U potrazi za samim sobom...

a sve na što se na kraju svodi je ono da ona ne bi nikad htjela ništa sa mnom. A mrzim ovo vraćanje na razinu osnovne škole, stvarno sam mislio da sam to prerastao. Stvarno moram prestat s tim. Il ću saznat što i kako stvari stoje, ili neću nego ću krenut dalje, ali ne želim ne činit ništa. Ne mogu tako funkcionirat. Mislim, idem razgovarat s ljudima da mi daju neki savjet, a znam i sam da ne želim čut odgovor da bi trebao samo krenut dalje, ne želim to prihvatit kao odgovor, taj glupi tračak nade me stalno progoni i ne znam zašto uopće pričam s ljudima, kad već i sam znam što zapravo želim. Ne želim povratak na stare dane. Želim se uzdignut iznad toga, biti snažnija osoba nego prije, netko tko se ne boji svega i svačega, koga nije strah suočiti se s istinom, kakva god ona bila. A opet, ja volim suptilnost, pogotovo u nekim stvarima. Ako ništa drugo, imam vremena za razmišljanje. Uostalom, ne želim uništit jedan super odnos. Želim biti netko i nešto, netko tko ima snage i volje i dovoljno pameti da postupi ispravno i da se ne mora kasnije pitati što bi bilo kad bi bilo, a da pritom ne uništi sve.

A tko zna, možda se i odlučim jednostavno zaboravit na sve to, možda bi tako i bilo najbolje, ali ne znam jesam li spreman za takvo nešto. A imam dovoljno briga i onako, ne znam što mi je ovo uopće trebalo.. Ah, da, zašto bi moglo jednostavno kad može komplicirano.
I nema povratka na staro, to znam. Nakon svega, ne može biti povratka na staro, jer nešto duboko u meni se ipak promijenilo..

Naslov posta mi djeluje malo previše tinejđerski s obzirom na korištene izraze, no eto, ne znam kako da ga bolje izrazim.

Prije nego nastavim, jedno "upozorenje", ukoliko osoba o kojoj ću govoriti u ovom postu nekim spletom okolnosti pročita ovaj post. Molim te da, ako ovo pročitaš, pokušaš to ignorirati i ne spominjati mi to uopće, jer ne želim da zbog nečeg što sam napisao na blogu uništim naše prijateljstvo, naš odnos. Osim, naravno, u slučaju da.. ma znaš već, al ja sam isto tako uvjeren da to nije slučaj, tako da, eto. hvala ti unaprijed, ako ovo čitaš.

Da nastavim sad..
Da, to je jedan od mojih trenutnih problema, dragi moji (nepostojeći/malobrojni) čitatelji. Idemo po redu. Što to znači "sviđa", uopće? Pa, nisam zaljubljen, nego mi se ta osoba jednostavno sviđa na taj, intiman način, ali nije to toliko intenzivno kao kod zaljubljenosti, ni približno. Jednostavno, vjerujem da svi znate o čemu govorim.

Pogrešna osoba? Ma mislim, nije ona ništa pogrešna, daleko od toga, ali nije ni ona za mene. Iz većeg broja razloga!
1) ti osjećaji nisu obostrani, poprilično sam uvjeren.
2) čak i kad bi bili, nisam baš raspoložen za ozbiljnu vezu
3) a i da jesam, o čemu bi, u njenom slučaju, i mogao razmišljati (okej, vjerojatno bi htio to), ona to ne bi htjela.
4) ne bi uopće funkcioniralo (potrajalo) među nama
5) previše se razlikujemo u puno stvari, od kojih su neke jako bitne, pogotovo u takvom odnosu
6) ona je.. puno više od moje razine. mislim na izgled. ono, da vam zastane dah. kvragu.

To bi bili neki glavni razlozi..
Ovo zadnje pogotovo. i prvo. uglavnom, poanta je u tome da sam ja svjestan svega toga, ali ne mogu se prisilit da ne razmišljam o tome i da ne osjećam to što osjećam, jednostavno ne mogu. A to me pomalo i brine.

