragova civilizacije, kao dio svijeta zaboravljen i prepušten sebi da cvjeta i buja. Prekrasno – nije bilo dostatno. No moje udivljenje bilo je kratkog daha. Pred nama, zapravo pod brijegom na kojem smo se trenutno nalazile, nekih pola kilometra ili malo više u produžetku, stajalo je veliko kameno zdanje. Put kojim smo se vozile vodio je do samog prilaza kuće. Do dvorišta koje ju je opasalo sa dvije strane i, gospodarske kuće, pretpostavila sam, ponešto sa strane. Ogromna katnica sa temeljima u obliku nepravilnog slova L. Velikog nadsvođenog trijema duž cijele širine prednje strane i ogromnim prozorima nad njim. U potpunosti osvjetljenima, svima. Jasna svjetlost probijala se iz unutrašnjosti i obasjavala prostrano dvorište, sve do ruba obronka i prvog reda drveća.

Kao jasni, sjajni biser u tmini koja ga je okružavala. Kao utočište. Srce mi je stalo i preskočilo i već smo bili tu.
Uz laganu škripu guma u kočenju automobil se zaustavio nekih desetak metara od velikih drvenih vrata glavnog ulaza. Kraj puta. Bila sam spremna, štoviše više nego spremna. Na samom rubu tjelesnih mogućnosti moj um i emocije divljale su neovisno. Nisam željela, mogla više čekati. Toliko različitih osjećaja već me pregazilo noćas da promjene više nisam ni registrirala. Otupjela do boli znala sam samo jedno - prešla sam ogroman put – bez konkretnijeg plana, osim divlje želje za potvrdom da nisam sama da postoje, na drugom kraju svijeta, ljudi kojima po krvi pripadam, obitelj. I sada ih želim vidjeti. Dok sam drhtavom rukom hvatala bravu i otvarala vrata, velika ulazna vrata kuće uz tresak su se otvorila i jarka svjetlost me obasjala.

''Ingrid, stigla je!'' glasan uzvik prolomio se iz unutrašnjosti. Osvijetljen s leđa na vratima je stajao visok, krupan lik.
''Oh…'' glasan uzdah i zatim tiše, ne manje uzbuđeno ''obje…Obje su tu, Ingrid silazi !'' Završio je uz još jedan uzbuđeni povik.

Negdje iz unutrašnjosti kuće dopro je glasan, brzi topot nogu i još jedna, manja ženska prilika pojavila se na vratima i stala.
Stajali su sada zajedno, nisu ništa jedno drugome rekli samo su se šutke pogledali, uhvatili se za ruke u čvrstom stisku i zakoraknuli van. Prema meni.

Laganim korakom, kao sa strahom polako su se približavali. Nevjerovatna pomisao na trenutak me zaustavila u pokretu. Boje li se oni mene ? Samo na tren tako su mi izgledali. No već slijedećeg trenutka misao je nestala jer žena se zaustavila. Kao da je pokleknula te se jednom rukom kao da traži spas još čvršće uhvatila za muškarca, koji ju je lagano podupro, te su zajedno nastavili.

Izašla sam iz automobila i kao u snu krenula naprijed. Nisam osjećala noge, zapravo cijelo tijelo, nešto jače, drevnije od vlastite volje vuklo me naprijed. Na par metara razdaljine stali smo zajedno, gotovo istog trena. Jarka svjetlost i dalje ih je s leđa obasjavala iz kuće no bez obzira na mrak noći sada sam im jasno mogla vidjeti lica.

Jesen života ih je dotakla. Oboje. Lica kao i tijela pripadala su osobama treće životne dobi. Nisam mogla, zapravo znala procijeniti točno godine, no starost je bila očita. Kao na zalazu… Energija koja je zračila iz njih govorila je suprotno, oni sigurno nisu bili spremni na odlazak, bilo kakve vrste. Pogotovo u ovom trenutku.

Mjesec je i dalje, nezainteresirano plovio nebom, obasjavajući čipkastu strukturu oblaka na zapadu, nad horizontom i svijet pod sobom. Ne dirnut događajima kojima svjedoči, vremenu ili posljedicama. A pod njim sve je stalo, zaustavilo se u trenutku i zamrznulo za vječnost – ostat će tako, i kad se vrijeme nanovo pokrene, samo za sudionike ove tihe, nijeme drame. Kao dragocjenost previše vrijedna da bi se ikada s ikim podijelila.
Očekivala sam da ću čuti prijekor, stotinu pitanja i zahtjeva za objašnjenjem, opravdanjem.

Nisam mogla više biti u krivu. U trenutku kada je pružila svoju dugu, tanku, kao pergamena krhku ruku čitav jedan novi svemir otvorio se i primio me u sebe. Na licu prošaranom mrežom sitnih bora, uokvireno gustom bijelom kosom rasutom po ramenima crne su oči divlje sjale. Jasne…pune suza. A usne, stisnute, u čvrstu liniju nisu se uspješno borile sa krikom koji je slijedio. Kad se konačno prolomio, dok je pala na koljena predamnom nije bio glasan, niti najmanje. Samo drhtaj, vapaj iz dubine grla, duše. Nošen čežnjom i potrebom, jačom od života. Suze su se prelile, nije primijetila. Muškarac koji ju je do tada pridržavao nagnuo se lagano prema njoj, kao otac prema djetetu – no odbila je njegovu namjeru, da joj pomogne. Jednim energičnim pokretom, kao da joj smeta, i obje ruke pružila prema meni.

U molbi, nijemo. Kako sam mogla odoljeti ? Zvala me k sebi. Moja baka. Majka moje majke. Koju nikada nisam upoznala. Klečala je predamnom i čekala raširenih ruku dok su se suze, nijemo slijevale niz lice, a drhtaji potresali tijelo. Željno, gotovo gladno prihvatila sam poziv. Klekla i prislonila glavu na staračka prsa. U tišini, na toplo, dok su me nježne ruke snažno grlile.

Isprva polako, oprezno, kao da traže, provjeravaju – a zatim pohlepno sve više kad je valjda pronašla dokaz za kojim je tragala – da sam stvarno tu, da sam to ja.

Odmaknula me lagano i vrlo malo od sebe, tek toliko da mi vidi lice, dok je prstima gladno prelazila preko njega. Jecaje više nije ni pokušavala suzbiti, isprva pojedinačni sada su se stopili u rijeku jecaja.
''Oh…anđele moj…'' isprekidanim glasom je rekla i zatim '' …dobrodošla kući. '' Ljubav koja se caklila u njenim očima, dok je to drhtavo izgovarala potopila me, prelila se preko mene, kao more. Jednostavno i lako – nikada, nikada nije bilo upitno.

I ništa više nije bilo potrebno. Pitanja i značenja izgubila su svrhu. Negdje iz daljine, iz mraka šume začuo se vučji zov, jedinstven i stravičan u svojoj ljepoti, kao potvrda bezvremenosti trenutka. Vjetar je odnekud zapuhao jače, a ja sam u jednom trenutku naslutila, više nego osjetila još jedan par ruku u zagrljaju, snažnih, no ne manje drhtavih – kao naklon na kraju priče, kao točka na i - i krug se zatvorio. Onako kako je oduvijek trebalo biti.



|srijeda, 18.06.2008. , 14:08|

| Komentari (27) | Da*Ne| Print|






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se