Irish Coffee

srijeda, 22.10.2008.

O pretjerivanju

Došla mi do mozga ona stara da ne valja u ničemu pretjerivati.
Osim jedne stvari - raditi, raditi, raditi.. ono što voliš i trebaš raditi za svjetovne pare. Sve dok time ne ugrožavaš nekoga.
Recimo, nekoga koga voliš. Ili sebe.

Meni.. sve drugo počinje smetati. Sve vrste pretjerivanja.
Od hrane, TVa, kompa itd., preko razmišljanja, željenja, očekivanja.. do raznoraznih potreba.. Čak i ljubav, u prevelikoj količini, nije dobra. Očito starim, ha.
A ljubav, to bi već bila druga tema, poduža.. uglavnom je doživljavam kao pretjeranu sebičnost.

E da, pretjerivanju u spomen.. imam novi sport: treniram TV gašenje.
Znate li koliko muke ponekad treba da se stisne taj prokleti gumbić?!
Jer radim nešto svoje, a već mi je u naviku prešlo imati dotle upaljen neki program. Tek toliko, nek netko priča, pjeva, baljezga, reklamira..
Ali došlo mi dosta.
Kad mi protiv moje volje s druge strane sobe dolaze u uho pucnji, psovke, deračina..
Ili beskrajno dosadna reklama 'Ja sam Ante a ovo je Krešo moj prijatelj..' Prestrašno!
Dogodio mi se 'klik' u glavi.
Ne mogu više.
Ne volim ni Krešote ni Ante, ni perilice svakih 60 sekundi.
Shvatila sam da me TV inficira.
Okrenuh program par puta, naravno, tako - iz daljine. A tamo političari zaglupljuju sami sebe. Na drugom tekma. Na n-tom programu opet pucnji i deračina, ovdje se mlate, tamo uzdišu..
A bilo je i muzike. U šljokicama za širokonarodne duše koje prepoznaju samo euforiju, onu od ljubavi i mržnje.
Crno-bijeli svijet. I nakon toliko godina..
Ugasih.
Kakvo olakšanje...

Lipi moji, kako je išla ona 'volim slušati radio'..... A to je to: nebo - zemlja razlika.
Jer uz radio možeš radit.
Uz TV gasiš samoga sebe.
Isključuješ se iz života ne čineći ništa.

Ja bih ipak napravila par sitnica, prije nego, tako i tako, odlepršam u konačno isključenje.
Kojem se, gledajući reklame, mogu samo sve više veseliti he he......


22.10.2008. u 01:56 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.10.2008.

Mauzoleji

Tako je nekako trebalo biti.. /Orange House, Miller 1949. USA

Moš me ubit ali nikad mi se nisu sviđali moderni 'kubusi'.
Kockice, sve jedna do druge ista, s istim malim četvrtastim prozorima.
Ispunjavaju me nelagodom.
Nije to Le Corbusier, ni blizu moderne arhitekture kako je bila zamišljena. Nema terasa za uživanje, staklenih stijena ni bujnog zelenila koji liječe tijelo i dušu..
Naša današnja izgradnja preuzela je samo geometrijski oblik, 'kockicu', i poništila sve ostalo. Prozori su skupi rodjacima građevinarima pa su stakleni zidovi postali četvrtaste rupe (sretni ste ak se otvaraju kako treba), a svaki oblik biljnog svijeta nemilice se izbacuje iz tzv. projekata- u korist pokojeg kvadrata više. Čitaj eura više. A balkoni? Slabi, napuknuti, s pločicama koje se dižu prije useljenja. Rijetki, često nelijepi.
Kubusi urbanih vila pojavljuju se u reklamama kao privlačni novi stanovi za mlade obitelji, nude se po ovoliko ili onoliko eura kvadrat, nazivaju se 'ekskluzivom'. Majko mila!
Te zgrade nisu samo najvećim dijelom loše građene (čast izuzecima), nabrzaka, neodgovorno i lopovski, već su i nevjerojatno ružne. A što je najgore, totalno su dehumanizirane.
Pogledajte naše tijelo. Nema pravog kuta.
Ništa u prirodi niti na čovjeku nije ravno, savršeno pravilno, pravokutno i oštro. Čak i zub i nokat imaju neravnine, i svaka las ima svoju teksturu.
Ono što je oštro i pravokutno ne možemo zagrliti, obujmiti, pomilovati. I ne želimo.
Po oštrome naš pogled ne klizi nego se lomi, i unosi u naš duh nemir i nelagodu.
Volimo ono što je oblo, mekih obrisa; ono što podsjeća na nas.
A zašto onda pobogu gradimo kockice, iako nismo djeca.. najlakše je. Najisplativije.
Nekad su kuće bile pune zavijutaka i oblih dijelova, nepravilnih krovova i krovića, ovala, polukrugova. Pogledajte Michelangela.
Neprijatan mi je i pogled na nove zgrade. Uzdižu se kao mauzoleji – a namijenjene su živim ljudima.
Kuda god pogledaš: oštri bridovi, beton, tamne boje, metal, zatvorene površine..
Sve hladno, hladno, hladno. Neljudski hladno.
Zato volim stare kuće.
Kamen na kamenu- a svaki je različit. Nema savršenog pravog kuta.
Krivine, obline, neravni zidovi i prozori namijenjeni čovjeku. Kroz koje se možeš nagnuti i ispsovati susjeda.
A ne ove rupice od prozora.. sumraci u dnevnim boravcima, kao priprema za grob.

