Irish Coffee

četvrtak, 31.07.2008.

Moji najdraži iluzionisti

Carel Fabritius_Cesljugar

...
Rilke
Voltaire
Flaubert
Stendhal
Baudelaire
Wilde
Cvetajeva (nadam se da me čekaš)

Pa onda Maupassant, Matoš, Kamov.
Ljubomorna sam na njih isto kao i na Rembrandta, Dürera i, najvećeg od svih- Michelangela.
I drugog najvećeg, sasvim mojeg Muncha.
Al ne ljubomorna - jer su bili tko su bili, i ostavili što jesu, nego jer ih i vi volite!
Tko se usuđuje dirnuti u (moje) idole..?? Baš sam djetinjasta.

Da, znam, zacementirala sam se u pisanoj riječi negdje tamo u 1920-oj. Pročitah svašta, ali važno je, jako važno i ono KAD čitaš.
Sve što je pronašlo put do moje duše tada dok sam se tražila i otkrivala, postalo je dio temelja. Mnoge kasnije pročitane stvari došle su malo prekasno, kad sam već i sama otkrila..
Mogla sam se diviti ili poistovjetiti, ali nije bilo novo. Možda tek drukčije rečeno.
Kao da sam prvi dio života bila Zlatousti, a sada živim mojih pravih Sto godina samoće. Od ribica dalje.
Odrasla ICoffee izgubila je velik interes za čitanje, kaže da bi se vremena još i našlo, ali opredijelila se za – življenje.
Istina. I dobar izgovor.
Ljudi moji, ak ste mladi, pazite kaj čitate! Neke stvari; možda tek rečenica, mala misao ili dosjetka, može vas prokleti na puuuno godina.



31.07.2008. u 00:55 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 30.07.2008.

Moj život (ni)je ovaj strmi sat..

Odugovlačim uvijek.
Osim kad je frka.
Životinje su dio mene. Volim ih beskrajno, ne jedem ih.
Pacifista do srži (naravski, ubijam ako mi takneš dijete).
Politiku pokušavam ignorirati. Što je možda korisno isto koliko i (samo) razmišljati o njoj. Meni je korisno, jer..
Intelekt: velika bolna stvar. Rado odustajem i skrećem.
Gubim se kada ne mogu vidjeti, osjetiti, opipati i omirisati.
Zato odem. Gledati, sanjati, jesti, čitati i tako.
Budizam je najbolje za što sam čula u domeni ljudske vjere (kakav će čovjek biti dijete kojem se od rođenja njeguje feeling za maslačke, leptire, bube i mravce?)
Nekad sam se divila ratovima, pobjedama, junacima.. tipa Braveheart. Još uvijek me ponese dobar film. Ali sada znam da gledam film
Kad sam kod filmova, nema mi do Brokebacka. Ako sam neki film obožavala, to je taj.
Možda nikad neću vidjeti drugi koji će me tako raspametiti. Brokeback- to sam ja. Možda me se zato i Heath toliko dojmio. I to je ostalo više od riječi.

I da, ratovi..
Mišljenja sam da svatko tko uzme oružje prihvaća sve posljedice koje rat donosi. Od čega je valjda 99% loših.
Sigurno je lakše reći to iz daljine.
O ljudskom rodu u globalu bolje da i ne počinjem. Sačuvat ću si to za neki drugi put. Otprilike – greška prirode. Sasvim iskreno.
A kad sam kod iskrenosti.. da; dugo sam se trudila 'biti kao drugi'. Jelte, očekivanja i ostalo. Toliko ogledala- mamino, bakino itd.
Al' onda shvatiš da zaista jesi unikatan.
U mojem slučaju: da uglavnom ne trebaš druge ljude (osim onak materijalno heh). Zapravo me ti 'drugi' prilično smetaju, čak i živciraju. Ili, da govoriš što misliš. A to ti najčešće ne vjeruju. Zamorno, suvišno..

