četvrtak, 18.09.2008.
Dossier
Zapela sam danas za Dossier.hr.
Dakle, može se političare i na finjaka izbaciti iz takta. Sve slušam pa ne vjerujem.. Ana Jelinić me baš oraspoložila.
Nažalost, zaključak je: ako imate stvarnu zdravstvenu dramu, a bolnice vas ignoriraju i tretiraju kao psa lutalicu..- odite na TV.
Obratite se novinaru koji će imati političara u emisiji. Glavonja se neće smjeti obrukati pred javnošću i već sutra ćete biti operirani, dobiti termin etc.
Eto, ipak ima nade.
A Đamonja me ostavio onak, nekak.. kaj ja znam, bez riječi.
Valjda čovjek stvarno misli da je Bog. Na stranu 'dokazana umjetnička veličina' i slično, čovjek živi i radi u vrsarskom raju, ma čitav život pratio ga je uspjeh- nagrade, otkupljeni radovi, ljudi koji rade za njega itd.
I sad se snuždio jer nikako pa nikako da dobije svoj muzej za života.
Ti bokca, Hrvatska bu propala bez toga.
Još se čovjek duri što su mu radovi kakti raštrkani po raznim parkovima u raznim gradovima, i ljudi sve to mogu slobodno gledati.. Zamisli molim te.
A on treba jedno određeno mjesto di će ljudi hodočastit, platit ulaznicu, i možda reći: 'Je, vidite.. to je Umjetnik sam postavio još za života..On je to stavio u ovaj kut.'
I onda će valjda pasti u nesvijest od prejake svjetlosti.
Ma mislim.. budi majstore sretan da te život pazio i mazio, da su razni likovni teoretičari doktorirali na tvojim kuglicama i rupicama.
Baš oni koji propagiraju 'živu' umjetnost namijenjenu svima.
Kaj još više??
Tekstopisac Dossiera, kao i umjetnik glavom, puno su spominjali Bandlolića i njegovo još neispunjeno obećanje za muzej.
Ali raditi nekome muzej, i to za života, daleko je od uobičajene prakse. I još je dalje od stvarne potrebe. Bolje da ne počinjem o hr realnosti, kanalizaciji, penzijama, invalidima, rodiljama, dj.doplacima itd. A muzeji.. stvarno su posjećeni, nema šta.
Napokon, dotični umjetnik već ima časti i masti čiji bi stoti dio bio dovoljan bilo kojem umjetniku.
Ak on to ne uviđa, netko bi mu trebao reći.
Mora da mu je teško živjeti ovako, s kompleksom besmrtnosti i tugom zbog neispunjenog obećanja.
Ajajaj...
Fortune češnjak
Ste vidjeli onaj Konzumov češnjak – 'product of China'.
Todorić je valjda patriot .. a zar češnjak više ne raste u Hrvatskoj?
Sanaderu povremeno dođe pa viče iz ekrana :''Ljudi, prevelik nam je uvoz! Ljudi, dajte više našega!' itd.
A nešto nisam čula da viče na Todorića..
Nego, kaj bi bilo da su kineski češnjaki isto napumpani otrovom.
Za zamislit se, jelda?
Da bi npr. bili veći ili zadržali bijelu boju. Kao što je mlijeko u prahu napumpano da bi pokazalo 'puno' proteina kojih nema.
Viš ti Kineze, ma nismo im ni do koljena.. pravi mađioničari!
Imaju planetarno otvorenje OI di se milijun ljudi giba ko jedan (viš, viš.. možda hologrami?), di jedno dijete pjeva a drugo otvara usta..- ma znaju zavarati pola zemaljske kugle.
A drugu polovicu bi mogli potrovat.
Preko češnjaka.
Samo da žele..
Ljudi, kupujte vrtove.
Paramoralno
Idem tako prihvatiti posao.
Zvučalo je super. Zamislite dječju igraonicu kojoj treba urediti interijer.
I honorar već dogovoren. Samo mala kvaka, treba se učlaniti u dotični junior klub.
Pomislim- nije greda, ne volim sebe ili klinca bezveze upisivati, ali ajd.. što je to prema činjenici da radim nešto zabavno i djeci na veselje. Kao plaćeni humanitarac, di ćeš bolje.
Nešto me ipak kopkalo, stalno sam mislila na to forsirano učlanjenje.. A onda saznam da je vlasnik glavni gradski diler.