Pretjerujem? Ne. Takav je moj osjećaj.
Volim jasne, providne istočnjačke interijere, s prozračnim pregradama i čistim plohama. Ali to su lagane površine i materijali. Pozivaju na meditaciju i otvaranje duha.
U našim teškim kubusima mogu zamisliti samo umorno-neurotičnog potrošača prepunog želuca pred mega TV-om. Koji nije naučio drugo nego uzimati, stavljati u sebe.
Sav taj višak, šarenilo – hranu, tv programe, mjuzu, predmete, seks, novac.. pa sutra opet isto.
Pitate se da li vam ponekad nešto nedostaje?
Možda malo nepravilnosti.
Malo vlažnog drveta s mirisom truleži.
Sve oko nas utječe na našu psihu.
A najviše prostor u kojemu živimo. U kojem se budimo, volimo, večeramo, svađamo, ili sanjamo..
Današnji kubusi čine mi se kao instant ljuske za instant živote.
Tipa: dajte- poživite svoje i proslijedite drugima. Makar ne znam tko će htjeti ove zgrade za 20tak godina. I limenke će se pokazati bog bogova, bar znaš koji su materijali u zidovima.
Instant ljuske za ljudska bića koja žele biti kao svi drugi.
A ne drugačiji.
Nemate izbora.. nemoguće.
Sigurno ima sretnih ljudi i u kubusima. Svugdje ima sretnih. Samo, sumnjam da imamo puno sličnosti.

Kad smo kod kuća.. mislim da kuću ili stan treba voljeti kao živo biće. Kuća to zna.
Ispunjamo je svojom energijom, voljom i ljubavlju.
Kao i puno drugih nematerijalnih, nevidljivih stvari za koje ipak znamo da postoje; mi oblikujemo svoju kuću kao što i ona oblikuje nas.
Nekad je dovoljno sjesti i dopustiti si da osjetimo.
...
Definitvno, previše nas je u gradovima.
Stiskamo se pa jaučemo kad sjedimo jedni na drugima. Nisam ja prva to rekla.. ali znate, jedan je život. Možete birati kako ćete živjeti.
Vječan strah od promjene i gubitka onoga što mislimo da imamo, a tu mislim na materijalno, dovodi nas u stalnu ovisnost.
U kojoj smo rijetko sretni.
Explore, dream..
Čak i kad izgubite sve, može se dogoditi da osjetite i dobijete puno više.
Možda po prvi puta- pravoga sebe.
Samo kad se izgubi voljena osoba kažemo onu 'nisam znao što imam dok nisam izgubio'..
Ali stvari, predmeti, novac! Sve je to potrošno, zamjenjivo, dolazi i odlazi.
Ne opisuje nas kao osobu, možda samo ukazuje na određeni talent za zaradu ili talent za umjetnost, za nogomet, glazbu itd itd.
Talent ili smisao za neko određeno područje ne znači da smo dobra ili loša osoba. Talent je bogomdan, možda i dobro razvijen ako smo poradili na njemu, ali ne određuje našu ličnost. Talente nismo sami zaslužili već su nam poklonjeni. Poput plavih ili smeđih očiju, dugih ili kratkih nogu.
Treba zaviriti malo dalje.
Ima još.
Nije loše promijeniti nešto ponekad.
Više od cipela.