Inače, baš si mislim da onako globalno sebi nisam baš jako važna. Volim neke stvari koje radim, a vjerujem da najviše što mogu je pomoći drugima, slabijima. Sjedi pet.
Ali fakat je tako.
Dobro, ima i drugih stvari koje volim.. ma- izgubiti se u čitanju, mislima; u onome što vidim, što radim vizualno; u uživanju u krznašima ili mirisima, ili u hrani (bez toga ne ide).. najveći ponosi ostaju van pisane riječi. I, jel iskreno ili ne ;)

A jeste li spremni umrijeti sada, odmah?
Često mislim o tome. Tamnoljubičasta. Voda ne može ostati mirna, ako je premirna nije dobro.
Sad sam se sjetila, zašto uvijek otvaram vrata mirne, tople sobice da bi me vani dočekala ona 'večer ljubičastih očiju'?
Znači, ne odugovlačim baš uvijek.

30.07.2008. u 06:35 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 29.07.2008.

O piškenju u grmlje

..Ovo moram napokon izreći.
Danas, kao i bezbroj puta do sada, prošla sam pored odraslog čovjeka koji je piškio po grmlju. Da sam gledala u njegovom smjeru vidjela bih mu sve. A bio je neki degutantan, pretili tip.... - tako sam ja okrenula glavu i sramila se umjesto njega!

Pa dobro, majke; recite sinovima da će im otpasti tintilinići ako zapišavaju grmlje nakon 3. godine života.
Jel cure i žene to rade, ha?
Jel mogu ja, dama u najboljim godinama, dići lijepu ljetnu klajdu i popišati se u grmlje?
Hajde, što bi na to pomislili?
Vjerojatno da sam pijana, ili da nisam sasvim svoja..
Ccccccccccccccccccccc.......nono

Kad vidim odraslog čovjeka koji zapišava grmlje odmah pomislim: gle ga, kao pas.. Ako žene mogu trpjeti do kuće, ili bar do prvog kafića- zašto dobar dio muškog roda to ne može? Bljak.

29.07.2008. u 02:30 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.07.2008.

Uvijek svježe voće paralelnog svijeta

Toliko o nama.. a kao da nisu sve ljubavne priče odavno prožvakane.
Lanac koji veže i vuče beskonačan niz ljubavnika što se grle i svađaju, dosađuju i mrze, kroz sva ta duga stoljeća. Ima neka tajna veza..


Zašto bih uopće mislila ili pisala o tebi, dragi moj?
Čime si zavrijedio biti razlogom mojeg buđenja?
Razišli smo se davno, davno. Kad sam te susrela znala sam da si baš 'onaj pravi'. Vidjela sam sve tvoje turobne mane kao na dlanu- i još te jače zavoljela. Eto, takav je bio i moj san.
A zamisli, bilo je isto ovo doba u godini. Isti miris vrućine.
Znam zašto te mogu sanjati ovako čisto i jasno. Bio si i ostao onaj pravi. Imam prvi i najbolji, onaj kristal osjećaja.
Više me ne zanimaju priče i okolnosti, sumnje, strahovi i suze. Ni tvoji ni moji.
Volim sliku tebe nekad.
Mogu sanjati sliku tebe, i iznenadim se koliko je ljubavi ostalo.
Nemam pojma što misliš ili osjećaš ti, dragi moj. Nemam pojma imaš li nekoga ili ne. Nemam pojma jer i ne želim znati.
Uživam ponekad otkriti iskricu, titraj u tvojem glasu, zbog koje vjerujem da smo isti.
I uživam prekinuti razgovor taman kad onako zastaneš, kad ti riječ jedva primjetno zapne.. kad na trenutak zazvučiš kao nekad. To mi je dovoljno.
Sve dalje od toga bilo bi ravno samoubojstvu.

...
Inače, govorim sebi da je ljubav kemija. I grozim se braka. Možda je lijepa ideja, ali nije li užasna zamisao biti vezan i vezati nekoga? Zakonima, strahom od posljedica, obećanjima i očekivanjima. 'Kao svi drugi'..- vraga, nema toga.
S druge strane, kako bi ljubav bila samo kemija. Početni impuls zalijepi nas za NN-a ovog ili onog spola. Ali već tada negdje u primozgu znamo, otvaraju se slutnje što taj NN sa sobom donosi..
Ljubav je toliko više. Uskličnik molim.

