..otisci srca..

Indijska legenda kaže da je jedan posjetitelj ušetao u rascvjetani vrt. Sa svih strana slušao je prigovor za prigovorom. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je od palme sve korisno - plod, lišće, grane, deblo... S druge strane kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozi iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka ljepša, cjenjenija i korisnija. Oko posjetitelja zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutku vrta. Sagnuo se i upitao ga: "Zašto se ti ne žališ kao svi ostali?"

Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da i ja donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi me takvim i stvorio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao."

U modroj zori ne zovi mi ime, prolaze sjene
prolaze sjene, pričaj mi o ljubavi.

Nek naše usne ostanu nijeme, prolaze sjene
prolaze sjene, pričaj mi o ljubavi.

I bas nas briga što znače riječi, prolaze sjene
prolaze sjene, pričaj mi o ljubavi.

Pričaj mi, pričaj mi, sjene šute hladne
pričaj mi o ljubavi...

Neno B.

- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući.
- Doista, treba znati gledati svijet - uzdahne starac.
- Nije li more o kojem ti govoriš zapravo čovječanstvo?
- Pa, jest! - odgovori čovjek.
- Lončić vode za čitavo čovječanstvo je premalo, ali za žedna čovjeka je ponekad ne samo dovoljno, nego presudno. Mnogi ljudi i ne slute kolike bi sudbine bile ukrašene osmijesima umjesto bolovima da su oni u pravo vrijeme izlili u veliko more svoj lončić vode…

"Ne postoje velike stvari,već samo male stvari učinjene s mnogo ljubavi."

Još i danas sve me na njega sjeti dok se nadam da doći će na vrata,
i kao što mati znala mi je reći Bog je dao srce mu od zlata.

Otišao je otac moj polako, otišao je stazom što vijuga
pratile ga neke stare pjesme sve do rijeke kojom teče tuga.

Otišao je pjetli kad se bude kao da u šetnju nekud kreće
otišao je s mirisima jutra, da l' je znao da se vratit neće.

Rasulo se jutro preko mora, sve je tu a njega nema više
tuga ušla je u naša srca i k'o da su pjesme sada tiše...

/Mom ocu u spomen/

Umirući uhvati ruku liječnika: Tako se bojim smrti! Možete li mi reći, doktore, što me čeka nakon smrti? Kako izgleda na drugoj strani? - Ja to ne znam. Odgovori liječnik. - Ne znate to? Promrmlja umirući. Umjesto bilo kakvog odgovora liječnik otvori vrata prema hodniku. U bolesničku sobu uleti veliki crni pas i radosno skoči na liječnika želeći pokazati kako se raduje što ponovo vidi svoga gospodara.

Sad se liječnik okrene bolesniku i reče: - Vidite li kako se pas ponaša? Još nikada nije bio u ovoj prostoriji i ne poznaje nikog ovdje. Ali on je znao da je njegov gospodar s druge strane vrata i zato je tako radosno skočio u sobu čim su se vrata otvorila. Vidite, ni ja ne znam ništa pobliže o tome što nas čeka poslije smrti, ali meni je dovoljno znati da je na drugoj strani moj Gospodar i Učitelj. Stoga ću ja, kada se jednog dana otvore vrata, ući s velikom radošću.