Tražim objašnjenje, krenu muljaže.. nije nego itd. Mozgam, važem, love nikad dosta a posao me čeka..
Onda me pukne- jesam ja normalna??
Posao? Honorar od takvog novca?
Humanost.. malo morgen.
Nisam toliko gladna.
Još sam malo žalila. Zbog ideja, konstrukcija u glavi.. ma napravila bih to kao šećer.
Ali šta ćeš, ništa od toga kad nije dobro.
Idemo dalje.
Naravno, 'igraonica' i 'diler' nisu stvarni, bar se nadam. Al pojmovi sasvim dobro služe za ilustraciju.
srijeda, 17.09.2008.
Ribičija- kraljica ekstremnih sportova
Baš se nešto premišljam.. u čemu je kvaka?
Svježi zrak?
Lelujanje vode?
Ili- klopa, cuga i cigare? I apsolutna tišina, daleko od žene kojoj ste obećali svoje tijelo i dušu do smrti?
Ribe nisu ništa skrivile. Mogli ste ostati neženja.
Treba li biti hrabar da bi ostao svoj?
Smijete li jesti, piti i pušiti po volji- u društvu odabranice svojeg srca?
Ili ne činite ništa od toga, apsolutni ste čistunac koji samo uživa u koprcanju uhvaćenih riba?
Baš čudno..
Još ih bacate natrag u vodu, ranjene, tako da ih grabežljivice lakše nađu.
Bolje ih pojedite.
Ili ih zaista sportski hvatate golim rukama? Samo, to ne ide uz sjedenje u bauhaus stolcu hm..
Nikako da shvatim po čemu je ribičija sport.
Ribarenje za hranu- to da. Još malo pa nestalo, ali ima mi smisla.
Sve životinje love, pa tako i grabežljivi čovjek.
Ruku na srce, riba je dugo bila glavna hrana i izvor života naših starih.
Još uvijek je među najzdravijom hranom.
I to neće potrajati.
Ali ono sjedenje satima uz uzdignuti štap, majko mila.. jel to bijeg od užurbane svakodnevice, liječenje stresa?
Tako da dočekaš drugo živo biće i probodeš mu usta? Baš krasna terapija.
Ali, 'sport'..?!
Recimo šah isto ide pod sport, jelte. Sjediš i mozgaš. Ako ništa drugo, fantastično treniraš vijuge.
Što li ribiči pobogu treniraju? Zamahivanje, bacanje udice?
Strpljenje, sjedenje.. ne bih rekla da im mozak baš nešto burno radi pritom.
Ah da, naravno- poanta je tko će veću.
Za milenijsku fotku. Ribetina razjapljenih usta u rukama ponosnog dvonošca.
I.. što se promijenilo unatrag pet tisuća godina?! Netko je evoluirao, da?
To su isto radili naši preci. Samo nisu bježali iz ureda, nego su lovili za hranu. Pošteno.
Dragi ribiči, ispričavam se ako sam uvrijedila vaš doista ekstreman sport. Ekstreman u nečinjenju, negibanju..
Znam da ste potrošili masnu lovu za nove štapove i opremu. Ali budite svjesni da to nije sport nego lov. Lov bez potrebe i bez smisla. Lov iz stolice.
U kojem ipak stradavaju živa bića, koliko god vam se činila malena i nevažna.
Znate, kad vidim ribiča kako satima sjedi i koncentrira se na položaj štapa i udice, na mamce, položaj sunca, glasove i ostale trice, pomislim- ajme, što bi ovaj čovjek sve mogao učiniti za toliko sati!
Oprati suđe umjesto žene? Pomoći staroj susjedi? Snimiti pokoju savršenu fotku podvodnog svijeta, ako ga voli..
A sve što čini je: čeka, čeka.. da ribica koja je plivala- ne pliva više.
Možda nas isto tako Gospon gleda odozgora, i peca sa smiješkom.. Pa zna se da ga ljudske dušice uvijek imitiraju.
Ništa i nikoga ne možemo ostaviti da živi u miru.
Čak ni malene ribe.
utorak, 09.09.2008.
Dino.. ritam života II
Eto Dino, nije dobro.
Jučer me dočekalo u crno obučeno izdanje Jutarnjeg, s dramatičnim naslovom koji spaja dvije vrlo isplative riječi :'DROGA' i 'SMRT'.