Ja sam nesposobna za dugu vezu. Zapravo, odgovarao bi mi xy kojeg bih mogla ugasiti s daljinskim uvijek kad mi smeta. Da ne govori, ne diše i ne zauzima prostor onda kad ne želim. O sitnicama poput pranja i kuhanja da i ne govorim. Sposobna sam za veličanstveno ugađanje onome koga volim, kad ga volim. Ali moji osobni programi često se mijenjaju i zamaraju me reprize.
To znači ubrati neko voće usput, ako izgleda i miriše dobro. Ima li bilo kakvu naznaku truleži, hvala ne bih. Makar ostala gladna.

...
Tako, dragi moj, lijepo je sanjati te.
Zaključila sam da ti u meni živiš paralelnim životom. Bolje reći, ti i ja živimo u meni u jednom idealnom svijetu. U beskrajnoj ljubavi prvog vrućeg dana.
Tu se nisi promijenio; ne mrštiš se, nisi mamuran ni ljut. Ostaješ moj najdraži dečko. A ja, razdragana i opijena zanosom poput djevojčice, topim se u tvojoj nježnosti. Čaroban svijet..
Nije važno što ne postoji u stvarnosti, takve bajke ne traju na zemaljskom tlu.
Tko zna čemu bi bili nalik, ti i ja, da smo danas zajedno. Kad se sjetim one bolne mržnje.. Ratnici u pohodu na život i smrt.
Ah ne, draži si mi u snovima.

Danas je sve baš onako kako treba biti.
Pitam se samo.. sanjaš li ponekad isto? sretan


28.07.2008. u 07:05 • 0 KomentaraPrint#

subota, 26.07.2008.

O primorskim mjestima

Suton na Kvarneru

Ljuti ste, oderali su vas i ovog ljeta? Jeste li plaćali domaće pomidore barem triput skuplje nego u svojem gradu?
Pa hajte, da ste vi na mjestu mještana možda bi bili i skuplji. A sada ću vam reći zašto.


