U potrazi za samim sobom...

Jedna (a pogodite koja) zanimljiva osoba mi je ne tako davno postavila pitanje razlikovanja ova dva pojma, o čemu sam i sam počeo razmišljat malo o ta dva pojma i njihovim potencijalnim razlikama. Svi koji me prate od prije znaju da ja volim mozgat i filozofirat malo, pa eto, nije ni čudno..

U sebe sad nemam nijedan riječnik hrvatskog jezika, pa nažalost ne mogu provjerit definicije jednog i drugog pojma, ali pronašao sam online rječnik hrvatskog jezika, prema kojem:

uoběč
jen prid.

koji je u običaju, koji se uobičajio, koji se obično primjenjuje, događa, susreće

n
rm
lan prid.
1. koji je uobičajen ili redovit [normalna temperatura za ovo doba godine]; tipičan
2. koji je kako treba da bude, kako to zakoni i običaji traže [normalno funkcioniranje pravosudnog sustava]; pravilan, propisan
3. koji je duševno i tjelesno zdrav [normalan čovjek]

Dakle, vidimo da se oba pojma mogu koristiti u istom smislu, no normalnost očito obuhvaća više značenja. E, pa, mene rječnici baš ne zanimaju, već bi htio prenijeti svoja razmišljanja, koja se zapravo donekle slažu s drugom definicijom normalnog.

Što se tiče pojma uobičajno, tu nema nekih većih dilema: uobičajno je ono što je karakteristično za većinu određene grupe/populacije i slično, učestalo se pojavljuje, nije rijetko, rekli bi neki - normalno. No, uobičajno, iako samim brojem (koliko se često mora nešto pojavljivati da bi bilo uobičajno?) nije strogo određeno, ipak se može odrediti na stručan način, na temelju statističkih podataka (teoretski govoreći). Možemo govoriti da je u Hrvatskoj (bar deklarativno) katolicizam sasvim uobičajan, dok npr hinduizam i budizam i nisu.
No, kod tog 'normalno' dolazi već do problema, jer radi se zapravo o dosta relativnom pojmu. Uzmimo jedan primjer. Možemo li reći da je, primjerice, neki oblik psihičke bolesti normalna pojava u Hrvatskoj, da je to normalno? Ne, iako (prema nekim podacima), oko 1,2 milijuna hrvata pati od nekog oblika psihičkog poremećaja, što je oko trećine sveukupne populacije - i moglo bi se svrstat u skupinu 'uobičajnog'.
Dobro, moguće opravdanje kod ovog primjera je da se pojam normalno može koristiti u "kliničkom" obliku, u kojem bi označavao devijaciju od psihičkog zdravlja. No, to nije ono što me zapravo zanima. Vratimo se čas na drugu rječničku definiciju pojma normalno:
2. koji je kako treba da bude, kako to zakoni i običaji traže [normalno funkcioniranje pravosudnog sustava]; pravilan, propisan
E, to mi je već nešto zanimljivije. Dakle, po ovoj definiciji, normalnost se definira u okvirima zakona, običaja i pravila. Ti običaji i pravila su neformalni, nepisani, i nametnuti od društva. Možda otud i potiče klinička definicija normalnog i nenormalnog, jer društvo općenito teško prihvaća psihička oboljenja, pogotovo kao nešto uobičajno?
Dakle, nešto je normalno samo ako se slaže s društvenim pravilima. Pravilima društva u kojem pojedinac živi. E sad... Tih pravila ima jako puno, a nekih možda nismo ni svjesni. Mislim da zbog toga i dolazi često do sukoba između generacija, mlađim ljudima je normalno (odnosno, smatraju uobičajnim) nešto što se starijima ne čini normalnim, pa ni društvo u cjelini ne prihvaća to kao normalno. Npr, konzumiranje alkohola u većim kod mlađih ljudi možda i nije pohvalno niti baš zdravo, ali je u mlađem društvu, npr studentskom, sasvim uobičajna pojava! No, teško bi bilo reći da se općenito radi o nečem normalnom, gledano kroz prizmu cijelog društva. Naravno, mlađa populacija takvo ponašanje smatra uobičajnim pa tako i normalnim. Uzmimo neki manje radikalni primjer, npr ponašanje tinejđera općenito koje mnogi roditelji nipošto ne smatraju normalnim, a često se radi o sasvim uobičajnoj pojavi. Ili primjerice, kada govorimo o nekim tabu temama, npr seksu, mnoge stvari društvo ne bi prihvatilo kao normalno, iako se možda radi o sasvim uobičajnim pojavama!
Zbog toga, mislim da je zapravo cijelo društvo to koje manipulira pojmom normalnosti, prihvaćanjem određenih stvari kao normalnih i odbacujući druge kao nenormalne, devijantne, izopačene (iako one mogu biti sasvim uobičajne). A to opet ovisi o stupnju razvoja društva, konzervativnosti i drugim karakteristikama, kao što su npr i državni zakoni. U državama gdje su lake druge legalizirane, vjerojatno je konzumiranje marihuane sasvim normalno, ne predstavlja ništa čudno ili izopačeno, jer radi se o ponašanju koje uopće nije protuzakonito. S druge strane, gotovo sve što je protuzakonito ne smatra se normalnim. No, ako gledamo pojedine grupe unutar društva, a ne cijelo društvo, opet možemo govoriti o razlikama, jer neke grupe prihvaćaju određene stvari/ponašanja kao normalna, dok iste te pojave druge odbacuju kao nenormalna. Zbog toga, jako je teško govoriti o tome što je zapravo normalno - jer to jednostavno ovisi o perspektivi pojedinca, kao uostalom i mnogo toga!
Uostalom, ja osobno ni ne vjerujem u neki idealan pojam normalnosti, jer mislim da nitko nije u potpunosti "normalan" u idealnom smislu te riječi, kao da ne odudara uopće od nekakvog idealnog pojedinca kao predstavnika društva, jer svatko ima neke svoje mušice, specifičnosti i slično koje zapravo i čine ovaj svijet puno ljepšim. Ljude ne treba kalupiti u neke idealne okvire, svatko od nas je poseban i najbolje je da takav i ostane, i zbog toga se svatko ima pravo osjećati posebnim, jedinstvenim, potraga za nekim normalitetom i uklapanjem u društvo može uroditi plodom, ali mislim da definitivno nije dobar način na koji pojedinac pokušava biti prihvaćen u svom društvu/grupi.
Ostanite posebni, budite to što jeste i nemojte misliti da je normalno uvijek i dobro - jer malo posebnosti ipak ne škodi!