Dolazak

Trebala sam biti očajna. U najmanju ruku bijesna. A nisam, niti najmanje.
Dvadeset i sedam sati prekooceanskog leta, sa dva presjedanja, tri dodatna sata čekanja na autobus uz krekere i coca-colu isključivo i ne po vlastitom izboru. Zatim konačno u autobusu - četiri sata u koloni dugoj 14 kilometara bili su samo uvod u već pet sati čekanja na zamjensko vozilo, jer naš je autobus, desetak kilometara nakon što smo se konačno pokrenuli, uz nevjerojatnu kakofoniju zvukova i u stravičnom oblaku dima – stao i više se nije pomaknuo.

''..dragi naši putnici, eto, dogodio nam se kvar na motoru. Ništa vi ne brinite, zamjensko vozilo već je pozvano, evo mi ćemo vam pomoći sa prtljagom, ništa ne brinite ma, za tili čas ste na svom odredištu, uf,…ovaj, vi bi gospođo možda prvo trebali sačekati hitnu…, pa, ovaj sretan put svima i ugodno ljetovanje!''

Naravno da se zamjensko vozilo nije pojavilo. Pa ipak, gomila ljudi koja je nakon izlaska iz autobusa u potpunosti zakrčila maleno odmorište kraj ceste, već se u prvom satu nakon toga svela samo na mene. Netko se snašao sa stopiranjem, netko krenuo pješke, većinu je pokupila rodbina… a ja već peti sati sjedim kraj istog grma, i uživam.

Usred ničega.
Ili mi se tako zapravo činilo nakon što sam shvatila i prihvatila da sam zaglavila, i to pošteno!

Činjenica je bila da nisam bila u blizini naseljenog mjesta. Cesta kojom smo putovali nije bila autoput, i s obzirom da je bio tek početak lipnja prometa gotovo uopće nije bilo, bar ne u ovom dijelu poluotoka. To svakako nije pomagalo pri dojmu da, ipak, nisam izgubljena u nekom paralelnom svemiru – zauvijek. Unatoč vječitom odzvanjanju praktičnosti i realnosti moje osobnosti duboko u meni, prostor oko mene činio se vanvremenskim, a uzrok je prije svega bila tišina. Nedostatak zvukova velegrada, na koji sam bila navikla. Zvukovi prisutnosti drugih ljudskih bića…ništa. Samo tišina, koju bi tu i tamo poremetio živčani cvrkut nekih sitnih ptičica, vjerovatno pri svađi zbog hrane i konstantan žamor cvrčaka.

Skinula sam ruksak sa leđa, sjela prekriženih nogu, stavila ruksak na noge i na njega naslonila ruke te pogledala oko sebe.
I zahvalila providnosti na ovom trenutku! Bila sam gladna, premorena, sama u nepoznatoj zemlji valjda kilometrima udaljena od najbližeg ljudskog bića, nisam imala niti najsitniju natruhu ideje kako bih se izvukla iz ove situacije i što je još važnije nisam ni marila jer…bila sam u raju na zemlji. Pogled koji se pružao daleko u dolinu ispred mene, preko ceste, blaga valovita brda u tisućama nijansi zelene prošarana krpicama poljskog cvijeća – od intenzivno žute preko crvene do zagasito plave. Maštovitost prirode u najboljem izdanju. Na padinama crnogorično drveće i lijeno, omanje stado, valjda, ovaca na udaljenijem kraju male livade, a iznad svega rapsodija u plavom i grimiznom na zapadnom nebu skoro zalazećeg sunca.

Mir. Kada sam zadnji put osjetila ovakav mir? Želudac mi se skvrčio od jada kad sam shvatila da ne znam odgovor. Ikada? Ma dobro, zapravo nije ni bitno. Bila sam sretna, ovog trenutka i to je zapravo jedino bitno. Kiselo sam se nasmijala sama sebi, prepuštajući se sudbini, da, negdje je na nekoj vrbi tog trena rodilo grožđe!

No jednom kada su mi misli krenule u tom smjeru, nisam mogla nazad. Kako sam se našla u ovoj situaciji ? Ne samo da sam bila izgubljena, ostavljena, u nepoznatom, bez mobitela koji je najvjerovatnije u silnom naguravanju završio negdje na podu autobusa, bila sam tisuće kilometara daleko od doma, prijatelja, svega poznatog i dragog – kako?.. zbog čega? Neugodan glasić u mojoj glavi istog se trena javio ''Kad reagiraš impulzivno – dobiješ ovo! Kad postupaš protiv svake logike završiš u nigdjezemskoj – i tako ti i treba!''