Najprije, svi vi furešti, turisti, kamperi, vikendaši..- znajte da svi vi idete mještanima UŽASNO NA ŽIVCE.
Jasno, usprotivit ćete se: Pa kako?
Plaćate im masno, ostavljate more eura i kuna na moru; ponizno otplaćujete svoje GO još mjesecima nakon kišovitog 2-tjednog ljetovanja.
Sve je to istina, ali razmislite malo. Bio je to vaš izbor, otići u dotično mjesto, grad ili selo; posjetiti hrvatski dio Mediterana. Jel vas tko tjerao?
Jeste li ptice selice da vam priroda nalaže putovanje u toplije krajeve?
Ne, vi ste visokocivilizirani predstavnici ljudskog roda. E pa onda, budite realni i spremni na sve.
Zašto bi vas mještani malog, mirnog seoca dočekali raširenih ruku?
Možda i jesu raširenih ruku, ali iste takve su im i cijene.
Zašto bi ugađali hrpi stranaca koja preplavi uličice, opija se do besvijesti, galami do jutra i ostavlja prljavštinu gdje god prođe.
Možda ćete se pobuniti, kazati da niste stranci nego 'maltene domaći', da su još vaš djed ili baka kupili neku starinu, da oduvijek dolazite u to mjestašce i poznajete svaki njegov ugao..
Nego šta! Da se svaki izdanak svakog furešta smatra domaćim, Zagreb bi imao more.
Moj vam je savjet: kad idete na more, ne živcirajte domaće suviše. Jer oni su tankih živaca tamo negdje od 1. maja nadalje. Zamislite jedno malo primorsko mjesto, van sezone tiho i mirno, gdje zimi bure viju a stari ribari ćakulaju o prošlim vremenima.. Onda dođete Vi, stanovnik velikog grada i mašete novčanicama očekujući pažnju i ljubaznost domaćina.
Zamislite se u njihovoj koži: da u vašu ulicu ili zgradu od tisuću stanovnika odjednom nahrupi još pet ili deset puta toliko živih duša! I da svi oni imaju glasne linije, glasnu djecu, glasne automobile..- nezamislivo, zar ne.
Možda biste pristali na 2 mjeseca takvog života, ako bi vam dobro platili.
Da? Pristali bi? A koliko bi vi to naplatili?
Znate li da velik dio nonica i nonića ne može spavati ljeti, jer Vi pjevate pola noći?
Znate li da su zbog vaše galame i turiranja automobila, mještani primorani stavljati vama 'neestetske' PVC prozore?
Prošetajte malo vašim odabranim 'mjestom pod suncem' i prebrojite kakice od ljubimaca po ulicama (u velegradu će poneko još očistiti drek ali zašto bi se trudio drugdje), ostavljene limenke piva i sokova, bačene vrećice, opuške, ispražnjene čitave pepeljare iz automobila..
Ne mogu vam se ispričati ni ako ste jedna dobra duša koja ništa od ovoga ne čini, koja ljetuje tiho i mirno i uvijek posprema za sobom.
Jer vi ste ipak došli na tuđi teren, u mjesto gdje domaći tankih živaca broje dane do kraja sezone.
Ne uspuhujte se, nisu svi mještani vlasnici apartmana i superskupih trgovinica. I oni koji jesu, ne prehranjuju samo sebe vašim novcima, već i svoju nezaposlenu veliku djecu, školarce bez svijetle budućnosti i nepokretne nonice koje nikad nećete vidjeti.
Napokon, ponuda koju mještani većinom nude, samo je odgovor današnjoj potražnji.
Jeste li spremni izdvojiti preko stotinu kuna za komad pravog ovčjeg sira? Hoćete li platiti trostruku cijenu za pomidore sa škrte zemlje, koju domaći moraju čistiti od kamenja i donositi joj svaku kap vode?
Hoćete li spavati u staroj kamenoj kući pored ponekog škorpiona, a noću silaziti u konobu na zahod?
A ne, vi ste ipak navikli na bolje uvjete. Želite jeftino, lijepo i udobno. Konzum preko puta, s prekomorskim rajčicama koje mirišu na riblje ulje i sirom koji nije vidio mlijeka. I instant sobe s pogledom, kupaonicom i knaufom (dakle, već ste se odvikli naslanjanja na zidove).
Vi ste to tražili, mještani će vam to i dati.
Nemojte se ljutiti na njih.
Da su 'velegrađani' jednostavno navikli jesti više domaće ribe, maslinovog ulja, voća i povrća; da čuvaju svoju okolinu i da imaju pristojnu djecu, sezone u hrvatskom primorju danas bi izgledale drukčije. Ali kad su se sveli na ćevape i pivo u dva-tri tjedna divljeg derneka, uzalud je očekivati poštovanje mještana.
Malo-pomalo svi domaći prelaze sa zemljoradnje na apartmane, s maslinarstva na trgovine kineskom robom..
Tražite nešto autentično? Ma dajte, tko će to platiti?
Posljednji ovčari su poput Don Quijottea, s praznim obećanjima države i još praznijim bankovnim računima.
Ribari biju zadnje bitke u unaprijed izgubljenom ratu. Šta će lovit za deset godina, brižni naši?
Čuvari okoliša i izumirućih vrsta dobivaju sve više donacija i publiciteta, ali istovremeno znaju da su živi predmeti njihovog rada vrlo vjerojatno osuđeni na propast. Koja će općina zabraniti dolazak nekog kruzera uime zaštite dupina, ili onemogućiti lov u staništu zaštićene ptičje vrste?
Ne; svatko želi lovu nabrzaka i ne razmišlja na sutra.
Ali reći ću vam nešto.
Kada prođe nešto godina i nestanu naše autohtone vrste, kad izumru dobri dupini, bjeloglavi supovi i druge zvjerke kojima se dičimo, što će biti zanimljivo na našim otocima?
Kad nam more zagade tankeri i opustoše ga pacifičke alge - koga će zanimati naš 'plavi' Jadran? Kad se obala pretvori u čelik, staklo i beton, smrike se sasuše i cvrčci prestanu pjevati- po čemu će naša obala biti posebnija ili ljepša od neke druge?
Zvučim pesimistično? Ne, to je naša budućnost. Jer nemojte zaboraviti: nestanak svake životinjske i biljne vrste narušava cjelinu Prirode. Zbog izumiranja jedne vrste nestaju one koje su o njoj ovisile, a istovremeno postaju prekobrojne druge vrste, one koje su prestale biti plijen te tako mogu poharati organizme s kojima su bile vezane u osjetljivoj prirodnoj ravnoteži.
Za x broj godina, kada poravnamo šume i pretvorimo ih u parkinge i proširimo sve mulove da bi ugostili kruzere, dogodit će se da turista- onakvih kakve volimo- više neće biti. Dolazit će siromašci kojima kakvoća mora nije važna jer ga možda prvi puta vide, i svjetske jahte mondenih likova previše nakljukanih kokainom da bi primjetili boju mora.