Photobucket Gaudi, Barcelona



13.10.2008. u 01:40 • 1 KomentaraPrint#

subota, 11.10.2008.

Politika II - Fali daljinski

Ne želiš gledati ali moraš





Epizoda : Beskarakterni glumci


Glavni likovi:

Big mama

Učestalo dobiva amneziju na svoja predizborna obećanja.
Žena velikih riječi, velikih suza i velikih grudi u skupim kostimima.. koja sve više nalikuje zatvorskoj nadzornici. Velika majka kojoj se ne smije protusloviti.
Najbolji primjer praznog govora s težinom sudbine.
Morala bi psihologu.
Ovako nam je svima jasno da je nesigurna.
Znamo da ne drži konce, samo govore.
Ali želi se prikazati jako važnom, u općem poretku stvari.
Valjda su joj djeca odrasla pa sad 'odgaja' naciju. Ni pomisliti da imaš mišljenje koje se ne slaže s njezinim.
Odmah uslijedi konzervativno 'no, no', dubokim glasom koji ne trpi protivljenje.
Totalno nedemokratična.
Nikad je nisam čula da je makar pokušala shvatiti mišljenje različito od svojega.
Btw. sjećam je se u traper jaknici. Kad je još zaista suosjećala s ljudima.
Ili je i to bila igra, tipa: dam ti suzu, ako platiš..
Bogami, i isplatilo joj se.
Sudbina lika: Gospođa koja nestaje. S punim kuferom.


Sumo

Strašan lik. Fanatično se drži para i svega masnog.
Vjerojatno jede kao omanja afrička država.
I godišnje poubija divljači za dvije.
Piše mu na čelu 'u se, u se, u se'. Možda, da prostite, i pušta plinove natrag u sebe. Da ne izgubi lipu.
A vidi se i da nema pojma. Od tog lika nisam čula nikad ništa smisleno, zvuči kao teletekst.
Kad ispuni ekran brzo okrenem program. Bojim se negativnog utjecaja njegovih sjajnih, masnih podvoljaka na moju nejaku čeljad.
(a nije tome tako davno, kad smo se smijali debljini komunističkih političara - svinjske polovice, službeni ručkovi itd.)
Rado bih ispitala porijeklo njegove imovine, i obitelji, one zarađene otkad nam je države. E to bi bilo zanimljivo..
Sudbina lika: Možda jednom pukne.


Dežurni pijanac

Smiješan lik.. ali tako samo izgleda.
Sitne oči ukazuju na lukavost i spletkarenje, mora da drži poneke u šaci, a bogami i oni njega.
Podsjeća na pijetlića. Tu i tamo kukurikne, inače je zadovoljan kljucanjem po vrtu obilja. Isto bi ga trebalo protresti. Svašta bi ispalo. Blago rečeno.
I, ovisan o moći koju kao pijetlić ima nad kokicama.
Nikakva tragedija, vjerojatno ni tsunami, ne bi ga odvojila od saborske fotelje.
Odavno mislim: kad taj ode iz politike, značit će da dolazi promjena, bar malo bolje vrijeme. To se još nije dogodilo.
Inače je kralj floskula, malo drhti dok popunjava prazan zrak nepovezanim rečenicama.
Frustriran, vidi se.
Sudbina lika: Nema snage povući se, igra do zadnjeg daha.. inače bi bio nitko.