Došlo mi je zlo.
Ma što nisu mogli onako ljudski, staviti naslov 'Otišao je Dino', 'Posljednji pozdrav majstoru ..'- bilo što, samo jedan dan u godini ne misliti na tiražu?
Nego, naslov se bavi 'smrću', umjesto osobom.
Smuči mi se beskrajno. Novine prodaju smrt.
A onda je došla Hrga. Našla se pozvanom educirati medije i javnost u blic emisiji. Halo, Mirjana, jesi li svjesna koliko je to bilo suvišno, besmisleno, glupo?
Dovesti tri dobra sugovornika, koji imaju materijala za višesatnu emisiju, i nabacati im hrpu kviz-pitanja: Gospon Stoka..; A što mislite o toj strašnoj pojavi; A kako ste se počeli drogirati?; A jel istina da se drogom postiže ovo i gubi ono..; Doktore, vaša iskustva..; Ah, užasan krug ovisnosti.. Oprostite, ali nemamo više vremena..
Sugovornici jedva da su usta otvorili, načeli temu- a već je bilo gotovo.
Onda je voditeljica vrlo ozbiljno pogledala puk pred tv ekranima i savjetovala svima nek ostave na miru tugujuću obitelj i ne bave se nepotrebnim stvarima.
Molim...?
Pa dobro Mirjana, a čime si se ti onda bavila u tih nekoliko besmislenih minuta? Mislila sam da ne čujem dobro.
Kao da se netko, da prostite, popiški nasred ceste, a onda svima to strogo zabrani.
Mirjana je imala i dobrih emisija, čak i hrabrih. Ali ovo je bila crna parodija. Da; tema jest odlična i potrebna, i dotaknuta je bitna stvar: mediji koji kao slučajno reklamiraju drogu.
Ovakvu emisiju moglo se napraviti barem par dana kasnije, biti pošten i ne dirati u te teme sad, ovoga časa.
Naslovi su ionako već objavljeni, svi se raspisali o temi droge i Dine. Može li deset minuta nekome usaditi moral?
I zašto, pobogu? Dino neće biti zaboravljen za tri dana, a bome ni droga neće nestati.
Zar se ne može ovih dana govoriti malo više o samome Dini?
O glazbi, o njegovoj pojavi koja je protresla našu malu zemlju? Ima vremena za edukativne emisije, po mogućnosti s dužim trajanjem i većom minutažom za sugovornike.
Ali, nema pravog interesa za takve emisije. Sad je bio trenutak, i morao se iskoristiti. Nabrzaka, pa teško da je itko išta bitno zapamtio.
Prava edukacija o drogama morala bi trajati bar sat vremena na tjedan, pa se ugurati između raznih serija-plagijata, realitija, kič ekskluziva, tv avantura i druge hrane za periferne osjećaje.
Nema šanse.. ljudi ne gledaju TV da bi mislili, zar ne.
Znači, ipak smo naučili nešto. Nije da TV samo reklamira drogu, TV je i sama jedna vrsta droge. Možda i najgora, jer nudi zamjenu za stvaran život i zaglupljuje do besvijesti.
Da, da.. to je odavno poznato. Ali sad je došlo do krajnosti.
Mediji stvaraju zaplete i razvijaju napol izmišljene ili lažne priče, da bi dalje imali o čemu 'izvještavati'. Apsurd.
Nekad imam dojam da se televizijske kuće baš natječu u snižavanju kriterija. Pomislih sada na emisije poput Nad lipom.. neki dan to otvorim, i čudim se kako ljudi govore.
Jeste li primjetili nešto čudno?
Ono- govore sporo, teško, naglašavajući svaki slog.. kao da su malo retardirani. Ili misle da smo mi, gledatelji, malo retardirani, pa nam moraju takooo polakoooo govooooriti daaa bismooo shvatiliii..?
A kad napokon dovrše neku šaaaluuu, prođu minuta-dvije, a onda se smiju još par minuuutaaaa.
Kao- eto, to je bio vic, ajmo sad svi: SMIJEH. Ili bolje, polako: SMIIIIJEEEH.
Majko božja..
Neću ni spominjati plagijate, dolaze kao virusi. ER, Bračne vode, Ružna cvikerašica.. ma prestrašno.