Na kraju će i siromašci nestati jer će im hrvatske cijene biti previsoke, a bogatuni će nam ostaviti smeće i odjedriti prema grčkoj ili španjolskoj obali 'di je bolja fešta'.
Koga ćemo imati, brižni moji?
Kada umru nonice u mračnim sobicama iza PVC stolarije, sa sjećanjem na neka bolja vremena kad su pomidori mirišali a ljudi poštivali jedni druge?
Kad umru i posljednja sjećanja na težačke dane i godine posla u maslinicima..
Znate što, jednom će sve postati instant. Umjetno, jeftino i lijepo.
Jer ste to Vi tražili.
Pa nemojte onda kuditi ove naše mještane. Mnogi se od njih tijekom sezone toliko iscrpe da je to prosječnom gradskom čovjeku teško i zamisliti. Stoga imaju pravo biti nervozni, neljubazni i skupi, jer i nisu svojom voljom došli u ovakvu situaciju.
Da ste se vi lijepo držali svojeg kraja i ostavili ih na miru, ništa se od ovoga danas ne bi događalo. Da ste bili mudri i donosili svoju hranu, čistili smeće za sobom i pazili na buku koju stvarate, možda bi vas više voljeli.
Već čujem glas prosvjeda: oni bi trebali biti sretni što im ostavljamo svoje novce!
Zaista; a niste li čuli onu da potražnja razvija ponudu.
Pa, zapitajte se što vi tražite u jednom malom gradiću pored Jadranskog mora..
Tražite li mir i odmor od užurbane svakodnevice velegrada? Tražite li ljekovito djelovanje sunca, mora i aromatičnog bilja, kako biste napunili baterije za još jednu godinu neurotičnog gradskog života?
Lijepo bi to bilo.. samo, kad ne biste sa sobom donijeli sve to što mrzite.

Jer velik, velik dio građanstva dolazi s 'odmora' još umorniji. Velik dio si dopušta divljaštvo i nekulturu kojih bi se sramili u vlastitom gradu.
Sezonski radnici koji napuštaju svoja sela i gradove u unutrašnjosti, na moru pronalaze izvor prihoda koji će im otvoriti oči- ili pomračiti um.
Neki će spiskati sav zarađeni novac na noćne provode kojih će se kasnije sramiti, ili će pobjeći glavom bez obzira usred sezone.
Pekari, kuhari, slastičari i ini poput kolonija naseljavaju kuće na moru, dovodeći za sobom ženu, djecu, još žena i još djece.. obitelji koje spavaju po četvero u krevetima i na podovima, i koje nikad neće biti sasvim prihvaćene u maloj okolini u koju su doselili.
(Da se razumijemo, ovo nije kritika već činjenica; mnogima zvijezde nisu bile naklonjene i egzistencijalni prioriteti tjeraju ih da sve svoje snage usmjere samo na zaradu kojom će osigurati hranu i dom.)
A znate li kako su male sredine zatvorene prema došljacima?
Mislite da biste se mogli uklopiti u život jednog malog mjesta, jeste li probali?
Reći ću vam: i nakon x generacija, vaš će potomak biti 'od onoga koji je doselio iz..'
Naravno, to vas ne sprječava da živite gdje god poželite. I da li je uopće bitno što o vama, vašem djetetu ili unuku, govori neki 'starosjedilac'?
Pa i zašto bi vam bilo bitno; ako živite u velikom gradu, vjerojatno nemate pojma kako vam se preziva susjed a kamoli što on govori o vama.