Ono što sam, podsvjesno, sve vrijeme čekala – konačno se probilo. Sjetila sam se djeda. I kao da je oblak tog trenutka zakrilio sunce, sva ljepota se povukla i ostavila samo jedno pitanje: Kako si mogao? Zašto? Odgovor nisam znala. Ni sada kao ni prije tri tjedna. Nervoza se vratila i želudac mi se bolno pobunio, glad je imala ovaj put nešto manje veze s tim. Nemoćno sam se uhvatila za glavu, pokušavajući po tisućiti put valjda rekapitulirati situaciju u kojoj sam se našla.

Sama sam na svijetu. Nagovještaj moguće obitelji doveo me iz Amerike, iz jedinog svijeta koji sam do tada smatrala domom - u Hrvatsku, u Istru. Zašto ? Jer mi je djed na samrti konačno priznao. Sitne detalje o mom porijeklu, o smrti mojih roditelja prije sedamnaest godina i jednom praznom grobu, na posvećenoj zemlji malog obiteljskog groblja nedaleko našeg imanja. Sitni detalji, izgovoreni u svega pet rečenica, oporim čak i na samrti grubim glasom. Ali voljenim glasom, jedinim zapravo koji sam ikada poznavala, a da je pripadao nekome koga sam mogla zvati svojim. Moj djed. Uništio me u pet rečenica.

Stravična bol gubitka i što je tisuću puta gore, razočaranja zaprijetio je prelijevanjem, suze su već bile u očima, osjećala sam da sam na rubu – ali ne još, ne sada, ne smijem puknuti još.

''Pa što onda, sve to je dovoljno, da ne kažem potrebno pa da se istog trena spakiraš i odmagliš u nepoznato?! Nikome se ne javiš prije toga ? Jer bi te možda spriječili na vrijeme ?!'' Glas ostataka moje razboritosti vrištao mi je u glavi. Ljepota oko mene više mi se nije činila tako savršenom. Samo zato što sam trenutno u mjehuru idealnoga, mjesta za koje bih tako rado voljela spremiti u džep i ponijeti sa sobom gdjegod me put odvede - moji problemi ostali su isti, dapače množili se iz trena u tren.

Glavobolja je polako preuzimala dominaciju nad sve jačim kruljenjem želuca, za par sati past će i mrak – a što ću ja? Gdje ću, kako? I dalje sam sama i izgubljena, bez mogućnosti da se javim i objasnim kako i zašto kasnim, gdje se nalazim…Bože, što će misliti o meni? Prvi dojam je, kažu, najvažniji, i nema šanse da se njihovo mišljenje o meni kakvo god da je trenutno, nakon ovoga okrene na bolje.

No, još nije vrijeme za očaj. Znala sam da nemam pravo na taj luksuz – kao i uvijek pronaći ću rješenje, ovako ili onako. Kao što ni ljudi kojima putujem ne poznaju mene, niti ja ne poznam njih i neću, obećajem si, stvarati zaključke unaprijed! Dakle, jedna je odluka donešena – idemo dalje. Istog sam se trena osjetila bolje.Ustala sam i pogledala oko sebe, zanemarujući ljepotu okruženja ovaj put i pokušala dozvati razbor. Koliko god prizor oko mene izgledao bajkovit stvarnost je bila daleko od toga i bilo je vrijeme da se pokrenem. Pa već pet sati nisam ni prstom mrdnula kako bi pronašla rješenje! Tako više ne može dalje.Tupo pulsiranje sjećanja; na djeda, ljude koje sam naglim odlaskom povrijedila, kao i previše pitanja na koja nisam imala odgovor – potisnula sam u pozadinu uma, za neko sretnije vrijeme i bolje okolnosti. Trenutno sam imala hitnijih briga.

Stopiranje ne dolazi u obzir! Mobitel sam izgubila i ne mogu nikome javiti gdje sam. Okolinu ne poznajem i koliko god dobro poznavala jezik vrludanje preko brda noću, do prve kuće i telefona, prijevoznog sredstva, bilo kakvog, koliko god bilo zamamno nije mi se učinilo praktično, pješačenje uz cestu preostalo je kao jedina alternativa. Znala sam koji je ispravan pravac i kad-tad, naići ću na civilizaciju. Pomisao na hodanje uz cestu u mrklom mraku i nije bio baš primjer moje najluđe zamišljene zabave, ali moglo je biti i gore. Bilo je ljeto, imala sam sa sobom još pola boce vode, trenerku u slučaju da noću više zahladi i volju, ah, Annamarie konačno si se vratila! Tako je, imala sam volju i želju, a s tim sam si već pola problema riješila.