A jel ja to gledam? Ne daj bože. Ali vrtim.. hipnotizirano.. daljinski, kad sam u bedu, u gluha doba repriza, pa me dohvati i ostalo. Onda se kao ranjena životinja odvučem u neki mi dragi film, video ili dvd.
Postoji toliko ružnih droga, svuda oko nas, tako je licemjerno prodavati sada, danas, priču o Dininoj drogi.
Jer ovisni smo o svačemu - o slatkišima, hrani, modi, TV-u, igricama, cigarama, cugi, seksu, sigurnosti, moći, tiraži, prodaji; o svojem autu, šefu, o novcu, novcu..
I skoro uvijek gubimo sebe. Dino nije.
Ma baš sam ljuta.
...
Nego, Dino, neće te oni pustiti lako.
Prezanimljiv si im, oko tebe se vrte teme koje prodaju vijesti i hrane novinare (ne sve, ne sve, naravno).
Ma, vjerujem da bi se ti smijao. Kaza bi im neka se jebu, nek pišu ako im se piše..
Ka hrpa lešinara.. ali samo je jedan Dino.
Vidiš šta su godine napravile od ljudi, toliki su se prodali.
A ti se nisi dao. Kad si imao u srcu, pjevao si. Kad nisi- šutio si.
To je najteže. Nisi se dao navući u 'ono što se prodaje'. Mnogi koji su bili hrabri na početku, furali se na iskreno i snažno, s vremenom su odlutali.
Meni ti rijetko koji više valja. Sve se dalo u komercijalu, u zamatanje ispraznih fraza u nove celofane.
Pjevaju o osjećajima a guše se u lovi, opisuju drame a prodali bi sebe za naslovnicu. Izmišljene storije, nepravi ljudi.
Ti Dino nisi morao izmišljati priče o sebi, nije bilo potrebno- sam si bio događaj. Mnogima prejak, preiskren, previše svoj.
Žao mi je što ti je bilo teško. Posljednjih godina činio si mi se kao lav u kavezu. Možda je to Zagreb, ne znam..
Nedavno sam čula novu stvar i skužila – Dino se vraća!
Je, je, bilo je opet malo đipanja, uime starih dana.
A sjećam se, prvi Dvornik kojeg sam zapamtila vozio je motor, bio hrabar, spašavao.. ha- vječni frajerski brk tvog oca u Kapelskim kresovima! Eh, davno djetinjstvo.
Onda si ti došao, pa Deanova Samo za nju, jednom posebnom prilikom prije 11 godina..
Nadam se da obitelj prima barem malo utjehe i dobrih vibracija od ove gomile nas, svih koji suosjećaju..
Živio si glasno, Dino. Ne možeš otići tiho ni da želiš, to ne bi bio ti.
S tobom smo.
Udri manijače.. Zatresi nebo.
ponedjeljak, 08.09.2008.
Dino.. ritam života
Sjećam se kad sam prvi put čula Slona, davne 1988., pojačala sam 101-icu i počela đipati po kuhinji.
Kako je dobra stvar bila, kako nova i puna energije!
Baš u ritmu jedne 18-godišnjakinje.
Došle su i druge stvari, pojavio si se kao demon ritma na našoj otužnoj hr sceni. Dino dinamit, Dino na TV-u, uvijek snažan i provokativan.
Sjećam se jedne emisije sa Seve, bili ste kao 'dvije mlade nade'.
Seve je pričala da je kucala (valjda Tutiću) na vrata, a ja sam pomislila: cura je slatka, ali kolika usta ajme meni.. A ti Dino, kao uvijek. Svoj.
Bio si ritam gdje god si se pojavio, u tamnim disko rupama gubili smo glavu na Afriku i Ti si mi u mislima..
Negdje sredinom 90-ih, sreli smo te na Ribnjaku. Širokom gestom častio si sve nas, nepoznate ljude.
Bio si u jednom od onih stanja, više mrtav nego živ.. a nismo ni mi bili bolji.
Krajem desetljeća moj mi se dragi veselo javljao iz Vrapča :'Znaš što radim.. pijem pivo s Dinom!'
Trebala sam biti ljuta što liječenje prolazi u švercanju piva, ali djetinji je šarm bio zarazan, kako da se ljutim..
Njega nema već sedam godina, sada si i ti otišao.
Jučer me kćer nazvala: 'Mama, si čula za Dinu.. sve me to tako podsjeća na tatu.'