Eto, možda vam je sad malo jasnije zašto domaćima uglavnom jako idete na živce. Bili vi u svojoj drevnoj vikendici čitavog ljeta, na 2-tjednom odmoru ili samo na proputovanju.
Sve je to sasvim neprirodno i šašavo. I normalno da domaći, možda i podsvjesno, jedva čekaju mir i tišinu koji će zavladati kad svi vi odete. Na ulicama vašeg obožavanog 'mjesta pod suncem' još će se neko vrijeme kotrljati stare limenke i boce a vjetar će prevrtati prazne najlonske vrećice. Zatim će britke jesenske bure raščistiti i posljednje ostatke vašeg ljetovanja, a domaći će se zavući u uske sobičke i zapaliti peći na drva.
'Turistička' mjesta zamirišat će na crniku i uskoro, kako se to često kaže, 'na ulici ni pasa neće biti'.
Možda se gorko osmjehujete: blago njima, sjede u toplim sobama, ne rade ništa i broje novac zarađen u sezoni..
Ali znate, nije baš tako.
Domaći koje poznajete iz sunčanih dana, tijekom ostatka godine isto rade, idu na svoje njive, obrađuju maslinike, brinu za ovce, donose drva za ogrjev.. Oni brinu za svakodnevicu sebe i svoje obitelji baš kao i vi, ali u mnogo nepovoljnijim okolnostima- uz slabu medicinsku zaštitu, bez gradskih institucija, uz veće troškove ili čak nedostupnost pojedinih majstora i građevinskih radova, uređaja, hrane, odjeće i obuće..
Jedan se razočarani posjetitelj Lošinja zapitao:''Valjda postoje neke regule, hrana je bila toliko skupa, zar nema nekih regula koje bi odredile cijenu??''
Hm, nema regula.
Naravno ako ste Hrvat, možda vjerujete da je svaki hrvatski otok djelomice Vaš. Ako se smatrate građaninom svijeta, svaki grad na planeti može biti Vaš grad..
Ali u naravi to i nije tako. Postoje različiti narodi i rase, različiti jezici. Ljudi su žestoko iscrtali granice zemalja i još žešće ih brane- a često i nasilu pomiču.
Vratimo se primorskom gradiću: po čemu je to mjestašce jednako vaše kao i onog domaćeg čiji su preci stoljećima ovdje predviđali bure, pleli mreže, lovili ribu i njegovali siromašnu zemlju?
Po čemu je vaš doživljaj sunčane plaže važniji od sjećanja none koja je još kao djevojčica, nekih davnih mračnih zima, išla pustim kamenim ulicama na večernju misu?
Jeste li se ikad zapitali kako domaći žive van sezone ili koji ih mirisi vraćaju u djetinjstvo?
Pomislite kako ste ljuti kada netko ogrebe vaš auto- a jeste li svjesni da domaći primjećuju svaki komad smeća i pljuvačku na ulici svojeg malog mjesta? Ako ste ponosni na svoj gradski stan ili kuću, koje ste možda mukotrpno zaradili i zaštitili čvrstom bravom i alarmom, sjetite se – mještanima maloga grada svaka je ulica dio njihovog 'stana'.
Oprostite domaćima visoke cijene, neljubaznost i nervozu, to nije njihovo pravo lice. Njihovo ćete pravo lice vidjeti u siječnju ili veljači, kad uhvate trenutak za kavu u sunčan zimski dan. Vidjet ćete mladog pomorca na dopustu kako s rive promatra more i kaže:'' Ovo je sve što trebam, ovaj mir..''
Vidjet ćete izborana lica ribara i bolesnih nona, koji poput starih galebova sjede na klupicama i upijaju škrto zimsko sunce..
Zaboravili ste da oni vole svoje mjesto, zar ne.
Zaboravili ste da su vezani uz njega svojim djetinjstvima i sjećanjima, svojim ljubavima, djecom, bolestima i smrtima.
Zaboravili ste da oni nisu samo iznajmljivači apartmana i prodavači skupih pomidora- oni su ljudi kao i vi, jednako vrijedni i radišni, jednako umorni ili bolesni.
Napokon, oni su ostali na toj 'škrtoj grudi' lomljenoj burama i neverama, opstali su generacijama u mjestima koja ne nude sve ono što vi imate u velikom gradu.
Zavirite malo u njihove oči i pogledajte dalje od iskrivljenog sezonskog smješka. Oni odbrojavaju dane do vašeg odlaska; nadaju se da ćete ostaviti čim više novca, napraviti čim manje štete- i otići čim brže.
Ako ste uvrijeđeni.. a tko vam je kriv. Mogli ste ostati u svojem gradskom stanu s klimom i kupovati konzumove napuhane 'hrvatske rajčice'.
Uostalom, veliki su gradovi najmirniji i najčišći upravo ljeti.