Ajmo sad na neke dobre stvari.
1) jedna je od rijetkih osoba s kojima mogu uistinu razgovarati. Bez prestanka, satima, o svemu i svačemu, bez da mi dosadi, i bez da moram razmišljat o temama i osjećat neugodu i šutit stalno kad smo sami. A to mi se zna događat s ljudima. No, postoje te neke osobe koje meni pašu i s kojima mogu pričat o svemu i svačemu vrlo otvoreno i biti poprilično otvoren. S njom sam to mogao od prvog dana kad smo se upoznali, zapravo.. zbog toga mi se i svidjela.
2) razne druge osobine koje su me tako iznenadile i zadivile.. Ma ne želim sad nabrajat sve, to ću po putu.
3) izgled? i nije mi to najvažnije jer sam već naveo nešto! Uglavnom, ono, mislim, ne znam kako da to uopće opišem, stvarno mi je vrlo vrlo privlačna i to je još jedna od stvari kod kojih si ne mogu pomoći. Ali i objektivno izgleda fenomenalno. Stvarno je jako lijepa. Prekrasna. I zgodna je. Ovako bi to formulirao: Jako jako lijepa (dakle, u mojoj definiciji to se odnosi na lice) i poprilično zgodna. Zapravo, jako zgodna, ako izuzmemo iz suda modele s reklama s donje rublje i neke glumice (al samo neke). Mislim, necu sad u detalje previse oko toga, ali.. da. Iskreno rečeno, ne znam jesam li ikad prije zapravo upoznao neku osobu koja mi je izgledala bolje od nje. Al objektivno gledano. Možda je stvar mog ukusa, ali, ono..wow. huh. okej, skuzili ste. :D

I sto je najbolje od svega, nije toliko opsjednuta svojim izgledom niti mi se čini nešto umišljena oko toga niti ništa, skroz je normalna. I nekako je.. ne znam, pristupačna. I voli se zabavljat, i nije da se drži nekog svog elitnog društva il nešto tako, izlazili smo vani, kao ekipa, dosta puta i tako.. Društvena je dosta.

Okej, sad sam ja svašta napisao, a svodi se na opisivanje nje. Hm. a još ima tu nekih stvari koje su bitne pod ono zašto je "pogrešna osoba", al ne želim sad previše u neke detalje ipak.. Ono šta zapravo želim reći da mi se sviđa, i ne želim izgubit taj prijateljski odnos koji imamo, a da se dogodi npr. da budemo skupa na jednu večer il tako nešto, možda bi izgubili taj odnos. A ja bi opet to učinio jer sam glupa budala koja ne može normalno razmišljat. I da želi bit sa mnom u vezi, opet bi i ja htio, iz istih ili sličnih razloga. Želim se malo kontrolirat, al ne ide mi baš. Ne znam, samo ne želim izgubit prijateljicu, a s druge strane.. Ma ne, ne mogu i ne smijem ni razmišjlati o tome, a uostalom, ja se njoj ionako ne sviđam.

A onda je tu i moja, sada bivša, koja očito nije imala problema s liječenjem rana iz dvogodišnje veze.. eh, da.. a dobro, mislim, drago mi je zbog nje, iako mi je, iskreno, malo krivo zbog toga šta se događa. Valjda me malo ljubomora hvata još uvijek. Ma, njen život, njene odluke, na meni je da krenem dalje, i želim krenuti dalje. I hoću krenuti dalje. Krećem dalje.
Već sam krenuo dalje, kao što je vidljivo iz gore navedenog..

Okej, ne mogu ja ovako sam stalno.. nisam ja osoba za samovanje, meni treba netko u životu.. ali ne i obaveza. Paradoks, pomalo, a što ćete.. Proć će me valjda ovo, mislim, ona.. ne, nije njoj stalo do mene, da je, znao bi.. Opet taj problem kad te gleda kao prijatelja.
Ah, eto, šta ćete, život je takav, čupav i dlakav!

