subota, 10.01.2009.
Zimska bura, omamino ogledalo
Jedne davne zimske večeri ušla sam u bakinu kuću ravno sa rive, zatvorila vrata urlicima bure i zapjenjenom moru.
Obrazi su mi se žarili, bila sam sretna.
U onom pjesničkom zanosu slobode što ga osjeća djevojčica od 13 godina. Mala kontinentalka, željela sam da jednom uvijek mogu hodati rivom po buri..
Oduševljenje mi je splasnulo kad me baka, smješeći se s udobne sofe, zapitala:''Kako si rumena. A malo si ojačala, udebljala si se..?''
Nema ništa strašnije. Pogledala sam se u okruglo zrcalo pored vrata, jedno od onih starih iz 20-ih godina, sa crnim metalnim šupljikavim 'laticama' uokolo.
Odjednom sam si izgledala kao seljanka zajapurenih obraza i niskog čela, predebela i neskladna. Kao žene iz Tihog Dona i slične mesnate slavenske majke.
Ubila je buru u meni. Ne sjećam se kako je dalje išlo to veče, tamo su bili i moji roditeljci. Bit će da smo jeli.
Kasnije u vrijeme faksa, vratila sam se zimskoj buri. Lunjala sam plažom u tankerici i sakupljala razbacane okamenjene školjke. Bura me čistila od prljavog velegrada. I opet zajapurena, vratila sam se bakinoj kući. Uslijedila je večera.
Premasna i teška, od koje kasnije nisam mogla zaspati. Shvatila sam da me bakica našopala s toliko ulja koliko ja ne potrošim za mjesec dana.
..
Prošlo je vrijeme. Baka je željela izbjeći buru.. odrekla se kćeri kad je 'pošla za krivoga'. Otkako sam samostalna ne ulazim u bakinu kuću i ne jedem njezine večere.
Noćas sam je ipak sanjala, u nekom napol košmarnom snu. Imala je sasvim netipično razbarušenu, dugu i sijedu kosu, kao da ju je baš bura presložila. Gledala me poluočajno, stojeći pred kućom, ali nemoćna reći išta što bih voljela čuti. Išta što bi ona zaista trebala reći.
Rukama je činila neke čudne pokrete, kao da me nesvjesno poziva, ali je neka jača sila vuče natrag prema kući.
Gledala sam je s miješanim osjećajima žaljenja i pravednog gnjeva. I nisam joj doista htijela prići jer iako bi 'tako trebalo'i 'šteta je ne ići'.. znala sam da tamo nema ništa dobro za mene.
Ne trebam njezinu kuću, imam svoju.
Netko će umrijeti, to mi je možda rekla, za šest dana.
Tu završava san. Kada sanjam baku odmah skočim iz kreveta i odjurim skuhati jednu cement kavu. Da dragu bakicu čim prije zaboravim. Ali danas mi nije išlo iz glave.. tko će umrijeti, čiji sprovod, za šest dana..?
No dobro, bumo vidli.
A zimska bura..
Bogami dere ovih dana. Fantastično. Želja mi se ostvarila i danas šetam kad poželim, ali jednom drugom rivom. Koja je sve više moja, makar ne baš onako kao riva mojeg djetinjstva.
Ali.. neke stvari i bolje da ostanu u prošlosti.
Jer je riva mojeg djetinjstva danas preuređena, okovana betonskim pločama. Nema onog oblog, bijelog, izlizanog kamena koji je grijao moja mala stopala.
Novu rivu koju šetam svakoga dana ne poznajem iz prošlosti.
Znam je onako kako sam je zatekla, bila mi je lijepa. Starosjedioci imaju zamjerki jer znaju kako je nekad bilo. A ja sam nova i nemam teret sjećanja.
...
A zimska bura tuli i proždire kameni grad. Kao avet zavija kroz jarbole. Demonski odzvanja brdima i kamenjarom.
Psi na lancima i ovce utihnu, pomireni sa sudbinom. Sve se sklanja, dok bura juri uskim ulicama, zabija se u visoke kuće i zavlači u dimnjake. I čovjek se miri sa sobom.
Negdje kafići skrivaju toplinu i ljudske glasove. Ne otvaraju vrata.
Iza nekih škura nazire se svjetlo.. ima živih.
A bura huji kao haljina Smrti kad je igrao šah.
..