Istina. I euforije i strašne paranoje, djetinja bezazlenost i brzi let prema beskraju..
S tobom Dino, otišla je još jedna mrva mene na drugu stranu.
Svi oni ludi dani i noći koje smo provodili uz tvoje stvari, crpeći iz njih tu silnu energiju- sve je to postalo dio nas. Neizbrisivo.
A ipak tako tužno. Zašto me sad pukla ona stara Čorbina, kako je išla.. 'umiru lagano zvijezde rock'n'rolla..'
Znam, bio je funk, brzi ritam za brzo srce.
Dobra, djetinje draga srca često odlaze prerano.
Jučer sam mislila onako racionalno: Eh Dino, kako si živio, nije za čuditi se da si otišao, tijelo puknulo..
A danas se probudim s onim pretužnim osjećajem, misli su otišle a ostala je praznina, otišlo je nešto veliko dobro.. Rasplakao me tvoj posljednji post.
Tvoji voljeni još će dugo plakati, znam.. al bio si, i rekao svoje na najbolji način. Iskreno i snažno, bez laži i skrivanja. Na tvoj način.
I kad prođu godine, ritam Afrike i drugih stvari nosit će nova srca i davati im ono što si sam bio – esenciju, izvor, ritam života.
Idi u svjetlost i pozdravi mi dragog.
Čekajte na nas.. sretno hipnotizirani u ljepšem svijetu vječnosti.
četvrtak, 04.09.2008.
Loš dan
Želim se zavući u rupu, odvući u najmračniji ugao moje sebe.
Kako dobro.. htjela sam napisati 'moje sobe', ali podsvijest je provirila i rekla istinu.
Ajmo prizemnije: zatvoriti prozore da ne čujem dražesno-vrištavo-neurotičnu djecu u parku. Navući rolete da ne vidim varavo zdravu svjetlost dana. Povući se u svoje tmine i spaliti do kraja.
Jbga, nisam solo drinker. Nisam ni poeta.
Znam samo derati po svojim mislima i osjećajima.
Ali ima neka velika sloboda kada dođeš do dna. Kad pustiš da se sve nade, želje i tako cjenjene pozitivne misli, stropoštaju na dno duše.
Počistiš ih kao metlom i ostaneš prazan.
Nasmiješ se iz dubine sebe- samome sebi. Nemaš ništa, i ništa za izgubiti.
Nemaš potrebe, planove ni neodgodive sastanke. Kao da ovoga časa sve može završiti. Prekrasna praznina.
Odsutnost lijepih želja.
Ti - sam sa sobom. I nitko i ništa više.
Da; sve što smo voljeli, govorili i činili – postoji i dalje u nekoj paralelnoj punoći. Ali ne ovdje, gdje si sam.
Gdje nema tvojih ljubavi ni roditelja, braće ni djece.
Samo ti.
Kako je to?
Kako je kad pomisliš da sve što si imao- nikad nisi imao.
Kad shvatiš da imaš uvijek samo jedno- sebe i svoju prazninu.
Podsjetilo me na Parfem..
To je maleno ubojstvo. Nevidljivo ubojstvo.
Mislim da dođe kad me zaguše ljudi i njihovi glasovi, umjetne želje i potrebe, histerične reklame i nepotrebne obaveze.
Žao mi je, ali uglavnom vidim košmar na planeti.
Vidim klanja i preklinjanja. Pa opet klanja.
Stvarno ne držim suviše do vrste čovjek.
Mislite da smo posebni? Po čemu?
Jer ubijamo druge životinje puškom umjesto svojim slabašnim rukama? Ili zbog onog petog prsta, koji nas je odveo u svemir? Ili zbog savršenih tehnika uništavanja pripadnika iste vrste?
Dokle je danas došlo, nećemo još dugo. O onoj stvari zvanoj savjest bolje da i ne počinjem.. Molimo za milost, svakodnevno, a koliko je sami dajemo? Koliko zaista imamo milosti, kad smo suočeni sa slabijima od sebe?
Znate koliko postoji naša planeta? Kažu preko 4 milijarde godina.
Unatrag nekih 3-4 tisuće godinica naši su preci počeli drastično mijenjati krajolik i tamaniti druge vrste. Uvijek iz svoje potrebe- da bi sadili ovo i ono, pa još ovoga i onoga.