Priča o jednoj ljubavi. Iako je sama ljubav još tu, u obliku čežnje, boli, tuge... Proći će, naravno, a ja znam da je s razlogom završilo tako. A završilo je dobro, nitko nije nikog prevario, nismo se posvađali, nema ljutnje, bijesa, mržnje.. Samo rastanak. Prekid, rekli bi. Iako to stalno ponavljam, mislim da nije samo problem u navici sada, problem je i u ljubavi, koja postoji jos uvijek, iako nije ista kao nekad. Ali zao mi je sto je ovako ispalo, a opet, nije mi žao jer je ispalo najbolje što je moglo ispast u ovakvoj situaciji. No nakon dvije godine baš i ne mogu biti veseo, ipak je to dosta vremena, a i istina je da mi nedostaju te neke nazovimo "navike". Sve ono. A eto, mislim da to nije baš čudno, da mi nedostaju takve stvari nakon ovoliko vremena. Ali, što je tu je, život ide dalja, nove priče čekaju da budu ispričane...

I sad zelim mozda neke druge stvari u zivotu, neke druge ciljeve.sigurno ne odmah neku ozbiljnu vezu.. mozda je vrijeme da malo.. hm.. da se malo zabavim. nakon sta me prodje ovo malo.. Al necu zaboravit na faks i na ucenje, imam i oko toga dosta posla.. eh, da, treba sve izbalansirat.. a vidit cemo, sta je tu je, zivot je takav, sam sam si kriv sta sam ovaj faks odabrao. A i sam sam odabrao ovaj život. Pa eto, vidit cemo kako ce sad ic, ulazim u nesto novo, pa cemo vidit.. Eh, ti studentski dani.. mda.

jos jedan konfuzni post.

