|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kako je nastao Twilight? Tko je muškarac koji je inspirirao S. Meyer za lik Edwarda? Tko je, zapravo, i sama S. Meyer? Ne, postoje li vampiri, nego gdje su i kako zapravo umiru?
I zašto se, kako i gdje rađaju ljubavi nad čijim sudbinama uzdišu pjesnici?
Saznat ćete ovdje...
passingrainbow@msn.com
Sjene prošlosti
Blog by: Amber, Lana & Rhianna
Forks forum
Prvi hrvatski Sumrak forum
The Heart of Ice
Sumrak blog by: Mile
o
Gusti, sivi navoji magle omatali su mi tijelo, ispreplitali se oko nogu, uvijali u kosi kao da plešu, zavodljivu igru sa samo jednim ciljem, nepovratno me i trajno odnijeti u mrak. Nemoguće teškim rukama lomila sam po zraku bezuspješno pokušavajući doći do daha, sve što sam dobila bio je još jedan udah ljepljive, guste magle.
Sa primjesama dima.
Negdje iza mene gori. Nemam vremena za osvrtanje. Naprijed, što brže naprijed, svijest mi je vrištala. Što dalje, da me ne sustigne.
Glas u mojoj glavi bio je neumoljiv no noge kao da su mi ukopane u zemlju, ne pomiču se, koliko god ih na to tjerala snagom volje, ništa, i dalje stojim na istom mjestu, kao da ih čekam.
Na trenutak slab mjesečev sjaj probio se kroz krošnje da bi ubrzo nestao pod težinom magle. Cvrkut ptica odavno je zamro, noćna rutina šume noćas je teško poremećena. Nitko živ neće mi pomoći, ugroziti svoj opstanak radi mene koja sam se, izgleda, našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
A minute prolaze i znam da su tu, iza mene. Jezivi vrisak proparao je noć kao potvrda moga razmišljanja. Ne, više stvarno nemam vremena, moram se pokrenuti, a tako je teško...
Slab vjetar na trenutak je, još jednom uskovitlao maglu i staza se, jasno, ukazala preda mnom.
Sad! Bježi! Trči!
To su bili zadnji trenuci za spas, znala sam i dok se panika prelijevala iz mene – šuma se pokrenula. . . Ili ja? Ne znam, u tom trenutku to je bilo najmanje važno. Znala sam da je, ne tako daleko iza mene utrka počela, i dok su mi mišići gorjeli od napora, trčala sam kao nikada u životu. Ogromna stoljetna stabla pretvarala su se u mrlje dok su nestajala iza mene.
Ne znam koliko je trajalo, nekoliko minuta ili stoljeća, kada sam napokon iscrpljena pala na blatom prekrivenu mahovinu, užas je bio isti. Nisam trebala ni pogledati da bi znala jezivu istinu, da su mi noge i dalje jednako, beznadno ukopane na istom mjestu kao i na početku. Sav napor bio je uzalud.
Iza leđa, sasvim, sasvim blizu čula sam jeziv, histeričan cerek.
Dogodilo se to u trenutku dok mi se na rame spuštala prljava ruka, nisam to vidjela, bila sam leđima okrenuta, no znala sam da je to ono što slijedi, kad je sve oko mene stalo. Slika se zamrznula u trenutku dok su neke druge sile preuzele kontrolu.
Prvo što sam osjetila bio je miris. Poput borovine, u ljetno jutro poslije kiše. Udahnula sam punim plućima, još jednom i još jednom, puštajući da mi cijelo tijelo prožme slad jedinstvenog osjećaja... i više ništa nije bilo važno.
Noge su mi konačno počele popuštati i dok se svijest još borila osjetila sam kako me obuhvaćaju snažne ruke. Čvrste. Tople. Privlače me i stišću u željezni zagrljaj, na široka, tvrda prsa, na sigurno.
Slika i zvuk vratile su se, prebrzo, obrušivši se silinom lavine. Svuda oko mene vladao je kaos, užasni zvuci lomljave i samrtni hropci, uništavanje u najčišćem obliku. Da, smrt je definitivno noćas ovdje. No to više nije bilo važno. Strah, neizvjesnost, bol, sve je to sada bilo iza mene. Ja sam bila na jedinom mjestu u svemiru gdje sam trebala biti, željela biti.
Krajolik se promijenio. Pretpostavila sam da me nešto, negdje odnosi, po brzini kojom je šuma letjela kraj nas. Sve se prebrzo odvijalo za moj ukus no nije da sam baš mogla ili željela suvislo razmišljati u tom trenutku. Miris je bio toliko zamaman i opijajuć, svakim udahom intenzivniji, da je bio gotovo grijeh odupirati mu se, pa se nisam ni trudila.
Dok je moja premorena svijest konačno predavala bitku, osjetila sam kako se netko naginje prema meni, nečija kosa dotiče moju, nečiji dah na mom obrazu. Željela sam pogledati, vidjeti oči, više nego išta ikada prije ali koliko god se trudila, jednostavno nisam mogla dovoljno podići glavu. I taman kad mi je frustracija zbog vlastite nemoći zaprijetila uništiti trenutak, predivna melodija baršunastog glasa ispunila mi je uši...glavu, tijelo. Tiho, gotovo nečujno šapnuo mi je na uho, tri riječi...