Zalizani i Doktor

Napuhali su se preko noći.
Likovi koji uživaju kad vide mikrofon, malo pa se unerede od uzbuđenja..
Kao mala djeca.
Zalizani kao da je ispao iz prastarog filma, zapravo nitko ne zna tko je on- ali zna se da voli mlađe komade. Kad takav lik postaje ministar znači da gledamo horror.
Doktor je pročitao par knjiga, što svatko može, ali on još svisoka 'obrazuje' sve nas neuke.
Međutim, sam kao da još nije dokraja evoluirao. Više bi pasao u noćni klub, kao izbacivač.
Sudbina likova: Doktor ne bu dugo. Zna izvalit opasne gluposti.
Zalizani će potiho u provinciju. Isto punog kufera.


Mali princ

Šarmantni lopov, ženskasto histeričan, rođeni glumac.
Nekad je dobro izgledao.
Sad se napuhnuo od love i moći, i od vekerica pod kaputom.
Rođen za muljatora.
Gdje ga staviš – dobro je. Snaći će se.
Izdvaja ga što ponekad pomisli da treba učiniti neko 'opće dobro'.
Ali to brzo zaboravi, kao sva djeca.
Podsjeća na marionetu.
Lako mijenja mišljenje.
Volio je grmiti o hrvatskom lavu, danas gudi o Europi. Velikih riječi, ali rijetki ga shvaćaju ozbiljno.
Hrabri sebe riječima: 'Naredio sam..'
Al to svi zaboravimo, skupa s njim.
Najmanje antipatičan.
Jer još ne kuži sasvim, da je glavni lik tragedije.
Sudbina lika: nepoznata.


Muljatori- sive eminencije

Više ih je. Većinom vitkiji, mogli bi se prodat pod intelektualce. Na prvu loptu, Ivaniševićevu.
Vrzmaju se s jedne pozicije na drugu, imaju kompleks nadčovjeka.
Nitko ne pamti ijednu njihovu rečenicu.
Puni afera i kaznenih prijava. Bili su ministri, a nisu se ni poslije daleko makli. Sigurno drže nekoga za jaja.
Imaju preogromnu lovu.
O njima se najmanje zna.
Sudbina likova: Neće pasti. Tek od starosti, ili će odseliti na pacifičke otoke.


Poletarac

Blijeđa verzija Malog princa.
Elokventan. Borben na jeziku.
Mlad, ali mladi ga najmanje vole.
Odavno ga se ne shvaća ozbiljno.
'Čovjek od ideja.'
Koje smo svi onda platili.
Ministar velikih promjena.
Potrošio milijune kuna s nula rezultata.
Najbolji primjer šablone.
Još uvijek ministar, po onoj- i to netko treba biti..
Sudbina lika: Pričat će unucima iz fotelje, inače zaboravljen.


Šerif

Osoba koju teško skužiš na prvu.
Jednostavno - ne vjeruješ..
Fura se na 'narodskog čovjeka' ali beskrajno samoživ.
Častohlepan do te mjere da se naziva naj naj naj.. -skromnijom osobom.
Doista u svemu naj.
Osoba poljuljane svijesti i savjesti.
Dolari u očima.
Na račun svojeg grada materijalno obezbjedio par generacija svojih par stotina rođaka i prijatelja. I njihovih rođaka i prijatelja.
Lijepi grad kojeg je osvojio izgubio je bjelinu i zelenilo, pretvorio se u šumu avetinjskih zgradurina. U grad čelika, betona, i kriminala.
Ništa lijepo neće ostaviti za sobom.
Opasan za okolinu, ima dva para očiju.
Sudbina lika: Nikad neće predati zlatnu zvijezdu, morat će mu je oduzeti silom.

..
Vidjeli ste tu epizodu?
Nažalost, još uvijek traje.
I traje, traje, traje...
Dok gledamo- plačemo i plaćamo.



11.10.2008. u 05:52 • 1 KomentaraPrint#

Politika, bez slike

Strašna potreba čovjeka da upravlja drugim ljudima.
I sebi tako donese korist.
Življenje na račun drugih.
Ako u ponekoj drugoj zemlji poneki političar smatra sebe zaposlenikom, osobom koja ima odgovoran posao kojeg treba obaviti što je moguće bolje- to je krasno. Ali nije slučaj u našem podneblju.
Naši me političari ispunjavaju gađenjem.
Preprepuni su sebe.
Često ne znaju složiti suvislu rečenicu.
Najčešće ne znaju o čemu govore. Samo troše vrijeme i čekaju saborske penzije.
Besramno skupljaju bogatstva na račun 'običnih' ljudi.
Na račun svih nas.
Bit će da zaista nismo ista vrsta, mi tzv. obični, i političari.
Oni nemaju srama.

p.s. ja ih nisam birala.
Ako i postoje iznimke, a valjda postoje, ne vidim ih.