Ustala sam, puna poleta otresla vlati trave sa nogu i zamahnula ruksakom na leđa. Poznata težina lagano me lupnula i osmijeh iskrenog olakšanja prelio mi se licem. Hm, imala sam i knjigu sa sobom, to je svakako pomagalo. Kao i tisuću puta prije toga, doduše nikada prije u ovakvim situacijama, no svejedno, pomislila sam da sigurno jesam luda. Kako inače objasniti takvu povezanost s jednom knjigom? Uopće nije bitno. Zasigurno su posljednja dvadeset i četiri sata počela uzimati danak moje lucidnosti, no iskreno, nije me bilo briga. Volim Twilight! I ako činjenica da prisutnost te knjige u mom ruksaku ovoga trenutka predstavlja utjehu umjesto obmane – to je dobro, zapravo odlično! Pitam se kako bi Bella reagirala na mom mjestu. Sjela i čekala Edwarda? Ili bi prije toga naišla Alice? Glasan, snažan smijeh proparao je tišinu sumraka. Moj vlastiti. I nisam se iznenadila toliko shvativši da je moj koliko zbog naglo prekinute tišine. Ova spoznaja sve je učinila još boljim.

Bio si sebičan djede, jesi. Preko svake granice čak i moje mašte i ništa pa čak ni ja sama, izgubljena u nepoznatom, sama, noću, neće biti dovoljno spriječiti me da saznam odgovore na pitanja koja si mi ti prešutio. Nisi smio!

Dugačkim, čvrstim koracima, u dvije sekunde prešla sam udaljenost do ceste i zakoračila. Svjetlost farova potpuno me zaslijepila. Škripa kočnica sledila. Oblio me hladan, ljepljiv znoj. A tako sam bila blizu…sad više nikad neću znati.

I dok sam skvrčena na mjestu gdje sam pala čekala udarac, učinilo mi se da čujem zvuk zatvaranja vrata. Topot brzih koraka koji mi prilaze i tih prestrašen glas kako mi se obraća ''Gospođo?'' Farovi automobila još uvijek su me zasljepljivali no znala sam da neposredne opasnosti više nema. Tek tad me spopao strah, zapravo posljedice istoga. Počela sam nekontrolirano drhtati. Znala sad da je i ona, jer shvatila sam toliko, tko god bila uplašena kao i ja. No usne mi nisu htjele oblikovati riječi koje sam morala izgovoriti.

''Žao mi je, tako mi je strašno žao….ali nisam ja kriva!'' Drhtavim glasom pokušavala se obraniti. No ni sama nije izgledala baš uvjerena u to. Dosta, plašiš dijete, pa ništa se nije dogodilo, urlala sam sama na sebe, bezglasno. Premjestila sam noge pod sobom i sjela udobnije i dalje na cesti. Duboko udahnula – i podigla pogled.

Bila je mlada. Leđima okrenuta automobilu pa nisam dobro razabirala crte lica, no obrisi tijela nepogrešivo su odavali sitniju mlađu osobu.
''Molim vas recite nešto, …jeste dobro, da zovem hitnu ?'' Sad već poprilično nestrpljivo okrenula se bočno od mene, kako bi me valjda bolje promotrila – i omogućila mi da i ja njoj vidim lice.

Moje lice. Kao u odrazu ogledala. Mlađe i s drugom bojom očiju, no nepogrešivo moje. Mora da je primijetila šok na mom licu jer je sagnula glavu i intenzivno se zagledala u moje oči, na sekundu ili dvije no isto tako moglo je trajati i stoljećima, i zatim ''Ana?''

Na prljavoj cesti, u zabiti strane zemlje, pod zvjezdanim svodom tople lipanjske noći prošlost me sustigla. U trenutku kada sam je najmanje očekivala i pored činjenice da sam je tražila - stigla je sama. Dlanovima sam poklopila lice i sagnula glavu. U očaju i olakšanju suze su konačno, uz teške drhtaje probile, dok je mjesec izlazio iznad manjeg brijega i srebrnim sjajem prekrio dvije samotne prilike na cesti.

<< Arhiva >>

First Twilight

Kontaktiraj autora

Nastavci

Linkovi

Dolazak