Onaj prošli post sam bio prisiljen prekinut neplanirano, čini mi se pomalo nedovršen. Toliko sam još toga htio reći, ispričati, povjeriti. Jučer navečer, nije mi htjelo upalit stranicu. Danas, puno posla. Pa zato ovo prvo pišem u wordu, samo par riječi, da se podsjetim da me nešto čeka, nešto što želim napraviti.
Pričao sam o.. ljudima. O ljudima koji nekad nisu onakvi kakvima se čine. Hvata me pomalo i nostalgija kad se sjetim tih davnih dana, kad je sve bilo tako drukčije, tako jednostavnije – a možda i nije? Bar ne jednostavnije. Ili sam tada tako mislio. Ali bilo je i dobrih dana, naravno, i dobrih stvari. Ali, ne može čovjek živjeti od takvih trenutaka, jer to je sve što su bili, samo trenuci. Možda sad i iskrivljavam prošlost, moguće je da na sve to gledam previše negativno, ali tako je, ne mogu si pomoći ni da želim, jer tamne mrlje okaljale su tu prošlost, taj život za koji mi se sada čini da je pripadao ne meni, već nekoj drugoj osobi. Nekom dalekom strancu. Ali ne, to sam bio ja, i to sam ja još uvijek. Možda je promjena samo iluzija, igra našeg uma. A onda, kada mislite da ste se riješili svega, da je ta prošlost iza vas, pojavi se netko tko vam jednostavno ne dopušta da se u potpunosti riješite te prošlosti, mračna uspomena koja vas pritišće stalno, i dovodi do raznih pitanja i sjećanja.. Pa se pitam je li sve još uvijek isto kao prije? Možda je to zato što se čovjek nekad mora i suočiti sa strahovima u životu, s lošim sjećanjima i svim onim ranama na duši. Možda je vrijeme da one napokon zacijele, u potpunosti, a ne da ih prikrivam. Vrijeme da napokon otrgnem taj flaster, jer ne trebaju mi prikrivene rane, nego zacijeljene, ali to nije baš lako postići. Treba se boriti, a s druge strane, ne želim biti nepravedan prema nikome. Možda se on i jest promijenio, duboko u duši, ali čak i da je to istina, mislim da ja to ne bih mogao shvatiti, priznati. Previše je toga iza nas a da bi se moje mišljenje promijenilo. Možda i jesmo bili prijatelji, onda davno, ali to prijateljstvo nije bilo ono što je meni u tim godinama trebalo, meni je trebalo nešto sasvim drugačije. Nipošto ne netko tko će me izdati, tko će iznevjeriti moje povjerenje. A upravo to se i dogodilo, povrh svega ostalog. Kad bih i mogao zaboraviti na sve druge stvari koje su se dogodile, koje je napravio, to je nešto što nikad, nikad ne mogu zaboraviti – a ni oprostiti još nisam spreman, koliko god ja to sebe uvjeravao. Teško je, gotovo nemoguće, vratiti izgubljeno povjerenje, pogotovo u tim godinama, a moje povjerenje u njega i bilo što vezano uz njega je u potpunosti izgubljeno, u potpunosti.. Znam da nije to dobro, i nije dobro što me katkad progone takva sjećanja i razmišljanja, ali ne mogu se prisiliti na nešto drugo, na oprost, barem. Na normalno ponašanje. Bilo što. Ne, nisam spreman.. Tko zna, možda jednog dana budem.. Ali previše je toga, previše, da bi mogao biti ravnodušan. Teže je to nego što se čini. Pogotovo kad morate tu osobu gledat svaki dan. A sama prisutnost vam je katkad nepodnošljiva. Predobro ga poznajem kakav je bio, da bi sada mijenjao mišljenje.. A što je najžalosnije, ni nemam baš zašto ga mijenjati. Zbog sitnih priča iz treće ruke? Svatko ima svoje dobre i loše trenutke, pa tako i on, ali pozadinu takvih stvari ja ne znam, niti bi me trebala zanimati.
Ali dosta o tome. Stvarno. Previše me sjećanja progone zadnjih dana, ali nostalgičan postajem. Čak i kad se o njemu radi, zanimljivo.. Imam potrebu da ispričam ovo sve nekom, ali nekom tko zaista želi slušati. Mogu mene ljudi pitati što je bilo i ja im mogu ispričati priču, s fizičke strane, ali to nije sve.. Jer onu pravu, istinsku stranu svega toga neću ispričati nekom kome se ne mogu povjeriti, tko ne želi istinski čuti, i tko neće moći zaista razumjeti podlogu svega toga, moje viđenje stvari. A vjerujem da ima ljudi kojima i nisam ispričao detaljno sve, pa ipak razume, bar djelomice, tu moju podlogu.. Tko zna. Ali mislim da razume, neki, da. No, razume li što je to meni značilo istinski izgubljeno povjerenje, to ne znam.. Ne vjerujem da to može razumjeti itko tko nije sam doživio istu stvar.
Okej, sad stvarno dosta o tome. Bit će to dobro, samo mene katkad hvataju ovakve stvari, al zapravo se pomalo i navikavam na sve to.
A ja popodne imam praktikum i vrijeme je da se vratim knjigama. Hm, baš se pitam čita li tko ovo uopće? A nije ni bitno, netko nekad hoće.
I eto.. Vratio sam se.. Trajno.

Mijenjaju li se ljudi zaista, ili je to samo iluzija? Ostajemo li uvijek u istoj ljusci, tvrdi i nedostupni promjenama koje nas pokušavaju obuhvatiti? A što ako... Što biste napravili da se nađete u situaciji da se morate suočiti sa nekim od najvećih strahova, nekim od najbolnijih rana, koje, baš kad se ponadate da su zacijelile u potpunosti, open naviru poput stare boljke u kostima.. Kad se nađete u situaciji da se morate svakodnevno suočavati s osobom koja vam je u životu zadala toliko boli, toliko patnje? I onda, onda dođe i to veliko pitanje: a što sad? Je li još uvijek sve ostalo isto? Mogu li se ljudi stvarno mijenjati? I što je s ljudima koji, na prvi pogled, ostanu isti nakon tolikih godina? I onda se pitate je li to zaista sve..
I imam li pravo suditi nekoga koga možda i ne poznajem dovoljno dobro. Zapravo, i previše dobro da me ne bi proganjali duhovi prošlosti, duhovi koji su uvijek tu negdje, u nekom tamnom kutu, i čekaju pogodan trenutak da izađu, da se jave duboko negdje..