Uvijek da bi se stvorio višak vrijednosti, da bi se imalo više za trgovanje, napokon- za zaradu. To nas je i uništilo.
Danas kad i postoji višak kod prebogatih, oni siromašni jure kao sumanuti dokrajčiti svoju prirodu, okružiti se tehnologijom- e da bi možda sustigli bogate. Nikad nam nije bilo dovoljno ono što već imamo, u sebi i oko sebe. Nismo mogli ostati u svojoj sobi i pogledati se u oči. To činimo tek u panici, kad znamo da nema više..
Poput termita smo izjeli šume i životinje, zatrovali mora i podmorja. Tijekom posljednjih 'najnaprednijih' 150 godina nadmašili smo sebe same.
Super su nam ovi rezultati hiper ljudskog napretka, zar ne.
Ljeti se rušimo od prejakih klima a zimi plačemo za sanjkanjem na nekim snijegovima iz prošlosti.
Hrana, i biljna i životinjska, truje nas kemikalijama koje smo sami proizveli- e da bi sve brže raslo, brže se razmnožavalo. Sad se kemikalije množe u nama i donose nam bolesti.
Za koje opet izmišljamo novu kemiju, uz pomoć milijuna nijemih životinjica koje 'moramo' koristiti za pokuse.
Naravno, nije nam bilo dovoljno ići pješice ili mamuzati konje, pa smo krenuli morem..
Uvijek me zbunjuju žalopojke 'uzelo ga more', ma koliko tužno bilo.. jer more nije ni bilo predviđeno za ljude. Zbog nečega smo ispuzali iz njega. Ali uzimamo od mora, oduvijek, trošimo ga na sve načine. Tek ponekad je i more okrutno prema nama.
Onda smo izmislili aute i avione, ne poštujući osnovne zakone prirode.
Tako jurimo ovamo i onamo, probijamo zvučne zidove i lansiramo se u svemir. Sve si mislim, ako nas odnekud gleda neka pametnija vrsta, valjda se grohotom smije.
Nismo samo okrutni, mi smo i nevjerojatno glupi. Jedna bedasta i bahata rasa, koja će na kraju dobiti baš ono što zaslužuje.
Kakva je to lutrija- vratiti se iz svemira, preživjeti tornado, ma običnu buru na otvorenom, ili zabiti zastavu na Mont Everest i vratiti se čitav kući.
Mi izazivamo, a kad ipak ne uspijemo, objese nam tablu: junački podvig.
Valjda je teško shvatiti da su planetom gazile milijarde ljudskih stopala i da jedan par više-manje, u konačnici baš i ne mijenja na stvari.
Ostaviti trag, ostaviti trag!
Ničije suze neće ostati u kamenu, ničija djela neće odoljeti vremenu. Bolje reći- čovjekovom napretku.
U posljednje vrijeme, kada čujem riječ 'napredak' sve me zazebe oko srca. Bogamu, sve dosad je bio neki napredak, a vodi nas u ... znate već šta. Sada nas tlače trustovi i multacionalke, nekad su bili kraljevi, feudalci, ma kako god okreneš uvijek je jedan sjedio drugome na glavi. Ništa se nije promijenilo, vjerojatno i neće. I gorile imaju vođu čopora. Oduvijek su sirotani zapomagali, žalili se i pokušavali preživjeti, a moćni se hranili preko njih. I obećavali jadnicima bolji standard dogodine he he.. ništa novo.
Dobro ovdje idu jadikovke, sada ne moram maltretirati frendicu. Još ću zaključiti da je blog jedna vrlo humana stvar.
A tragovi, da.. Priroda je rekla da je jedini pravi trag- naša djeca.
Zato, ako imate loš dan, nađite si neko prirodno osvježenje, dok još postoji. Zaplivajte u moru, poljubite dijete, omirišite koru drveta, a i dobar seks će pomoći ;) Utopite se u mirisima, okusima i bojama koji su nam svima drage. Lijepo je rekao Baudelaire: 'Opajajte se..'
Samo van, iz te mračne spilje zvane čovjekov um. Toliko smo puno mislili, a tako malo dobroga učinili. Treba sebi ponekad pustiti na volju, biti dokraja čovjek sa srcem. Pospremiti misli na mali odmor.
..
To je bio samo loš dan.
Ima i dobrih. Puno više. Kad ne mislim, srećom.
A ponekad me vesele baš grozne stvari.
