28.01.2011.
.bila sam sretna.bila bi glupa kad bi rekla da nisam,ali nisam naučena VOLJETI*
Bila je to ovo ljeto kad smo se prvi put sreli. Ne mogu reći da je to bila ljubav na prvi, čak ni na drugi pogled- ne mogu čak ni reći da je to bila/je ljubav. Ali s vremenom, naša je veza postala ono što sam ODUVIJEK kritizirala-
navika.
Nisi previše ni lijep- ali nikad mi to nije bilo relevantno. Nisi ni previše rječit- ali ja sam uvijek pričala dovoljno za oboje. Istina je da te ne volim- ali s tobom se osjećam sigurno.
Sebičnost je osobina koja me inače ne karakterizira, ali pisajući ove riječe, upravo sam to i spoznala o sebi- da jesam sebična. Ne volim te, ali si mi drag.
Ne, nije fer prema tebi, jer uvijek si mi dao sve. Bio si uz mene kroz vremena kada mi je bilo najteže i ponovo si me stavio na dvije noge, usmjerio dalje kroz život, govoreći mi kako život ne prestaje jednim lošim događajem.
Da, volio si me, a možda sam i ja tebe nekad voljela.
Istina je da moje srce i dalje pripada drugome. Istina je da on drži moje srce već četiri godine i nikada ga nije slomio DO KRAJA. Jedino što je napravio posljednje četiri godine jest da ga je lomio sasvim polako, ali dok ga ne slomi do kraja, drugi muškarac za mene ne može postojati.
Vrijeme ne liječi rane- vrijeme samo čini da malo zarastu, ali ožiljak ostaje, ožiljak koji ponovnim padom može opet krvariti, a
svaki naš susret, moj je novi pad.
e. Nismo mi bili ljubavnici. Nikad.. Samo smo
se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali.. I to je
sve.. Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne
davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, tko
zna zašto..
Negdje ovdje daleko... Negdje
tamo blizu.. Ni na nebu, ni na zemlji.. Nismo
mi bili ljubavnici.. Nikad.
Either write something worth reading or do something worth writing.
23.01.2011.
.nisu loša vremena, nego čovjek (Darvin)
Do kuda seže
ljudska pohlepa? Jesmo li stvarno toliko zadrti da ne vidimo dalje od svojih potreba?
Zašto jedna obitelj koja ima prihod od 10 tisuća kuna mjesečno i dalje kuka kako nema novaca, a oni koji skupljaju boce po smeću, manji su od makova zrna. Oni
'bogatiji' ljudi ne bi ni znali da postoje, da im se jednom nije dogodilo da bace smeće na njih, dok su oni tražili boce unutra.
Zar je naša država zaista spala na to da naši umirovljenici, koji su cijeli svoj život radili, imaju tako male mirovine, da su primorani obavljati razno-razne, ponekad ponižavajuće poslove, da bi imali
krov nad glavom i hranu u kljunu?
Uploaded with
ImageShack.us
"Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu."
Hellen Keller
Zanima me što vi napravite kad vidite beskućnika na ulici kako prosi. Ja sam imala jedno smiješno iskustvo što se toga tiče- dala sam jednoj starici 10 kn koja je na cesti plakala kako nema ni za hranu. Naime, ona je sjedila na jednoj nozi, da bi ljudi mislili da je uz to i invalid. Za nekih 15 minuta, tu sam istu staricu vidjela kako trči (dobro, nije baš trčala, ali bila je itekako pokretna) kroz park, sa bocom pive u ruci.
Uploaded with
ImageShack.us
Zanima me vaše mišljenje- jesu li
oni sami krivi što su se našli u takvoj poziciji ili možemo za sve okriviti senilnu
državu u recesiji?
Either write something worth reading or do something worth writing.
22.01.2011.
.every year I make a resolution to CHANGE myself. this year's resolution is to BE myself*
Nikad neću zaboraviti kad smo bili u Pragu prošle godine- ono ubijanje i pijančevanje svake večeri bilo je nehumano. Jedva čekam sljedeće ljeto, jer je ovo bilo, blago rečeno- ludnica. Moram naći novog dečka- od 7. mjeseca je previše biti u vezi s nekime.
Sto i jedna konstatacija o prošloj godini, ali i sto i dvije o ovoj.
Ova će godina biti
drugačija. Ove me godine čeka uzbudljiv i trnovit put kroz zadnji razred mog srednjoškolskog obrazovanja. Ovo će ljeto biti još uzbudljivije nego prošlo. Ovaj će rujan biti poseban. Ove godine službeno postajem student.
No nikad sa sto postotnom sigurnošću ne možemo reći što će nam se dogoditi ovu godinu. Ne možemo sa takvom sigurnošću planirati ni sat unaprijed, ali ipak nas nešto u nama tjera da isplaniramo naše buduće postupke- što nas tjera takvom ponašanju, ako znamo da je budućnost nepredvidiv pojam?
Ove sam godine
prestala pisati novogodišnje odluke poput:
- prestajem pušiti (svi dobro znamo da to neće potrajati dugo)
- počinjem učiti (da sam učila ne bi sada morala zabiti nos u knjige, da bi prošla maturu)
- idem na dijetu (deblja sam nego što sam bila prije)
- neću se više plašiti ljubavi i probati, ne, ne probati nego ODRŽATI ovu vezu (pukla je ljubav, prije nego je počela.)
- prestati misliti na *stresem se*
Njega (ne. i dalje nisam prestala.)
Ove godine znam drugačije. Te se prošlogodišnje odluke nisu dugo održale, pa zašto trošiti vrijeme na iste. Ova je godina drugačija. Ove godine imam cilj.
- upisati fakultet
- maknuti se daleko od svih
Znam da to svaki osamnaestogodišnjak misli. Možda se ni ja ne razlikujem toliko od mase koliko sam mislila, ali smatram da mi je promjena grada, klime i ljudi koji me okružuju, više nego poželjna- zapravo je nužna. Započeti svoj vlastiti samostalni život, bez roditeljskog nadzora, gdje je pojedinac sam odgovoran za svoje postupke, pomalo je zastrašujuća pomisao, ali bez vlastitog osamostaljenja, nemaš ni vlastitog 'pravog' života.
Uploaded with
ImageShack.us
Budi jedinstven. Budi originalan. Budi spontan. Budi razuman. Poslušaj srce. BUDI SVOJ.
Either write something worth reading or do something worth writing.