11.10.2008. u 05:31 • 0 KomentaraPrint#

Svećenik ih nije volio

Mala crtica iz Cresa.
Ovog ljeta smo šetali tako, očarani, prekrasnim starim Cresom.
Gradom koji ima lijepe stoljetne kuće, kamene škaline i balkone, renesansnu palaču obitelji Petris.. Svuda kamen na kamenu i podsjetnici na prošlost.
U samom centru staroga grada, uz Crkvu Sv. Marije Snježne, smjestio se veći restoran.
Zapravo, restoran se doslovce naslanja na stražnji zid crkve, što tamošnjem velečasnom očito ne smeta.
Međutim, smetaju mu golubovi.
Valjda i restoranu smetaju golubovi.
Zato, ako se nađete uz stražnji zid glavne creske crkve, bolje ne podižite pogled.
Pogotovo ako volite golubove.
Pretpostavljam da se vodeći čovjek crkve domislio ovom efikasnom načinu tjeranja golubova sa crkvenih prozora.

Photobucket

Kako se vidi, šiljci protiv golubova postavljeni su u dva niza na svakoj kamenoj prozorskoj dasci, pa još iznad svakog prozora.
Obzirom da su redovi čavala prema unutra i prema van, to je vrlo učinkovito i ubojito sredstvo protiv golubova.
Zapravo zastrašujuće.
Da se zapitaš: tko je uložio toliko truda da svaki golub koji sleti na prozor bude proboden, ubijen?
Zvuči strašno, zar ne.
A nije li to zid svetišta crkve, u kojoj se održavaju propovijedi što pozivaju na ljubav i samilost?
I u toj crkvi, kao u svim crkvama zapadnokršćanskog svijeta, na zidnim slikarijama je Duh Sveti prikazan likom golubice.
Znači, u toj je crkvi golub simbol Duha Svetoga, a istovremeno se ove ptice tako ružno ubijaju. Blaže rečeno- šiljcima se odvraćaju od crkve.

Photobucket


Kako je netko uopće došao na tu ideju, i išao trošiti novce na kupnju i postavljanje stotine oštrih, ubojitih šiljaka, kad se golubove moglo odvratiti dobro postavljenom žičanom mrežicom.
Običnom žičanom mrežicom, umjesto tih krvoločnih šiljaka.

Valjda nije ni mislio da poneko, ponekad, diže pogled..?
Ne gledamo svi stalno i samo u cipele, pod i tanjure (Inače, krasni vitraji iza tih šiljaka).

Photobucket

Samo se nadam da su golubovi dovoljno pametni da ne slijeću na šiljke.
Inače će biti lijepo iznenađenje turistu koji, čekajući za stolom svoju porciju, možda dobije krvavog goluba u tanjur.
Lijepa reklama za sezonu i turističku ponudu.
O humanosti da i ne govorim.
Nije li Cres – čitav otok ali i sam grad, ponosan na svoje očuvanje druge ptičje vrste, bjeloglavih supova? Koincidencija: u Cresu se upravo, uz veliku pompu održavao skup povodom godišnjice Eko centra i zaštite supova. Na skupu su, naravno, sudjelovali i uvaženi creski klerici.
Baš žalosno.
Možda sam ja preosjetljiva, al sve mi to nikako ne štima.

Inače romantična ulica s restoranom.. ako ne pogledate gore.
Photobucket

11.10.2008. u 04:48 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Besjedice...

U talogu je slika.
Za okus u ustima ne odgovaram party

Ako vam je do pisanja*
felfiona@yahoo.com





*Twenty years from now you will be more disappointed by the things you didn't do than by the ones you did. So throw off the bowlines. Sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream.*
M. Twain



Image Hosted by ImageShack.us







Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se