A znate, mogli ste si kupiti i vikendicu u planinama ili šumi, i zasaditi vlastiti vrt. Ili si uštedjeti novac za jahtu pa uživati u samoći i miru na moru.
Ali ne, vi želite uživati u jednom tipičnom primorskom mjestu. Pa uživajte onda.. ali nemojte zaboraviti da ste gost.
Ponašajte se upravo onako kako bi očekivali od bilo kojeg gosta u vašem vlastitom stanu ili gradu.
I mali savjet: domaći imaju mnogo za ponuditi, i mogli bi biti bolji prema vama. Samo se zapitajte što očekujete i tražite od njih.
Ako ste jedan od onih koji zna da 'svi skupa idemo nizbrdo' i ponekad negodujete zbog toga, ali ne činite ništa stvarno da to zaustavite; ako svoj GO i dalje vidite kao bjesomučno prženje na suncu, uz šund časopise i brdo ćevapa i bevande - onda ste si sami krivi. Ja vam ne mogu pomoći da vidite dalje od čovjeka koji vam krade red u maloj mesnici i dalje od skupocjenog domaćeg luka. Vjerujte mi, dobivate baš ono što ste zaslužili. Kvantiteta nauštrb kvalitete.
Ali ako vidite malo dalje, moj vam je savjet- ne idite u primorske gradiće tijekom najžešće sezone.
Ako već morate mijenjati mjesto boravka, posjetite taj gradić u ožujku ili travnju. Nećete imati mnogo otvorenih kafića i nijedan noćni klub, ali bolje ćete upoznati mjesto kojemu se divite. Što je još važnije, vidjet ćete pravo lice ljudi koji tamo žive. Kad nema gomile gladnih i žednih turista, na ulicama su majke s kolicima i ljudi koji se vraćaju s posla. U trgovini ćete zateći samo jednog prodavača i taj će imati vremena popričati s vama.
Saznat ćete da vaša prodavačica pomidora ima sina na brodu kojeg nije vidjela mjesecima, ili staru majku u obližnjem selu. Saznat ćete za lokalne narkomane, propale firme i obiteljske tragedije. Odjednom ćete vaše 'mjesto pod suncem' gledati sasvim drugim očima.


26.07.2008. u 23:39 • 0 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Besjedice...

U talogu je slika.
Za okus u ustima ne odgovaram party

Ako vam je do pisanja*
felfiona@yahoo.com





*Twenty years from now you will be more disappointed by the things you didn't do than by the ones you did. So throw off the bowlines. Sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream.*
M. Twain



Image Hosted by ImageShack.us







Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se